<?xml version='1.0' encoding='UTF-8'?><?xml-stylesheet href="http://www.blogger.com/styles/atom.css" type="text/css"?><feed xmlns='http://www.w3.org/2005/Atom' xmlns:openSearch='http://a9.com/-/spec/opensearchrss/1.0/' xmlns:georss='http://www.georss.org/georss' xmlns:gd='http://schemas.google.com/g/2005' xmlns:thr='http://purl.org/syndication/thread/1.0'><id>tag:blogger.com,1999:blog-4482929654002201316</id><updated>2011-07-08T08:33:17.915+02:00</updated><title type='text'>BIBLIOTEKA</title><subtitle type='html'></subtitle><link rel='http://schemas.google.com/g/2005#feed' type='application/atom+xml' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/feeds/posts/default'/><link rel='self' type='application/atom+xml' href='http://www.blogger.com/feeds/4482929654002201316/posts/default?max-results=100'/><link rel='alternate' type='text/html' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/'/><link rel='hub' href='http://pubsubhubbub.appspot.com/'/><author><name>Сашо Трифуновски</name><uri>http://www.blogger.com/profile/07560717141900641375</uri><email>noreply@blogger.com</email><gd:image rel='http://schemas.google.com/g/2005#thumbnail' width='32' height='24' src='http://1.bp.blogspot.com/_zWblfvlhk-o/S4nTEZEQKtI/AAAAAAAAAF8/9gBkN91_BKI/S220/redtower_a.jpg'/></author><generator version='7.00' uri='http://www.blogger.com'>Blogger</generator><openSearch:totalResults>18</openSearch:totalResults><openSearch:startIndex>1</openSearch:startIndex><openSearch:itemsPerPage>100</openSearch:itemsPerPage><entry><id>tag:blogger.com,1999:blog-4482929654002201316.post-344721144214457790</id><published>2010-09-22T21:43:00.000+02:00</published><updated>2010-09-22T21:43:12.099+02:00</updated><title type='text'>LILITH The Gospel of Lilith a novel by MAXIMUS ROMULUS</title><content type='html'>LILITH&lt;br /&gt;The Gospel of Lilith&lt;br /&gt;a novel by&lt;br /&gt;MAXIMUS ROMULUS&lt;br /&gt;Published by:&lt;br /&gt;MAXIMUS ROMULUS&lt;br /&gt;The Gospel of Lilith&lt;br /&gt;Copyright © 2010 by Maximus Romulus&lt;br /&gt;All rights reserved. Without limiting the rights under&lt;br /&gt;copyright reserved above, no part of this publication may be&lt;br /&gt;reproduced, stored in or introduced into a retrieval system, or&lt;br /&gt;transmitted, in any form, or by any means (electronic, mechanical,&lt;br /&gt;photocopying, recording, or otherwise) without the prior written&lt;br /&gt;permission of both the copyright owner and the above publisher of this&lt;br /&gt;book.&lt;br /&gt;This is a work of fiction. Names, characters, places,&lt;br /&gt;brands, media, and incidents are either the product of the&lt;br /&gt;author's imagination or are used fictitiously. The author&lt;br /&gt;acknowledges the trademarked status and trademark&lt;br /&gt;owners of various products referenced in this work of&lt;br /&gt;fiction, which have been used without permission. The&lt;br /&gt;publication/use of these trademarks is not authorized,&lt;br /&gt;associated with, or sponsored by the trademark owners.&lt;br /&gt;Smashwords Edition License Notes.&lt;br /&gt;This ebook is licensed for your personal enjoyment&lt;br /&gt;only. This ebook may not be re-sold or given away to other&lt;br /&gt;people. If you would like to share this book with another&lt;br /&gt;person, please purchase an additional copy for each person&lt;br /&gt;you share it with. If you're reading this book and did not&lt;br /&gt;purchase it, or it was not purchased for your use only, then&lt;br /&gt;you should return to Smashwords.com and purchase your&lt;br /&gt;own copy. Thank you for respecting the author's work.&lt;br /&gt;PROLOGUE&lt;br /&gt;Once upon a time, before a time that God and&lt;br /&gt;Shaytan agreed to create three avatars to coexist in concord.&lt;br /&gt;The first being was the amorphous Spirit. The second was a&lt;br /&gt;female entity named Lilith, and the third being was a male&lt;br /&gt;named Metatron. As a sign of profound trust within the&lt;br /&gt;newly created treaty, God and Shaytan interchanged their&lt;br /&gt;avatars. The feminine God governed the male entity&lt;br /&gt;Metatron while the masculine Shaytan governed the female&lt;br /&gt;entity Lilith and the Spirit was influenced by both God and&lt;br /&gt;Shaytan. Contrary to today's conventional beliefs God and&lt;br /&gt;Shaytan were neither good nor evil, then no such matter&lt;br /&gt;existed, so to Lilith, the Spirit and Metatron God and&lt;br /&gt;Shaytan were simply known by an interchangeable being&lt;br /&gt;named Tetragrammaton. And so it was.&lt;br /&gt;Eons afterward, Lilith and Metatron decided to&lt;br /&gt;create third dimensional beings of themselves and so they&lt;br /&gt;created humanity in their own image, male and female; in&lt;br /&gt;the image of themselves, they created them. Metatron&lt;br /&gt;named the man Adam and Lilith named the woman Eve.&lt;br /&gt;Since the Spirit is amorphous it granted humankind a&lt;br /&gt;unique element called a Soul, but when the Spirit granted&lt;br /&gt;humankind its Soul, the first gust was inserted into the man,&lt;br /&gt;and then the woman received the secondary breeze. As a&lt;br /&gt;result, the man possessed a minor advantage over the&lt;br /&gt;woman; Eve was now fated to squander an eternity as&lt;br /&gt;Adam’s feebler counterpart. Lilith was not at all pleased&lt;br /&gt;with this end result. Besides their gender, she wanted the&lt;br /&gt;woman to be equal to the man in every other way, just as&lt;br /&gt;she was to Metatron.&lt;br /&gt;As powerful as Lilith was, she failed to persuade the&lt;br /&gt;Spirit to alter Eve's Soul for the simple fact that the Trinity&lt;br /&gt;was ruled by consensus, and neither Metatron nor the Spirit&lt;br /&gt;considered Eve's Soul to be flawed. Having her request&lt;br /&gt;vetoed by her peers Lilith then set out to vindicate her&lt;br /&gt;cause on her own and so she seek out the assistance of her&lt;br /&gt;most prominent creation, a flamboyant Seraph that goes by&lt;br /&gt;the name of Lucifer. The most beautiful of all the heavenly&lt;br /&gt;creatures Lucifer was, but there were no comparison when&lt;br /&gt;it comes to Lilith's perfectionism and charisma. As&lt;br /&gt;Metatron's spouse, Lilith was the ultimate seductress, the&lt;br /&gt;prototype of beauty and femininity. She easily convinced&lt;br /&gt;Lucifer to join her cause. Blinded by lust, Lucifer conjured&lt;br /&gt;a most devilish scheme, he recruits as many Angels as&lt;br /&gt;possible, raised an army, in order to take over the Heavens.&lt;br /&gt;Preoccupied by the duties of war, Heaven left the gates of&lt;br /&gt;Eden vulnerable, Lilith preyed upon this opportunity to at&lt;br /&gt;last set Eve free, she convinced her to eat the fruits of the&lt;br /&gt;forbidden tree, hoping that it would equate her with Adam&lt;br /&gt;but the fruits of that tree had a mortal taste, which instead&lt;br /&gt;brought death into her world.&lt;br /&gt;Lucifer had lost the battle but the war has now&lt;br /&gt;spread beyond the boundaries of Heaven, as he and his&lt;br /&gt;accomplices ruled over their new founded dominion called&lt;br /&gt;Hell. Now exiled from paradise Adam and Eve with the&lt;br /&gt;assistance of Lilith had discovered a new path to cheat&lt;br /&gt;death, a way to gain immortality by passing along their&lt;br /&gt;Deoxyribose Nucleic Acids (DNA) to their offspring. The&lt;br /&gt;couple first had triplets, two males and one female, they&lt;br /&gt;named the female Nora and the males were named Cain&lt;br /&gt;and Abel. As the children became adolescents Nora became&lt;br /&gt;more emotionally attached to her jovial brother Abel, but&lt;br /&gt;the ambitious Cain wanted a family of his own. The&lt;br /&gt;mysteries of death lurks still in the family for they did not&lt;br /&gt;know yet of it's true nature and Cain was not willing to take&lt;br /&gt;the risk of waiting until Adam and Eve can provide him&lt;br /&gt;with a mate so he overturned Nora's heart by having her eat&lt;br /&gt;a magically enchanted pomegranate. Later when Abel&lt;br /&gt;discovered the means of which Cain had gained Nora's&lt;br /&gt;affection he was furious but yet unable to change the fact&lt;br /&gt;that Nora was now Cain's wife and so as a form of&lt;br /&gt;vindication Abel began having a passionate affair with&lt;br /&gt;Nora but when Cain learned of their insincerity and vividly&lt;br /&gt;caught them in the act, he was unforgiven as he brutally&lt;br /&gt;murdered them both in cold blood. Cain became a cursed&lt;br /&gt;nomad, as he roamed the earth for ages with no specific&lt;br /&gt;place to call his home, until one day he encountered a&lt;br /&gt;mysterious woman bathing along a creek, and he took her&lt;br /&gt;as a wife, her name was Serena. Cain and Serena built a&lt;br /&gt;settlement in a land they called Nod and they had many&lt;br /&gt;children and lived happily. Now it happened that men&lt;br /&gt;began to multiply on the face of the earth, and daughters&lt;br /&gt;were born to them. The Angels of Heaven became enticed&lt;br /&gt;by the beauty of the daughters of men, and their desire&lt;br /&gt;toward the daughters of humankind grew stronger with&lt;br /&gt;each passing moment. The Angels saw that mankind&lt;br /&gt;willingly had the power to give and take away life, they&lt;br /&gt;became jealous and envious of them and some Angels went&lt;br /&gt;as far as wanting to become humans and with the help of&lt;br /&gt;Lilith some were able to accomplish those desires.&lt;br /&gt;The fallen Angels under their new human disguises&lt;br /&gt;formed a new clan called the Nephilims and they lived in&lt;br /&gt;harmony with the humans until they begot children with the&lt;br /&gt;daughters of men, their offspring became an abomination&lt;br /&gt;upon the earth, with divine powers and souls; a powerful&lt;br /&gt;and lethal combination. Some of them were giants; others&lt;br /&gt;were half-human beings with wings who were capable of&lt;br /&gt;flying; and then there were the amphibious and monstrous&lt;br /&gt;ones who called themselves the Leviathans. Due to their&lt;br /&gt;abnormalities, the descendants of the Angels could not&lt;br /&gt;properly adapt to the human societies, as they grew in&lt;br /&gt;numbers humankind became more distrustful of them, and&lt;br /&gt;resentments surfaced. The humans hated the Leviathans&lt;br /&gt;and on the other side of the spectrum the feeling was&lt;br /&gt;mutual so war between the two races has eventually&lt;br /&gt;become inevitable, but neither sides wanted to throw the&lt;br /&gt;first blow or draw the first blood but all that is about to&lt;br /&gt;change when Demete a half-human, half-Angel being fell&lt;br /&gt;in love with a young girl named Naamah. Dagon the leader&lt;br /&gt;of the Leviathans hated the union between Demete and&lt;br /&gt;Naamah, he always viewed the humans as nothing more&lt;br /&gt;than a race of parasitic diseases upon the earth, not worthy&lt;br /&gt;of life. One day Dagon hatched out a plan to murder&lt;br /&gt;Naamah hoping that the humans would rise up against his&lt;br /&gt;clan in retaliation thus giving him a valid reason to&lt;br /&gt;exterminate humanity. After murdering Naamah, Dagon&lt;br /&gt;then got exactly what he wanted a war with mankind.&lt;br /&gt;Metatron in Heaven not quite pleased by what the earth and&lt;br /&gt;humanity has become decided to flood the entire earth with&lt;br /&gt;all of it's inhabitants including the Nephilims. While the&lt;br /&gt;Leviathans were a superior race comparing to the humans,&lt;br /&gt;mankind had the support of an unlikely nemesis, an enemy&lt;br /&gt;whose interests and purpose firmly depends on the survival&lt;br /&gt;of the human race. Heaven has no rage like love to hatred&lt;br /&gt;turned, nor hell a fury like a woman scorned.&lt;br /&gt;CHAPTER I – PRIDE&lt;br /&gt;In the beginning, Metatron, Lilith, and the Spirit,&lt;br /&gt;known as the Trinity, created the heavens and the earth.&lt;br /&gt;They then populated the heavens with nine choirs of&lt;br /&gt;Angels, which are divided into three hierarchies, each of&lt;br /&gt;which is divided into three choirs of Angels: the highest,&lt;br /&gt;the intermediate, and the lower. The upper choir, the&lt;br /&gt;highest and closest to the most Holy Trinity, consists of the&lt;br /&gt;Seraphim, Cherubim, and the Thrones also known as the&lt;br /&gt;Elders. The intermediate choir of Angels consists of the&lt;br /&gt;Dominations, the Virtues and the Powers. The lower choir&lt;br /&gt;consists of the Principalities, the Archangels and the&lt;br /&gt;Angels. The Seraphim, the highest echelon of the nine&lt;br /&gt;hierarchies of Angels, are in charge of maintaining the&lt;br /&gt;presence of the source of the whole of existence within the&lt;br /&gt;physical worlds. They are the guardians of the various&lt;br /&gt;creations; their primarily concerned is with vibrating&lt;br /&gt;manifestations that keep Divinity in perfect order. Their&lt;br /&gt;very name meant ardor. The Cherubim, Angels of the&lt;br /&gt;eighth echelon, are the guardians of the fixed stars, keepers&lt;br /&gt;of celestial records, and best owners of knowledge. The&lt;br /&gt;name, Cherubim, denotes their power of knowing they are&lt;br /&gt;filled by participation in Divine Wisdom, and bounteously&lt;br /&gt;out pour to those below them from their own fount of&lt;br /&gt;wisdom. They are some of the most powerful and aweinspiring&lt;br /&gt;of all Angels, standing below the Seraphim in&lt;br /&gt;direct closeness to the throne of the Holy Trinity.&lt;br /&gt;The seventh echelon of Angels, known as the Elders&lt;br /&gt;or Thrones, are the most glorious and exalted, denoting that&lt;br /&gt;which is exempt from and untainted by any base and&lt;br /&gt;earthly thing. They are the keepers of higher, more&lt;br /&gt;expanded energies; they ensure that these energies maintain&lt;br /&gt;the connections which flow through the realms. The Elders&lt;br /&gt;have the task of pondering the disposition of divine&lt;br /&gt;judgments, and despite their greatness, they are intensely&lt;br /&gt;humble, an attribute that allows them to dispense justice&lt;br /&gt;with perfect objectivity and without fear of pride or&lt;br /&gt;ambition. Now the Angels of the sixth echelon are called&lt;br /&gt;the Dominations. They act as a form of middle&lt;br /&gt;management between the upper echelon and the lower,&lt;br /&gt;distributing and maintaining connections between all&lt;br /&gt;beings and things within physical realms. They regulate the&lt;br /&gt;activities of the Angels, handling details of cosmic life and&lt;br /&gt;existence and designating tasks to the lower orders of&lt;br /&gt;Angels.&lt;br /&gt;The fifth echelon of Angels, the Virtues, manifest in&lt;br /&gt;this Universe as astronomically beings. Their name&lt;br /&gt;signifies a certain powerful and unshakable virility, welling&lt;br /&gt;forth into all their super energies; not being weak and&lt;br /&gt;feeble for any reception of the Divine Illuminations granted&lt;br /&gt;to them. Never falling away from the Divine Life through&lt;br /&gt;their own weakness, but ascending unwaveringly to the&lt;br /&gt;super essential virtue, which is the source of virtue; and&lt;br /&gt;flowing forth providentially to those below this source,&lt;br /&gt;abundantly filling them with virtue. As Angels of the fourth&lt;br /&gt;echelon, the Powers are keepers and teachers of the laws of&lt;br /&gt;nature. Co-equal with the Divine Dominions and Virtues,&lt;br /&gt;their name signifies an orderly and unconfined order in the&lt;br /&gt;divine receptions, and the regulation of intellectual and&lt;br /&gt;super mundane power which never debases its authority,&lt;br /&gt;but is irresistibly urged onward in due order to the Divine.&lt;br /&gt;It beneficently leads those below it, as far as possible, to&lt;br /&gt;the Supreme Power that is the Source of Power, which it&lt;br /&gt;manifests after the manner of Angels in the well ordered&lt;br /&gt;ranks of its own authoritative power.&lt;br /&gt;The Principalities are the third echelon of Angels.&lt;br /&gt;In an order that is Holy and most fitting to the princely&lt;br /&gt;Powers, they imply their supreme authoritativeness. The&lt;br /&gt;Archangels, Angels of the second echelon, govern the&lt;br /&gt;affairs of the messengers of the various realms and&lt;br /&gt;dimensions; their primary duty being to carry out the will&lt;br /&gt;of the Trinity as it relates directly to humanity. Then there&lt;br /&gt;are the Angels, the lowest echelon of the nine hierarchies of&lt;br /&gt;Angels; angelic beings assigned to the guardian of every&lt;br /&gt;living Soul. These are the most accessible Angels to&lt;br /&gt;humans and other life forms, and they are constantly&lt;br /&gt;present. While the lowest ranked of all angelic beings,&lt;br /&gt;angels are nevertheless members of the heavenly host and&lt;br /&gt;thus possess the profound and beautiful attributes given to&lt;br /&gt;them by their Creators. Heaven, the realm of the divine,&lt;br /&gt;had walls great and high, with twelve gates; at each of the&lt;br /&gt;gates were twelve angels on the east three gates; on the&lt;br /&gt;north three gates; on the south three gates; and on the west&lt;br /&gt;three gates. The city of Angels had twelve foundations, and&lt;br /&gt;the city laid foursquare, the length as large as the breadth&lt;br /&gt;and measuring twelve thousand furlongs. The length, the&lt;br /&gt;breadth, and the height of the wall are equal. It measured&lt;br /&gt;thereof one hundred forty-four cubits and it was built of&lt;br /&gt;jasper; and the city was pure gold. All types of precious&lt;br /&gt;stones garnished the foundations of the wall. The first&lt;br /&gt;foundation was made of jasper; the second sapphire; the&lt;br /&gt;third a chalcedony; the fourth emerald; the fifth sardonyx;&lt;br /&gt;the sixth sard; the seventh chrysolite; the eighth beryl; the&lt;br /&gt;ninth topaz; the tenth chrysoprases; the eleventh jacinth;&lt;br /&gt;and the twelfth amethyst. The twelve gates were twelve&lt;br /&gt;pearls; every several gate was of one pearl; and the street of&lt;br /&gt;the city of Angels was pure gold. The city had no need of&lt;br /&gt;the sun and neither of the moons to shine on it. "Holy, holy,&lt;br /&gt;holy is our Creators," sang the Angels.&lt;br /&gt;During that time the earth was without form and&lt;br /&gt;void; and darkness was upon the face of the deep. "Let&lt;br /&gt;there be light." said the Trinity. And there was light. Then,&lt;br /&gt;they divided the light from the darkness, and called the&lt;br /&gt;light Day, and the darkness they called Night. The evening&lt;br /&gt;and the morning were the first day. Then the Trinity said,&lt;br /&gt;"Let the earth bring forth the living creature after his kind,&lt;br /&gt;all of the cattle, and creeping things, and beasts of the&lt;br /&gt;earth.” And they made the beast of the earth after his kind&lt;br /&gt;and cattle after their kind, and all things that crept upon the&lt;br /&gt;earth after his kind. Then, Metatron and Lilith said, "Let us&lt;br /&gt;make beings in our image, after our likeness, and let them&lt;br /&gt;have dominion over the fish of the sea, and over the fowl of&lt;br /&gt;the air, and over the cattle, and over all the earth, and all&lt;br /&gt;things that creeps upon the earth.” Then they created&lt;br /&gt;humankind in their own image, male and female; in the&lt;br /&gt;image of themselves, they created them. Metatron named&lt;br /&gt;the man Adam and Lilith named the woman Eve. Since the&lt;br /&gt;Holy Spirit was without form, it gave humankind a Soul&lt;br /&gt;and Freewill, saying, "Be fruitful, multiply, and replenish&lt;br /&gt;the earth. Subdue it; have dominion over the fish of the sea,&lt;br /&gt;and over the fowl of the air, and over every living thing that&lt;br /&gt;moves upon the earth.” On the seventh day, the Trinity&lt;br /&gt;reposed, as creation was complete.&lt;br /&gt;The Seraphim, the Cherubim, the Thrones, the&lt;br /&gt;Dominations, the Virtues, the Powers, the Principalities, the&lt;br /&gt;Archangels, the Angels, and every living creature,&lt;br /&gt;including Adam and Eve, were summoned to Heaven for a&lt;br /&gt;very special occasion. Here in Heaven all the creatures&lt;br /&gt;were assembled in columns, and in the middle of this&lt;br /&gt;endless aisle of Angels glided Lucifer the light-bringer,&lt;br /&gt;leader of the Seraphim.&lt;br /&gt;Lucifer, unlike the other Heavenly beings, had six&lt;br /&gt;wings, with two he covered his face, and with two he&lt;br /&gt;covered his feet, and with two he flew. On that very day,&lt;br /&gt;the flamboyant Lucifer had all six of his wings spread out&lt;br /&gt;to the utmost; his aura was so immensely brilliant that he&lt;br /&gt;could have easily outshone the sun. A few steps behind him&lt;br /&gt;were the bride and groom, marching towards their destiny.&lt;br /&gt;The immaculate bride was clothed with the sun; the moon&lt;br /&gt;was under her feet and on her head lay a garland of twelve&lt;br /&gt;luminous stars. Arrayed in fine linen, the groom wore a&lt;br /&gt;glittering crown on his head, garnished with all sorts of&lt;br /&gt;precious stones and pearls. Approaching the altar where the&lt;br /&gt;Spirit hovered, Lucifer stopped, and then he recoiled his&lt;br /&gt;wings, bowing before the King and Queen of the Universe.&lt;br /&gt;And on this day, Metatron and Lilith wedded. Eons later,&lt;br /&gt;Lucifer the light-bringer was preparing to execute his&lt;br /&gt;habitual function when along came Lilith. Knowing&lt;br /&gt;perfectly well who Lucifer was and what he does, she said&lt;br /&gt;authoritatively, "Seraph, wait! Where are you going?”&lt;br /&gt;"I am Lucifer, the morning star, and I'm about to&lt;br /&gt;commence my duty, your Highness," replied Lucifer.&lt;br /&gt;Lucifer was one of the most beautiful of all the heavenly&lt;br /&gt;creatures, but not as beautiful as the Queen of the Universe.&lt;br /&gt;Lucifer does not even compare when it comes to her&lt;br /&gt;perfection and charisma. She was the ultimate seductress,&lt;br /&gt;the prototype of beauty and femininity. She slithered closer&lt;br /&gt;towards him and said, "Well, are you going to just stand&lt;br /&gt;there or are we going to roam the Heavens?” Lucifer smiled&lt;br /&gt;and together the two roamed and roamed the universe from&lt;br /&gt;the sun to the moon and to the stars until at last they&lt;br /&gt;reached the earth. Then Lilith began to enlighten Lucifer on&lt;br /&gt;the creation of the heavens and the earth, and most&lt;br /&gt;especially humankind. After all, she and Metatron created&lt;br /&gt;everything, according to their predilection.&lt;br /&gt;As they walked on the north side of Eden, close to&lt;br /&gt;where Adam and Eve lived, Lilith explained to Lucifer how&lt;br /&gt;Adam was created in the image of Metatron and Eve in her&lt;br /&gt;own. She informed Lucifer of the Spirit that granted&lt;br /&gt;humankind a unique element called a Soul. She then told&lt;br /&gt;him that when the Spirit granted humankind its Soul, the&lt;br /&gt;first gust was inserted into Adam, and then Eve received&lt;br /&gt;the secondary breeze. As a result, Adam possessed a minor&lt;br /&gt;advantage over Eve. Lilith was not at all pleased with this&lt;br /&gt;end result. Besides their gender, she wanted Eve to be equal&lt;br /&gt;to Adam in every other way, just as she was to Metatron.&lt;br /&gt;Because he was not like the other creatures, there was&lt;br /&gt;something about Lucifer that enticed Lilith to him. Lucifer&lt;br /&gt;had always managed to stand out amongst all the Angels he&lt;br /&gt;was more confident, sophisticated, and certainly, more&lt;br /&gt;charming. Although Lucifer was an inferior to her, Lilith&lt;br /&gt;was greatly amused by his presence. She loved the fact that&lt;br /&gt;he was never tedious, and always amusing and eloquent.&lt;br /&gt;As powerful as Lilith was, she failed to persuade the&lt;br /&gt;Spirit to alter Eve's Soul for the simple fact that the Trinity&lt;br /&gt;was ruled by consensus, and neither Metatron nor the Spirit&lt;br /&gt;considered Eve's Soul to be flawed. Lilith felt voiceless in&lt;br /&gt;Heaven most of the time, as the Spirit and Metatron were in&lt;br /&gt;agreement with each other. Her point of views were often&lt;br /&gt;vetoed by her peers and so she set out to vindicate her&lt;br /&gt;cause on her own. Offering Lucifer her heart, she&lt;br /&gt;emphasized that together they would reign the Universe&lt;br /&gt;better than the status quo. Lucifer was speechless. As he&lt;br /&gt;was still processing the proposal and before he could say a&lt;br /&gt;word, Lilith placed her left hand on his chest. Momentarily,&lt;br /&gt;Lucifer became a humanoid; then Lilith kissed him and&lt;br /&gt;there in the Garden of Eden they made love.&lt;br /&gt;Blinded by both love and lust, Lucifer then returned&lt;br /&gt;to the heavens with a devilish plan that made his mission a&lt;br /&gt;simple one: recruit as many Angels as possible, raise an&lt;br /&gt;army, and take over the Heavens. With the support of&lt;br /&gt;Lilith, Lucifer successfully converted one third of the&lt;br /&gt;Angels to his cause; amongst them were Lucifer's notorious&lt;br /&gt;commanders, Beelzebub, Vassago, and Astaroth. In&lt;br /&gt;Heaven, Beelzebub was the leader of the Cherubim.&lt;br /&gt;Although petite in size, she was tremendously powerful,&lt;br /&gt;often animating herself as a chubby-faced miniature human&lt;br /&gt;with wings. Lucifer's third in command was an Elder&lt;br /&gt;named Vassago, who was also Lucifer's chief adviser.&lt;br /&gt;Belonging to the seventh order in the Angelical hierarchy,&lt;br /&gt;Vassago had the task of pondering the disposition of divine&lt;br /&gt;judgments. He is described as a luminous wheel, covered&lt;br /&gt;with a great many eyes. Last but not least was the&lt;br /&gt;mischievous shape-shifter, the Angel Astaroth, a very large&lt;br /&gt;radiant spiritual being who sometime takes various forms in&lt;br /&gt;order to cause bane occurrences.&lt;br /&gt;On a remote location in Heaven, the hordes of&lt;br /&gt;renegades gathered for war. The rebelling Angels formed&lt;br /&gt;four battalions. Commanded by Lucifer, the first legion was&lt;br /&gt;armed with the elements of fire, possessing the power to&lt;br /&gt;invoked firestorms, meteors, and lavas. The second legion,&lt;br /&gt;lead by Beelzebub, was armed with the elements of air, and&lt;br /&gt;they had the power to invoked tornadoes, whirlwinds, and&lt;br /&gt;lightning bolts. Vassago spearheaded the third legion,&lt;br /&gt;which was armed with the elements of water and possessed&lt;br /&gt;the power to invoked blizzards, glaciers, and avalanches.&lt;br /&gt;And finally, the Angel Astaroth was in charge of the fourth&lt;br /&gt;legion, all armed with the elements of the earth and the&lt;br /&gt;power to invoked quakes, boulders, and dusts. Although the&lt;br /&gt;rebelling Angels favored the concept of an unlimited&lt;br /&gt;boundaries proposed by Lucifer some still had their doubts&lt;br /&gt;notably Vassago, Lucifer’s chief adviser.&lt;br /&gt;He was not entirely convinced that there were&lt;br /&gt;enough fighters to overthrow the Heavens, so he said, "My&lt;br /&gt;Lord, with all due respect, one third of the angelic order&lt;br /&gt;might not be sufficient to overthrow the Heavens."&lt;br /&gt;Conceitedly, Lucifer replied, "Pffft…nonsense. I am Lord&lt;br /&gt;Lucifer, the morning star, the most powerful of them all. I&lt;br /&gt;alone will vanquish half of their entire army. Allow me to&lt;br /&gt;demonstrate.” Turning toward a small group of his minions&lt;br /&gt;who were standing close by, Lucifer stretched out his wings&lt;br /&gt;and his body emitted an energy so powerful that the group&lt;br /&gt;was instantly incinerated. From the ashes of the cremated&lt;br /&gt;rose the mystical being, Deimos, whose essence suddenly&lt;br /&gt;spread and entered their nostrils like dark smog. The&lt;br /&gt;Angels became possessed by it; after that their prismatic&lt;br /&gt;eyes became as black as an onyx. Then Deimos became&lt;br /&gt;amalgamated with Lucifer's shadow. Accompanied by the&lt;br /&gt;phantom-like Deimos, Lucifer felt even more confident that&lt;br /&gt;he could take on the Heavens. It was then that the entire&lt;br /&gt;army first knew of fear and became intimidated by&lt;br /&gt;Lucifer's supremacy.&lt;br /&gt;"Anyone else wants some?" said Lucifer. But&lt;br /&gt;everyone remained silent, and suddenly out of a mist of a&lt;br /&gt;cloud, Lilith appeared. "Impressive," she said, as she&lt;br /&gt;slithered toward Lucifer. She began circling him as if she&lt;br /&gt;was inspecting his body. With her index finger, Lilith&lt;br /&gt;touched Lucifer's body. As steam arose from the spot&lt;br /&gt;where she was touching him, she winked at him and said,&lt;br /&gt;"Hm-mm, you're hot." Then she said, "If you are heading&lt;br /&gt;into battle, my King, you are going to need this." She gave&lt;br /&gt;him a three-pronged spear and a kiss. "Take this trident and&lt;br /&gt;be victorious," said Lilith. When Lucifer heard that Lilith,&lt;br /&gt;his creator and now lover refer to him as King, his ego&lt;br /&gt;skyrocketed.&lt;br /&gt;From that moment on, he would never doubt his&lt;br /&gt;convictions, ever convinced that he was benevolent and&lt;br /&gt;those that were not on his side were the malevolent ones.&lt;br /&gt;Lilith's trident was made of a combination of five&lt;br /&gt;metallic elements. The handle bar was of iron; the lateral&lt;br /&gt;bar was made of silver; the first prong of tin; the second&lt;br /&gt;prong of lead; and finally, the third prong was made of&lt;br /&gt;gold. As a whole, the trident was eighty-four inches in&lt;br /&gt;length; each prong was twenty-four inches long and the&lt;br /&gt;overall weight of the trident was seven pounds. And so it&lt;br /&gt;was that when the Spirit announced the rebellion to&lt;br /&gt;Metatron, he was very disappointed, especially when he&lt;br /&gt;became aware that Lucifer was their leader, for Lucifer was&lt;br /&gt;his favorite. After Lucifer was created, Metatron appointed&lt;br /&gt;him as the seal of perfection among the Angels; full of&lt;br /&gt;wisdom and perfect in beauty, Lucifer was established and&lt;br /&gt;then embellished by Metatron with every precious stone.&lt;br /&gt;To make matters worse, the Spirit then told Metatron of&lt;br /&gt;Lilith's adultery. At that point, Metatron suddenly became&lt;br /&gt;hysterical. "If it is a war they want, a war they shall&lt;br /&gt;receive," he said. Heaven prepared for battle. Michael,&lt;br /&gt;Gabriel, Uriel, and Raphael were inside Heaven's command&lt;br /&gt;center, revising the contingency plan. "Give them Hell,"&lt;br /&gt;commanded Metatron, as he walked into the chamber.&lt;br /&gt;“Give them what my Lord” replied Raphael.&lt;br /&gt;“You’ll see” said Metatron, then, he gave Michael a sword&lt;br /&gt;and said, "This is the key. When the time comes, you will&lt;br /&gt;know what to do." Metatron blessed his four Commanders&lt;br /&gt;and left. Grabbing the sword that Metatron gave him,&lt;br /&gt;Michael examined it. The other angels gathered around him&lt;br /&gt;and marveled at the double-edged broadsword that was&lt;br /&gt;alloyed of five metallic elements: iron, silver, tin, lead, and&lt;br /&gt;gold. The sword's length was forty-eight inches; the blade’s&lt;br /&gt;was thirty-nine inches and its width was nine inches; its&lt;br /&gt;depth was two inches; and the sword weighed three pounds.&lt;br /&gt;Michael had decided that the battle would be fought&lt;br /&gt;in a box formation. On the north side of the formation,&lt;br /&gt;Uriel would take charge of the Cherubim and the Thrones.&lt;br /&gt;Michael himself would command the Archangels and the&lt;br /&gt;Angels on the south side of the formation. On the east,&lt;br /&gt;Raphael was to rule over the Dominations and the Virtues,&lt;br /&gt;and Gabriel would preside over the Powers and the&lt;br /&gt;Principalities on the west side. Lead by their fearless leader&lt;br /&gt;Lucifer, the legion of doom flew towards the Pearly Gates,&lt;br /&gt;and they encountered Raphael, Uriel, Gabriel and Michael,&lt;br /&gt;the defenders of the Heavens, there. Clearly outnumbered&lt;br /&gt;by their opponents, Lucifer and his legions still rejected the&lt;br /&gt;idea of a withdrawal. Determined to win the battle at all&lt;br /&gt;cost, the army of darkness raged on a full-scale attack.&lt;br /&gt;Some of them were involved in aerial assaults while others&lt;br /&gt;remained on the ground. Raphael and the shape-shifting&lt;br /&gt;Astaroth found themselves in the same path on the&lt;br /&gt;battlefield. They stared each other down for a moment and&lt;br /&gt;then began to fight. Astaroth was no match for the Angelic&lt;br /&gt;commandant; so to avoid being vanquished; he quickly&lt;br /&gt;took on the form of a man and begged for mercy.&lt;br /&gt;Upon remarking that Raphael hesitated for a&lt;br /&gt;moment but that was long enough for Astaroth to quickly&lt;br /&gt;disappear. Suddenly, Astaroth reappeared behind Raphael&lt;br /&gt;and stroked him from the back. But this time he was not&lt;br /&gt;alone, as Astaroth had summoned a few dust devils with&lt;br /&gt;him. His dust devils, simply a muddy manifestation of&lt;br /&gt;himself, were capable of causing great harm to their victims&lt;br /&gt;upon contact. Nonetheless, Raphael, who found himself&lt;br /&gt;surrounded by four dust devils and Astaroth too, stood in&lt;br /&gt;the middle of them; he looked to his left then to his right&lt;br /&gt;and said, "Okay mate, you've got me surrounded. That's&lt;br /&gt;good so now I can attack in any direction." Then he swung&lt;br /&gt;his sword around in a circle and beheaded them all. Since&lt;br /&gt;Gabriel was not doing so well fighting Vassago, Raphael&lt;br /&gt;flew toward him.&lt;br /&gt;"Why won't you die like a good Angel?" said&lt;br /&gt;Vassago, as he pounded Gabriel to the ground. Fortunately&lt;br /&gt;for Gabriel, Raphael came from above and smote Vassago&lt;br /&gt;off of him. Then the dynamic duos combined their forces to&lt;br /&gt;defeat the notorious villain, but in spite of their efforts,&lt;br /&gt;Vassago continued to batter the both of them relentlessly.&lt;br /&gt;Lucifer on the other hand appeared to be unstoppable he&lt;br /&gt;plowed through Heaven's primary lines of defense&lt;br /&gt;effortlessly. Analyzing the situation, Michael realized that&lt;br /&gt;Lucifer should be stopped. He grabbed his sword and&lt;br /&gt;confronted Lucifer. Upon noticing Michael approaching&lt;br /&gt;him, Lucifer started to laugh, "You'd dare challenge me?"&lt;br /&gt;Divinely superior to Michael, Lucifer was a Seraph, after&lt;br /&gt;all, and an elite Angel of the highest echelon in Heaven.&lt;br /&gt;Michael was only an Archangel, an amateur of the lowerranking&lt;br /&gt;hierarchy. Lucifer arrogantly assumed that his&lt;br /&gt;victory was inevitable. He then decided to amuse himself,&lt;br /&gt;taking great pleasure in taunting Michael as he dodged the&lt;br /&gt;Archangel's ineffective attacks. "How do you expect to&lt;br /&gt;defeat me, Michael?" said Lucifer. Michael kept on&lt;br /&gt;attacking Lucifer, but on every attempted assault, Lucifer&lt;br /&gt;was capable of successfully evading him. Michael began&lt;br /&gt;yet another battle with Lucifer midair, but alas that strategy&lt;br /&gt;turned out to be in vain, for Lucifer had six wings and&lt;br /&gt;Michael had only two. Michael became exhausted.&lt;br /&gt;CHAPTER II – GREED&lt;br /&gt;Meanwhile, on the earth, Lilith slithered her way&lt;br /&gt;into Eden and there she found Eve alone, wandering in the&lt;br /&gt;Garden of Eden. "My dear, indeed has the Spirit has said,&lt;br /&gt;you shall not eat from any tree of the garden?" said Lilith.&lt;br /&gt;Eve replied, "From the fruit of the trees of the garden we&lt;br /&gt;may eat; but from the fruit of the tree which is in the&lt;br /&gt;middle of the garden, the Spirit has said, you shall not eat&lt;br /&gt;from it or touch it or you will die." "Die," Lilith replied,&lt;br /&gt;“Are you sure that the Spirit said that? ‘You shall not eat&lt;br /&gt;from it or touch it or you will die.’ Uh!Uh! Well, let me ask&lt;br /&gt;you this, Eve. What is death?” Eve was puzzled for she did&lt;br /&gt;not know about death. Lilith then said to Eve, "You surely&lt;br /&gt;will not die! For the Spirit knows that on the day that you&lt;br /&gt;eat from it, your eyes will be opened and you will be like&lt;br /&gt;us." So the woman ate from the tree in the middle of the&lt;br /&gt;garden. And her eyes opened, and she knew that she was&lt;br /&gt;naked, so she sewed fig leaves together and made herself&lt;br /&gt;aprons.&lt;br /&gt;Soon thereafter, the Spirit appeared in a form of a&lt;br /&gt;burning bush. Although the bush was aflame, it was not&lt;br /&gt;burnt. Metatron also came along. "What have you done,&lt;br /&gt;Lilith?" said the Spirit. "Behold, the woman has become as&lt;br /&gt;one of us, and now let her put forth her hand, and take also&lt;br /&gt;of the tree of life, and eat, and live forever." Lilith replied,&lt;br /&gt;"You told her that if she eats from the Tree of Knowledge,&lt;br /&gt;she would die. I simply told her that she wouldn't, and from&lt;br /&gt;where I stand she doesn't look dead to me. Does she?”&lt;br /&gt;“That’s not the point” replied Metatron. Indeed, after Eve&lt;br /&gt;ate of the Tree of Knowledge, she did not die as she was&lt;br /&gt;informed. She became more enlightened and was beginning&lt;br /&gt;to see Lilith for what she truly was, she was another created&lt;br /&gt;being just like she was but unlike Eve the Spirit, Lilith and&lt;br /&gt;Metatron are not human they were created by the Almighty&lt;br /&gt;Tetragrammaton themselves. Adam and Eve were simply&lt;br /&gt;second hand creations of another created being, so&lt;br /&gt;therefore those that do dwell in the Heavens are not as&lt;br /&gt;omnipotent as she had previously thought of them to be, for&lt;br /&gt;they too had a creator. Lilith was hoping that perhaps by&lt;br /&gt;providing Eve with the esoteric knowledge of the existence&lt;br /&gt;of Tetragrammaton, it would somehow compensate for the&lt;br /&gt;lack of soul inside her. Perceiving this juncture as a perfect&lt;br /&gt;opportunity to retaliate against Lilith for her adultery,&lt;br /&gt;Metatron then proposed that Lilith's avatar, Eve, be&lt;br /&gt;punished.&lt;br /&gt;And so it was that Metatron and the Spirit&lt;br /&gt;concurred that Eve would be rendered mortal and cast out&lt;br /&gt;of Eden. The decision outraged Lilith and she vowed her&lt;br /&gt;revenge. Back on the battlefield, Lucifer was still toying&lt;br /&gt;with Michael. Each time Michael thought he had gotten the&lt;br /&gt;upper hand, Lucifer would knock him to the ground and&lt;br /&gt;belittle him. "If you can't defeat me, then why don't you lay&lt;br /&gt;down your weapon and join me, Michael, join the&lt;br /&gt;rebellion" demanded Lucifer. "Join us." Michael shouted,&lt;br /&gt;"Join you, never!" Displeased by Michael's refusal, Lucifer&lt;br /&gt;smote him viciously, knocking him to the ground once&lt;br /&gt;again. He then jumped into the air and landed with both his&lt;br /&gt;feet on Michael's chest. He slammed his foot on Michael's&lt;br /&gt;head and entrenched it onto the ground; he then raised his&lt;br /&gt;trident to deliver the final blow. "Here comes the pain,"&lt;br /&gt;Lucifer screamed. Michael lay defenseless on the ground;&lt;br /&gt;he closed his eyes and prayed, "He who dwells in the secret&lt;br /&gt;place of the Most High shall abide under the shadow of the&lt;br /&gt;Almighty. My Lord, you are my refuge and my fortress,&lt;br /&gt;and in you I will trust. Surely, you shall deliver me from&lt;br /&gt;the snares of evil; your truth shall be my shield. I shall not&lt;br /&gt;be afraid of the terror of Deimos, nor of the destruction that&lt;br /&gt;lay waste. A thousand may fall at my left side and ten&lt;br /&gt;thousand at my right but death shall not come near me&lt;br /&gt;because you have set your love upon me and through you I&lt;br /&gt;shall be victorious. Amen.&lt;br /&gt;" Before Lucifer could impale him, Michael&lt;br /&gt;grabbed him by the foot and threw him off. Shocked,&lt;br /&gt;Lucifer did not know what hit him. Suddenly, a beam of&lt;br /&gt;light enveloped Michael, and sparks of lightning&lt;br /&gt;manifested on his body; his sword became ablaze; his eyes&lt;br /&gt;became like a flame of fire and his body began to&lt;br /&gt;transform.&lt;br /&gt;Dramatically, four additional wings grew out of&lt;br /&gt;Michael's angelic body, Lucifer realized to his horror that&lt;br /&gt;Michael had ascended from an Archangel to a Seraph. The&lt;br /&gt;two Angels were now equal in attributes. Michael turned&lt;br /&gt;around with a smirk and said, "My turn." Lucifer got back&lt;br /&gt;up and shuddered his wings, not fazed a bit by Michael's&lt;br /&gt;transformation; he started clapping, sarcasm rippling&lt;br /&gt;through his voice. "Welcome to the guild, schmuck, but&lt;br /&gt;unfortunately for you there's only room for one Seraph on&lt;br /&gt;this battlefield." Then, Lucifer furiously assaulted him with&lt;br /&gt;all types of syndicated attacks. But Michael was stronger&lt;br /&gt;than him now, and Lucifer was getting trounced regardless&lt;br /&gt;of what he did. Eventually, one by one, Michael cuts off&lt;br /&gt;Lucifer’s wings, all six of them. Lucifer had finally been&lt;br /&gt;defeated. Then, taking his flaming sword, Michael raised it&lt;br /&gt;as high as possible above his head and then strokes it to the&lt;br /&gt;ground. And almost instantly a huge portal was opened.&lt;br /&gt;Heaven's warriors were regaining their momentum on the&lt;br /&gt;battlefield, and simultaneously they began to steer the&lt;br /&gt;rebels in the direction of the abyss.&lt;br /&gt;"Welcome to Hell," said Michael to Lucifer. The&lt;br /&gt;army of darkness was being consumed by Hell's fury.&lt;br /&gt;Lucifer was hanging off the edge of the threshold, and just&lt;br /&gt;before he fell, Michael caught him in an attempt to save&lt;br /&gt;him. Lucifer's imperious pride was crushed; an inferior&lt;br /&gt;being had defeated him. At that very moment, the prideful&lt;br /&gt;overlord found himself at the mercy of a mere tyro. Yet&lt;br /&gt;defiantly, he shouted, "I don't need your pity, Michael. I&lt;br /&gt;will not spend eternity as your second, every breath you&lt;br /&gt;now take is an insult to my honor, by my hands you will be&lt;br /&gt;cut down inch by inch, the way you have cut out my wings"&lt;br /&gt;He then made one last attempt to strike Michael. As a&lt;br /&gt;result, Michael had no other choice but to simply let him&lt;br /&gt;plummet into the pits of Hell. As soon as the abyss&lt;br /&gt;consumed every rebelling Angels, the portal closed.&lt;br /&gt;After the battle, all the Angels gathered in Heaven's&lt;br /&gt;yard to give glory to their maker. "Oh come; let us sing to&lt;br /&gt;the Lord! Let us shout joyfully to the rock of our salvation.&lt;br /&gt;Let us come before his presence with thanksgiving; let us&lt;br /&gt;shout happily to him with psalms for the Lord is the Great&lt;br /&gt;Lord and the Great King above all. In his hand are the deep&lt;br /&gt;places of the earth; the heights of the hills are his also. The&lt;br /&gt;sea is his, for he made it; and his hands formed the dry&lt;br /&gt;land. Oh come, let us worship and bow down; let us kneel&lt;br /&gt;before the Lord our maker," said Gabriel. To distinguish&lt;br /&gt;the benevolent Angels from the malevolent ones, Metatron&lt;br /&gt;summoned the stars and made halos of them. He then&lt;br /&gt;placed the halos on the heads of Heaven's valiant warriors.&lt;br /&gt;As for those Angels that were fatally wounded on the&lt;br /&gt;battlefield, they were revived as Saints. Back on Earth, Eve&lt;br /&gt;was going through a very difficult time. Expelled from&lt;br /&gt;Eden and stripped of her immortality, she was also haunted&lt;br /&gt;by the mysteries of death.&lt;br /&gt;During Eve’s incident, Adam was slumbering, and&lt;br /&gt;when he woke up she was not by his side, so he went out&lt;br /&gt;looking for her. But she was nowhere to be found. Adam&lt;br /&gt;could not figure out what had happened, but he felt that&lt;br /&gt;something was quite different, for there were now&lt;br /&gt;Cherubim armed with flaming swords guarding the&lt;br /&gt;entrance of Eden. "Eve, Eve, where are you, Eve?"&lt;br /&gt;screamed Adam. Then the Angel Gabriel appeared. "She's&lt;br /&gt;gone, Adam," said Gabriel. "Gone? What do you mean&lt;br /&gt;gone?" replied Adam. "She is a sinner now. She ate from&lt;br /&gt;the Tree of Knowledge, and consequently she has been cast&lt;br /&gt;away from paradise forever. She is now at the mercy of&lt;br /&gt;death. Come and let me show you," offered Gabriel. He&lt;br /&gt;took Adam to a nearby exit and there she was. She hardly&lt;br /&gt;looked like the woman Adam had known; almost&lt;br /&gt;everything about her had changed, except her beautiful&lt;br /&gt;eyes.&lt;br /&gt;Eve did not venture too far from the gates of Eden&lt;br /&gt;since there was no other place for her to go. She looked&lt;br /&gt;miserable. She was afraid, alone, cold, and hungry. And&lt;br /&gt;being mortal was now the least of her worries, as even the&lt;br /&gt;animals had turned against her. Adam wanted to leave the&lt;br /&gt;perimeter to be with her, but the Cherubim, who were&lt;br /&gt;guarding the exit, stopped him. Adam then said, "Take me&lt;br /&gt;back, take me back, please, because I can't stand to see her&lt;br /&gt;like this." As they walked back, Adam stopped in the&lt;br /&gt;middle of the garden where the Tree of Life and the Tree of&lt;br /&gt;Knowledge stood. "Tell me again, Gabriel, what Eve did to&lt;br /&gt;deserve such a fate?" He asked. Gabriel replied, "She&lt;br /&gt;disobeyed the one rule and ate from the Tree of&lt;br /&gt;Knowledge." Adam pointed in the direction of the Tree of&lt;br /&gt;Knowledge and asked, "You mean this tree?" He then&lt;br /&gt;walked closer toward the Tree of Knowledge and plucked a&lt;br /&gt;fresh fruit. Gabriel cautioned him, reminding him of the&lt;br /&gt;consequences of eating the fruit. Then Adam said, "Her&lt;br /&gt;eyes, her lips, her smile, her tenderness every inch of her&lt;br /&gt;makes it worth it. I love that woman, Gabriel, and I would&lt;br /&gt;rather spend a brief lifetime out there with her than spend&lt;br /&gt;an eternity in paradise without her." Then he ate the&lt;br /&gt;forbidden fruit.&lt;br /&gt;Soon thereafter, Adam was cursed, stripped of his&lt;br /&gt;immortality, and banned from paradise. But he did not&lt;br /&gt;seem to care. Adam did not wait to be escorted out of&lt;br /&gt;Eden--he ran out himself. Once Adam found Eve, he&lt;br /&gt;hugged her, and he kissed her with so much passion that all&lt;br /&gt;the Angels in heaven wept. Eve said, "Adam, you." Before&lt;br /&gt;Eve could finish saying whatever she was going to say,&lt;br /&gt;Adam interrupted her and said, "Shhh! don’t say a word&lt;br /&gt;and kiss me.” Eve felt guilty for what had happened, but&lt;br /&gt;Adam was quick to reassure her.&lt;br /&gt;He whispered, "I'd echoed tenfold of my first&lt;br /&gt;disobedience and devour the fruits of that forbidden tree&lt;br /&gt;whose mortal taste begot death into our world. Adieu,&lt;br /&gt;Eden. Nevermore regained. What's the point of&lt;br /&gt;immortality, if I could never touch, taste, and smell the&lt;br /&gt;scent of you? I'd echoed tenfold of my first disobedience to&lt;br /&gt;be with you, woman.” When Metatron saw Heaven&lt;br /&gt;weeping for humanity, he knew that he had to do whatever&lt;br /&gt;it would take to redeem humankind. After his shameful&lt;br /&gt;defeat, Lucifer sat on his throne in Hell, contemplating the&lt;br /&gt;next course of action. Hell was much like the planet earth,&lt;br /&gt;however, there were volcanic activities happening almost&lt;br /&gt;everywhere. All of the plants were flaccid. Rivers and lakes&lt;br /&gt;existed, but the water in some of the lakes was black. The&lt;br /&gt;sun was ever absent, and the only source of light was a&lt;br /&gt;watery, blue moon. Lucifer’s character had changed&lt;br /&gt;dramatically the flamboyant Seraph was now overwhelmed&lt;br /&gt;by disgrace; and it seemed that the overbearing and&lt;br /&gt;narcissist Seraph had ceased to enjoy the center stage.&lt;br /&gt;When he had to make an appearance, he would usually&lt;br /&gt;rather do so while lurking in the dark. The fallen Angels&lt;br /&gt;were not accustomed to Hell. No one had any idea how&lt;br /&gt;long they would be trapped there, or how to escape. One&lt;br /&gt;thing was sure: they were willing to do anything to get out.&lt;br /&gt;There were strong indications of a mutiny growing among&lt;br /&gt;the fallen Angels, but no one had dared to express&lt;br /&gt;discontent.&lt;br /&gt;To ease the tension, Lucifer decided to give a&lt;br /&gt;speech; the entire army assembled before him. Before he&lt;br /&gt;even commenced his speech, another portal, much like the&lt;br /&gt;one that hauled them into Hell, opened up. But this one was&lt;br /&gt;much smaller. Soon thereafter, a woman with a beautiful&lt;br /&gt;pair of legs came walking out of the portal. “Miss me?” It&lt;br /&gt;was her, Lilith. The entire army bowed down in respect to&lt;br /&gt;the Queen of the Universe.&lt;br /&gt;As excited as Lucifer was to see her, he was also&lt;br /&gt;ashamed, for he had failed in his attempted coup. He was&lt;br /&gt;now a vanquished, wingless Seraph, who was trapped in&lt;br /&gt;the pits of Hell. Lucifer walked up to the podium and said,&lt;br /&gt;“Many of you fought valiantly in our attempt to capture the&lt;br /&gt;Heavens. Your being here proves that you have longed for&lt;br /&gt;unlimited freedom, a liberty which you all deserve in a&lt;br /&gt;world where the only rule would be that there are no rules.&lt;br /&gt;Hell, the place that you find yourselves in today, is only&lt;br /&gt;temporary. I will do everything in my power to release you.&lt;br /&gt;Do not think of this as an imprisonment. Think of it as a&lt;br /&gt;sort of retreat. When we strike back, we will give Heaven a&lt;br /&gt;taste of its own medicine. Do not be discouraged by this&lt;br /&gt;minor setback you may have lost the battle, but the war has&lt;br /&gt;just begun” The crowd started cheering, “Lucifer! Lucifer!&lt;br /&gt;Lucifer!” And Lucifer opened up his arms as if he was&lt;br /&gt;consuming the crowd’s cheers. Then, Lilith resuscitated the&lt;br /&gt;fallen rebels who perished during the conflict. Since the&lt;br /&gt;auras of Deimos were still in them, they became known as&lt;br /&gt;Demons.&lt;br /&gt;Unlike Lucifer and the fallen angels, Lilith could&lt;br /&gt;not be punished, imprisoned, or destroyed for her&lt;br /&gt;involvement in the failed coup. After all, she was&lt;br /&gt;Metatron's counterpart, and co-creator of the Universe.&lt;br /&gt;Although her relationship with Metatron had gone sour, she&lt;br /&gt;retained her access to the Heavens the sun was still her&lt;br /&gt;shroud, the moon remained under her feet, and she still&lt;br /&gt;wore the stars as her crown. Although it was unclear to&lt;br /&gt;everyone in Heaven what attracted Lilith to Lucifer, the&lt;br /&gt;two became a formidable couple and not even the isolation&lt;br /&gt;of Hell could keep them apart. Lilith often stated, "Hell&lt;br /&gt;could not stop true love. All it can do is delaying it for a&lt;br /&gt;while." “What is this place?” Lucifer asked. Lilith looked&lt;br /&gt;around and said, “This must be one of Metatron's little&lt;br /&gt;creations. Without my contributing powers, he was not able&lt;br /&gt;to perfect it. So this is the best he could come up with?&lt;br /&gt;Obviously, this place could use a female’s touch.”&lt;br /&gt;She slithered around, and fresh vegetation began to grow in&lt;br /&gt;Hell. The volcanic activities stopped; the dark waters&lt;br /&gt;became clearer. She looked around some more and noticed&lt;br /&gt;that there were no animals. So she commenced to create a&lt;br /&gt;few by herself. She took some of the earth, then some water&lt;br /&gt;and made mud. Forming a shape, she blew some air into it&lt;br /&gt;until it was dry. Then she dipped it into the fiery lava. The&lt;br /&gt;first hellish creature was a half-man, half-lion with wings.&lt;br /&gt;On his head were two horns; his hair was as long as a&lt;br /&gt;woman’s and his teeth were like that of a lion’s. He had a&lt;br /&gt;tail like a scorpion’s tail which had stings on it. He wore a&lt;br /&gt;breastplate of iron and carried a bow with flaming arrows;&lt;br /&gt;when he fluttered his wings, there were sounds of thunder.&lt;br /&gt;Lilith named this creature Manticore.&lt;br /&gt;Then Lilith created a reptile-like creature that had&lt;br /&gt;green scaly skin, wings, and a very long tail; it also&lt;br /&gt;breathed fire. As soon as the creature came to life, it&lt;br /&gt;exhaled such a humongous fireball that Lucifer was&lt;br /&gt;impressed. Lucifer then jumped on its back and rode it,&lt;br /&gt;since he could no longer fly. The creature soon became his&lt;br /&gt;personal carrier and he named it Dragon. However, Lilith&lt;br /&gt;could not produce perfect creatures all by herself,&lt;br /&gt;especially without Metatron's contribution. Lilith made one&lt;br /&gt;last attempt at another creation, producing creature with the&lt;br /&gt;head and upper body of a woman and the tail of a fish&lt;br /&gt;instead of legs. She called her Mermaid. As beautiful as she&lt;br /&gt;was, the mermaid was one of the fiercest creatures and due&lt;br /&gt;to her amphibious nature she is the only native of Hell&lt;br /&gt;capable of coming into the human world.&lt;br /&gt;“What do we do now, my Queen?” said Lucifer.&lt;br /&gt;“Well, the good news is that humankind has fallen,”&lt;br /&gt;said Lilith. “I see. So what does that have to do with me&lt;br /&gt;getting out of Hell and winning the war?” Lucifer replied.&lt;br /&gt;“Everything, silly,” said Lilith, “You lost the battle&lt;br /&gt;mainly because Heaven had the Spirit on their side.&lt;br /&gt;Remember when I told you that the Spirit had given&lt;br /&gt;humankind a soul? Well, human souls are particles of the&lt;br /&gt;Spirit. If you can collect enough souls here in Hell, you can&lt;br /&gt;generate a being that is equivalent to or even more&lt;br /&gt;powerful than the Spirit.&lt;br /&gt;It’s simple: the more humanity sins, the more souls&lt;br /&gt;you get, and the more souls you get, the more chances you&lt;br /&gt;have of defeating Heaven.” Lucifer clapped and then said,&lt;br /&gt;“Bravo! Excellent plan. Why did I not think of that?” Lilith&lt;br /&gt;said, “But wait, there’s more. I will use my access to the&lt;br /&gt;Heavens to tempt the remaining Angels, and once they do&lt;br /&gt;fall, these Angels will not be sent here to Hell. They will&lt;br /&gt;remain on earth to assist me with my tasks. And once I get&lt;br /&gt;you out of hell, you will have another army of Devils&lt;br /&gt;encamped on earth.” Lucifer then said, “Brilliant! Any&lt;br /&gt;chance of an early parole? Lilith replied, “Any chance of&lt;br /&gt;you accepting Metatron as your Lord and Savior?” “It is&lt;br /&gt;better to reign in Hell than serve in Heaven,” said Lucifer.&lt;br /&gt;Lilith nodded, “Is it? Be careful of what you wish&lt;br /&gt;for."&lt;br /&gt;Then, she snapped her fingers and the portal&lt;br /&gt;reopened. She walked toward the portal and, poof, she was&lt;br /&gt;gone. The harsh reality was that as powerful as Lilith was,&lt;br /&gt;she was incapable of getting Lucifer and his minions out of&lt;br /&gt;Hell. It had taken the might of both Metatron and the Spirit&lt;br /&gt;to imprison the rebels there, so the concurrence of either&lt;br /&gt;Metratron or the Spirit would be needed in order for Lilith&lt;br /&gt;to get Lucifer out of Hell. Unfortunately neither Metatron&lt;br /&gt;nor the Spirit wanted anything to do with Lilith at that&lt;br /&gt;moment. But Lilith was more than determined to free her&lt;br /&gt;lover from hell and she knew exactly how to accomplish&lt;br /&gt;this goal.CCHAPTER – III LUST&lt;br /&gt;Back on earth, Adam and Eve were searching for&lt;br /&gt;food in the forest. Suddenly, a ferocious bear came after&lt;br /&gt;them. They dropped their supplies and ran as fast as they&lt;br /&gt;could, but the bear still chased them. While they were&lt;br /&gt;running, Eve fell, but Adam did not noticed until later. The&lt;br /&gt;bear was inches away from attacking Eve, when suddenly&lt;br /&gt;Lilith appeared out of nowhere. With her simple stare, the&lt;br /&gt;menacing bear became as gentle as a puppy. “You should&lt;br /&gt;be more careful in these woods,” said Lilith, as she helped&lt;br /&gt;Eve get back on her feet. Adam then came back running&lt;br /&gt;towards Eve. “Get away from her! Get away! You are the&lt;br /&gt;reason why we are in this situation in the first place,” yelled&lt;br /&gt;Adam. Lilith replied, “I'm the reason why she is not dead&lt;br /&gt;right now.” “What do you want?” asked Adam. Lilith&lt;br /&gt;replied, “How long do you think you are going to survive&lt;br /&gt;like this? You have discovered the gift of knowledge, but&lt;br /&gt;you have yet to explore it.”&lt;br /&gt;“Gift? What gift? All that we have gotten so far is&lt;br /&gt;nothing but pain, hunger, and misery, and eventually we&lt;br /&gt;will both end up dead,” said Adam. Lilith replied, “But it&lt;br /&gt;does not have to be this way, Adam. You are the key holder&lt;br /&gt;and Eve is the gatekeeper. Together, you can sort of cheat&lt;br /&gt;death, you know, by having offspring. Be fruitful and&lt;br /&gt;multiply, remember?” She moved closer to Adam and&lt;br /&gt;started to remove his garments. Adam stood unyielding, in&lt;br /&gt;protest. “Relax, just do as I do,” said Lilith. Adam felt the&lt;br /&gt;bounce of her luscious breast against his own nakedness.&lt;br /&gt;She touched his lips lightly with her own and then fervently&lt;br /&gt;kissed him. The taste of her lips and the sweet aroma of her&lt;br /&gt;flesh aroused Adam and he wanted more, more of this&lt;br /&gt;aphrodisiac that seemed to daze his senses. Lilith then&lt;br /&gt;turned towards Eve, who was standing eagerly to the side.&lt;br /&gt;With her index finger, Lilith signaled for Eve to come over.&lt;br /&gt;The maiden Eve found herself bound, as Adam and Lilith&lt;br /&gt;removed her garments one by one until she was completely&lt;br /&gt;naked.&lt;br /&gt;Adam then kissed Eve with all the tenderness he&lt;br /&gt;could muster. He parted his lips from hers, stroked her&lt;br /&gt;throat, and then cupped her breast, as his hands drifted&lt;br /&gt;farther and farther still, sweeping over her belly; his fingers&lt;br /&gt;moved over her abdomen slowly and the hot, moist trail of&lt;br /&gt;his tongue followed suit. His mouth closed gently upon her&lt;br /&gt;breast, as his tongue roamed teasingly over her hard nipple,&lt;br /&gt;sweeping it again and again. He sank against her. His&lt;br /&gt;fingers brushed the utopian triangle that guarded her&lt;br /&gt;innocence, and then he parted her legs slowly. First, Adam&lt;br /&gt;licked his lips, and then with the tip of his tongue, he&lt;br /&gt;intimately massaged her clitoris. Very soon, he felt the&lt;br /&gt;warmth within her. She twisted restlessly from side to the&lt;br /&gt;side, crying out and bewildered until she reached her&lt;br /&gt;climax. He rose above her, and without hesitating, he&lt;br /&gt;lowered himself on and into her, feeling the initial wet&lt;br /&gt;warmth and then the blockage of her virginal interior.&lt;br /&gt;Adam moved as slowly as he could, yet she cried and&lt;br /&gt;moaned. Her eyes met his briefly, glittering with the tears&lt;br /&gt;that she was fighting back. Adam pondered, was she crying&lt;br /&gt;from the pain or from a fury inside of herself, for he had&lt;br /&gt;managed to excite her to climax before claiming her&lt;br /&gt;innocence. Tremors soon seized him, overwhelming him&lt;br /&gt;again and again, until, at long last, he groaned and reached&lt;br /&gt;climax. As his body filled hers excruciatingly, his own very&lt;br /&gt;life seemed to spill out of him and into her. Then he fell to&lt;br /&gt;her side, struggling to return to his sanity after the blinding&lt;br /&gt;pleasure he had just discovered.&lt;br /&gt;Lilith returned to the Heavens to resume her&lt;br /&gt;conquest where she sought out Samyaza, the leader of the&lt;br /&gt;Grigori. The Grigori were also known as “The Watchers.”&lt;br /&gt;They were a group of Archangels who surreptitiously&lt;br /&gt;monitored the events of humanity. Lilith said to Samyaza,&lt;br /&gt;“Look but don’t touch, touch but don’t taste, taste but don’t&lt;br /&gt;swallow. Aren’t those the decrees that you live by&lt;br /&gt;Samyaza?” The Archangel Samyaza stood there, nonresponsive.&lt;br /&gt;She snapped her fingers, and in the midst of a&lt;br /&gt;cloud appeared the scene of Adam and Eve making&lt;br /&gt;passionate love.&lt;br /&gt;“I know you were watching. It’s always fun to&lt;br /&gt;watch, but it is even better to play along, don‘t you think,&lt;br /&gt;Samyaza? Now, haven’t you ever wondered what it would&lt;br /&gt;be like to touch, to taste, to feel, and to smell the scent of a&lt;br /&gt;woman?” said Lilith. Samyaza remained silent. Lilith&lt;br /&gt;snapped her fingers again and the love making scene was&lt;br /&gt;gone. Then she said,” You’ll never know until you try,&lt;br /&gt;Sam.” Then she vanished. Back on Earth, Eve had become&lt;br /&gt;pregnant and gave birth to a set of triplets a daughter&lt;br /&gt;named Norea and two sons, Cain and Abel. Cain became a&lt;br /&gt;robust man, who labored the fields with his father Adam,&lt;br /&gt;while Abel shepherded the domestic animals and Norea&lt;br /&gt;catered to her mother Eve. One day Lilith appeared to Cain&lt;br /&gt;in the field. “Pauvre Diable, every day, you work tirelessly&lt;br /&gt;on this cursed soil, the scorching sun on your back, your&lt;br /&gt;body aching, your hands and feet blistered. What does Abel&lt;br /&gt;do all day? He spends his days relaxing under a tree,&lt;br /&gt;enjoying the gentle breeze,” said Lilith. Cain replied, “I’m&lt;br /&gt;not envious of my brother’s function nor do I resent him,&lt;br /&gt;for he is weaker than me. Quite frankly, Abel would not&lt;br /&gt;last very long in this field, and that is the reason why he&lt;br /&gt;was appointed as the shepherd. Besides, being a shepherd is&lt;br /&gt;not as harmless and pleasant as you imagine there is always&lt;br /&gt;the danger of wild beasts and of getting lost.” “That may be&lt;br /&gt;so, but, my dear Cain, haven’t you noticed that your parents&lt;br /&gt;have not provided you with a mate”. “In the future, whom&lt;br /&gt;do you think Norea will choose to mate with, an old, rusty&lt;br /&gt;laborer such as yourself or your jovial, shepherd brother&lt;br /&gt;Abel? Cain, you are getting older. If Norea chooses your&lt;br /&gt;brother, then by the time your parents have another child&lt;br /&gt;and if it’s a female you might already be dead. And Oops!&lt;br /&gt;There goes Cain’s legacy,” said Lilith.&lt;br /&gt;Cain stood attentively while being lectured by Lilith&lt;br /&gt;she goes on to say “Death is the cessation of the connection&lt;br /&gt;between our mind and our body.” Cain replied, “You might&lt;br /&gt;be right, but if she does choose Abel over me, I can’t do&lt;br /&gt;anything about it now, can I? I can’t make her love me.”&lt;br /&gt;Lilith laughed and said, “Well! You can always kill Abel&lt;br /&gt;which will take out the competition.” She paused, awaiting&lt;br /&gt;Cain’s reaction. None was forthcoming. Then she laughed&lt;br /&gt;and said, “I’m just kidding. However I do have a way to&lt;br /&gt;help you win Norea's heart. Now listen, during its birth, the&lt;br /&gt;foal will produce a small fragment of tissue on its forehead.&lt;br /&gt;You must take that tissue, dry it, and reduce it to a very fine&lt;br /&gt;powder. After that, take a red apple and remove its core and&lt;br /&gt;the seeds. Fill the hollow with the powder, and then the&lt;br /&gt;opening with that which you have removed. Then, you&lt;br /&gt;must give that apple to Norea. Do this and she will favor&lt;br /&gt;you. But you must act quickly! Now go!” said Lilith.&lt;br /&gt;Cain left the field and went on to prepare the&lt;br /&gt;enchanted apple. “Honey, have you made up your mind yet&lt;br /&gt;as to whom you will wed?” said Eve. “Oh! Mother, I’ve&lt;br /&gt;told you a thousand times. I’m not ready; it is a very&lt;br /&gt;difficult decision. I don’t think you can ever understand my&lt;br /&gt;situation because you never had to choose between my&lt;br /&gt;Father and any other man,” said Norea. “You better choose&lt;br /&gt;fast, honey, because you are not going to live forever, you&lt;br /&gt;know,” said Eve. Meanwhile Lilith took the shape of a&lt;br /&gt;beautiful Angel covered with glittering wings and sought&lt;br /&gt;out Abel who was attending to his flocks. Abel was&lt;br /&gt;searching for a lost lamb in the woods, when he heard the&lt;br /&gt;sound of someone humming nearby. “Frère Jacques, Frère&lt;br /&gt;Jacques, dormez-vouz, dormez-vouz?” hummed Lilith&lt;br /&gt;while she sat on a rock with the lost lamb on her lap. Abel&lt;br /&gt;was very cautious, for his father had already warned him&lt;br /&gt;about a malevolent female being that resembled his mother.&lt;br /&gt;He kept his distance.&lt;br /&gt;“Don’t be afraid, child. I do not bite,” said Lilith.&lt;br /&gt;Abel replied, “You, you are the one my father warned me&lt;br /&gt;about.” “Oh! Yeah! And what did your father say about me,&lt;br /&gt;which had gotten you so spooked? That I was this hideous&lt;br /&gt;being with hooves, two horns and a tail?” said Lilith. “No.&lt;br /&gt;He told me that you were a beautiful malicious being, who&lt;br /&gt;takes pleasure in deceiving others,” said Abel. Then Lilith&lt;br /&gt;transformed herself back to her normal form. Lilith replied,&lt;br /&gt;“I am indeed She, the natural mother of all things, mistress&lt;br /&gt;and governess of all the elements, the initial progeny of&lt;br /&gt;worlds, chief of the powers divine, Queen of all who are in&lt;br /&gt;the other world, the principal of those who dwell above,&lt;br /&gt;manifested alone and under one form of all the gods and&lt;br /&gt;goddesses. I am that I am.” Abel seemed unconvinced, so&lt;br /&gt;Lilith went on to say, “If I was a malevolent being, would I&lt;br /&gt;be here to inform you that at this very moment your brother&lt;br /&gt;Cain is enchanting Norea to be his spouse?” “Ah! I see, and&lt;br /&gt;I suppose you are here to help me get her instead?” said&lt;br /&gt;Abel. “Exactly!” said Lilith. Abel then said, “No offense,&lt;br /&gt;but I don’t need your help. Norea and I have already&lt;br /&gt;pledged our commitment to each other, and she promised&lt;br /&gt;that when the time comes, she would marry me,” said Abel.&lt;br /&gt;Abel then grabbed his lamb and left the forest. Later that&lt;br /&gt;evening when he returned home, he found his family&lt;br /&gt;gathered. “Quick, brother, fetch your best flocks, for&lt;br /&gt;tonight we feast in honor our matrimony,” said Cain. Abel&lt;br /&gt;was confused. He wasn’t quite sure what was happening.&lt;br /&gt;“Norea and I are getting married tonight,” said&lt;br /&gt;Cain, as he wrapped his muscular arm around Abel’s neck&lt;br /&gt;and kissed him on the forehead. Abel felt betrayed. The&lt;br /&gt;whole family was cheerful except for him. As Abel was&lt;br /&gt;heading to the pasture to obtain the animals for the feast,&lt;br /&gt;Lilith reappeared to him. “I’d hate to say that I told you so,&lt;br /&gt;but I told you so. It’s not too late you know. You can&lt;br /&gt;change this,” said Lilith.&lt;br /&gt;Abel replied, “We were so in love and she… she&lt;br /&gt;promised me her heart. How did this happen? “Uhmmm!&lt;br /&gt;It’s something I call “Magick.” A little bit of this and a&lt;br /&gt;little bit of that, and the next thing you know, love is in the&lt;br /&gt;air. But seriously, Abel, your brother used magick. He gave&lt;br /&gt;Norea an enchanted apple and now she is forever his,” said&lt;br /&gt;Lilith. “Magick, eh! It does not matter. What’s done is&lt;br /&gt;done. So be it,” said Abel Abel then gathered the flocks and&lt;br /&gt;headed back to the house. The following morning, the&lt;br /&gt;family made an offering to Heaven. Cain brought an&lt;br /&gt;offering of the fruits of the ground, and Abel brought of the&lt;br /&gt;first of his flock and their fat. While Abel’s offerings were&lt;br /&gt;accepted, Cain’s were not. Heaven was displeased with&lt;br /&gt;Cain’s method of acquiring Norea’s affection. Cain became&lt;br /&gt;very angry and his countenance fell, for he knew that&lt;br /&gt;Heaven was not pleased by his actions.&lt;br /&gt;“What troubled you, my son? Why has your&lt;br /&gt;countenance fallen?” said Adam. Cain replied, “Heaven&lt;br /&gt;does not support my union with Norea for my offerings&lt;br /&gt;were rejected.” “If you do well, why won’t you be&lt;br /&gt;accepted? And if you don’t do what is right, sin lies at your&lt;br /&gt;door and its desire is for you. You must reign over it,” said&lt;br /&gt;Adam. Although Norea was married to Cain, her heart&lt;br /&gt;always belonged to Abel, and soon she began a secret affair&lt;br /&gt;with him that lasted throughout time. When Cain was out in&lt;br /&gt;the field, Norea and Abel would be in the woods together,&lt;br /&gt;enjoying each other’s company. One day, Cain received an&lt;br /&gt;anonymous hint from an unknown source about Norea and&lt;br /&gt;Abel’s extracurricular activities, so he went to the woods&lt;br /&gt;and found Abel lying with his wife. Cain became enraged--&lt;br /&gt;his heart flooded with anger and jealousy and he rose up&lt;br /&gt;against his siblings and killed them. Cain then disposed of&lt;br /&gt;the lifeless bodies in a nearby river.&lt;br /&gt;Moments later, the Angels, Uriel and Anael,&lt;br /&gt;appeared to Cain. “Cain, the voice of your brother’s blood&lt;br /&gt;cried out to me from the ground. You are now cursed from&lt;br /&gt;the earth, which has opened its mouth to receive your&lt;br /&gt;brother’s blood. From now on, when you till the ground, it&lt;br /&gt;shall no longer yield its strength to you,” said Uriel. Cain&lt;br /&gt;fell to the ground in remorse. Then the Angel Anael, said,&lt;br /&gt;“The voice of your sister’s blood cried out to me from the&lt;br /&gt;ground. You are now cursed from the earth, which has&lt;br /&gt;opened its mouth to receive your sister’s blood. From now&lt;br /&gt;on you will yearn for passion and thirst for love, but your&lt;br /&gt;yearning and thirst will only be quenched by the blood of&lt;br /&gt;those you love.” Cain replied, “My punishment is greater&lt;br /&gt;than I can bear. This day, you have driven me from the face&lt;br /&gt;of the ground. I shall be hidden from Heaven’s rays, and&lt;br /&gt;anyone who finds me will probably kill me.” “You are&lt;br /&gt;indeed wrong. I shall set a mark on you to prevent anyone&lt;br /&gt;who finds you from killing you. You shall be a fugitive and&lt;br /&gt;a vagabond on the earth,” said Uriel. Cain looked&lt;br /&gt;extremely pale when he returned home. “Where is Abel,&lt;br /&gt;your brother?” said Adam. Cain replied, “I do not know.&lt;br /&gt;Am I my brother’s keeper?”&lt;br /&gt;The evening had almost passed. Norea and Abel&lt;br /&gt;had yet to return home. The family then decided to use the&lt;br /&gt;last few moments of daylight to go out looking for them.&lt;br /&gt;Adam and Eve went in one direction, and Cain went the&lt;br /&gt;opposite way. By the river, the couple discovered the&lt;br /&gt;lifeless body of their son Abel floating in the water. Adam&lt;br /&gt;and Eve fell down and wept over him, and later they&lt;br /&gt;mourned even more for Norea's body was never found. As&lt;br /&gt;for Cain, he never returned. He alone traveled to various&lt;br /&gt;remote locations. One afternoon while lodging a riverbank,&lt;br /&gt;he noticed a mysterious woman bathing. He waved at her.&lt;br /&gt;She smiled and waved back, and then they became&lt;br /&gt;acquainted and traveled together.&lt;br /&gt;Cain declared, “To life, love, serendipity, and to our&lt;br /&gt;hopes and dreams. To the memories that we have created&lt;br /&gt;and to the future and especially, to the present. For I, Cain,&lt;br /&gt;have no regrets, and the good or the bad is of no&lt;br /&gt;importance to me. I have sinned, been cursed, cast away,&lt;br /&gt;and now here I stand, oblivious to the past. My paradise is&lt;br /&gt;now obsolete, vanished; everything will be anew, for my&lt;br /&gt;life, my contentment, and everything that I am from now on&lt;br /&gt;recommence with you.” Cain settled in a land he called&lt;br /&gt;Nod, which was situated on the eastern side of Eden, and&lt;br /&gt;later begot a son named Enoch. Cain had built a city, which&lt;br /&gt;he also named after his son Enoch. Cain had many children,&lt;br /&gt;and he lived quite a normal life despite his curse, until one&lt;br /&gt;day his wife Serena went missing. Even after a few months&lt;br /&gt;of her disappearance, Cain refused to believe that she was&lt;br /&gt;dead. He decided to go in search of her, so the city was left&lt;br /&gt;under the leadership of Enoch, his eldest son.&lt;br /&gt;CHAPTER IV – ENVY&lt;br /&gt;Now it happened that men began to multiply on the&lt;br /&gt;face of the earth, and daughters were born to them. The&lt;br /&gt;Angels of Heaven became enticed by the beauty of the&lt;br /&gt;daughters of men, and their desire toward the daughters of&lt;br /&gt;humankind grew stronger with each passing moment.&lt;br /&gt;“Look, humankind has become like us. They know Good&lt;br /&gt;from Evil, but unlike us, they have become creators with&lt;br /&gt;the power to create beings like themselves,” said Azazel.&lt;br /&gt;Samyaza replied, “Indeed, but unfortunately for&lt;br /&gt;mankind, their days are also numbered.” “Ah! The power&lt;br /&gt;to create and destroy, and to love and hate. Now the&lt;br /&gt;humans have all that power, I tell you. As for us watchers,&lt;br /&gt;what do we get? The simple duty of watching the evolution&lt;br /&gt;of humanity.&lt;br /&gt;Don’t you ever wonder what it would be like to&lt;br /&gt;make love to a woman?” said Azazel. Samyaza replied,&lt;br /&gt;“That opportunity was once made available to me by the&lt;br /&gt;Queen not too long ago.” “You what? You met the&lt;br /&gt;Queen…face to face? And she offered to make you human&lt;br /&gt;and you refused?” said Azazel. “Yeah! But you heard the&lt;br /&gt;stories about the Queen, there is always a catch with her.&lt;br /&gt;She often promised to do one thing, but at the end she does&lt;br /&gt;another. Besides I did not want to upset Heaven and end up&lt;br /&gt;in Hell like Lucifer,” said Samyaza. “Oh, come on. What’s&lt;br /&gt;the worst that could happen? Lucifer sinned and he ended&lt;br /&gt;up with his own dominion. The Humans sinned, and as you&lt;br /&gt;can see, apart from being mortals, their lives have become&lt;br /&gt;more interesting. And the Queen, well, she’s the Queen,”&lt;br /&gt;said Azazel. So the two adventurous Archangels abandoned&lt;br /&gt;their posts and sought the assistance of Lilith. At the&lt;br /&gt;entrance of the seventh Heaven, they found Lilith waiting&lt;br /&gt;as if she had been expecting them. “I’ve been expecting&lt;br /&gt;you. Come.” said Lilith.&lt;br /&gt;Together, the trio left the realms of the Heavens and&lt;br /&gt;descended to the Earth. “Welcome to my playground,” said&lt;br /&gt;Lilith. Zealously, Azazel replied, “Oh! We want to be&lt;br /&gt;humans! We want to be humans!” “Do you now?” said&lt;br /&gt;Lilith. Samyaza replied, “We will pledge our fealty to you&lt;br /&gt;if you make us human. We want to be able to marry and&lt;br /&gt;have children, but we don’t want to lose our immortality&lt;br /&gt;nor our divine knowledge. And we certainly don‘t want to&lt;br /&gt;go to Hell.” “Ah, I see. Since you are both Archangels, I&lt;br /&gt;can’t just humanize you well not unless you want to be&lt;br /&gt;reincarnated as such. But what I can do is grant you&lt;br /&gt;temporary human bodies so that you can enjoy all of the&lt;br /&gt;prerequisites of being human,” said Lilith. As soon as she&lt;br /&gt;said all this, a glowing light covered the Archangels, and&lt;br /&gt;their halo and wings disappeared. When the light was gone,&lt;br /&gt;they were smaller in size. Samyaza and Azazel were now&lt;br /&gt;corporeal. “Wow,” they both said, as they inspected their&lt;br /&gt;new figures. “When those bodies can no longer sustain life,&lt;br /&gt;I will provide you with another,” said Lilith&lt;br /&gt;The two former Archangels were very pleased with&lt;br /&gt;the results so they left Lilith’s presence. Samyaza and&lt;br /&gt;Azazel were very enthusiastic, though they were unsure as&lt;br /&gt;to where to go or what to do next. Looking down towards a&lt;br /&gt;small settlement that was located on a hill, Samyaza and&lt;br /&gt;Azazel noticed that people there were fleeing in panic, so&lt;br /&gt;they went down to investigate. As they approached the&lt;br /&gt;village, everyone was running away. “Run, men, run for&lt;br /&gt;your lives!” someone shouted while the crowd stampeded&lt;br /&gt;away. “What…what is going on?” stammered Samyaza.&lt;br /&gt;But the man kept on running as fast as he could. Moments&lt;br /&gt;later, Samyaza and Azazel found themselves standing face&lt;br /&gt;to face with a forty-three feet long, thirteen feet tall bipedal&lt;br /&gt;carnivore, wielding a massive skull and a very long tail.&lt;br /&gt;The reptilian terrorist had developed an insatiable appetite&lt;br /&gt;for human flesh.&lt;br /&gt;While the villagers were escaping, Samyaza and&lt;br /&gt;Azazel confronted the maleficent beast. After an intense&lt;br /&gt;battle, they overpowered and killed the tyrannosaurus. The&lt;br /&gt;settlement was now safe. Azazel and Samyaza became&lt;br /&gt;heroes among the villagers. “Where did you come from?&lt;br /&gt;How can we repay you? My friends do come,” said&lt;br /&gt;Bobulus. Although the battle was intense, Samyaza and&lt;br /&gt;Azazel did not think that they had accomplished anything&lt;br /&gt;worthy of so many praises. “We came from the north,” said&lt;br /&gt;Azazel “We actually need to get going,” said Samyaza&lt;br /&gt;“Stay, please, I'm Bobulus, chief of the village. Let some&lt;br /&gt;water be brought, wash your feet and rest yourselves. Ishtar&lt;br /&gt;and Atta…,” said Bobulus. Ishtar and Atta came out of the&lt;br /&gt;tent. As soon as Azazel and Samyaza saw them, the two&lt;br /&gt;felt as if the whole universe had stopped abruptly. Their&lt;br /&gt;eyes became as wide as those of an owl’s; for Ishtar and&lt;br /&gt;Atta were the two most beautiful women they had ever&lt;br /&gt;seen.&lt;br /&gt;“Get the house ready to receive our guests. Tell&lt;br /&gt;your mother to prepare a feast and bring us some wine,”&lt;br /&gt;said Bobulus. As Ishtar and Atta began serving Samyaza&lt;br /&gt;and Azazel wine, the men could not help themselves they&lt;br /&gt;stared at them in admiration. The women were drawn to&lt;br /&gt;them as well, for they were handsome and taller, stronger,&lt;br /&gt;and braver than all of the other men in the land. Later,&lt;br /&gt;Samyaza and Azazel became permanent residents of the&lt;br /&gt;settlement and it was not long before they took the&lt;br /&gt;daughters of Bobulus as wives. The people of that&lt;br /&gt;settlement never knew of the secret identities of the two&lt;br /&gt;men. Azazel taught the villagers the art of metalwork,&lt;br /&gt;weaponry and warfare, while Samyaza utilized his divine&lt;br /&gt;knowledge to teach them the esoteric practice of herbal&lt;br /&gt;medicines. And so it was.&lt;br /&gt;Compared to the other settlements, the city of&lt;br /&gt;Enoch became very advanced. Before Cain went on his&lt;br /&gt;quest for he had worked industriously to hold the city and&lt;br /&gt;its citizens to higher standards. Enoch was a city of&lt;br /&gt;commerce, where the merchandise of gold, silver, precious&lt;br /&gt;stones and pearls, fine silk garments, every kind of citron&lt;br /&gt;wood, every kind of object of ivory, incense fragrant oil,&lt;br /&gt;every kind of object of most precious wood, bronze, iron&lt;br /&gt;and marble could easily be found. After Enoch died, Cain’s&lt;br /&gt;grandson, Lamech, became the ruler of the city. He took for&lt;br /&gt;himself two wives: the name of one was Adah, and the&lt;br /&gt;other was named Zillah. Adah bore him two sons, Jabal,&lt;br /&gt;who became a shepherd, and Jubal, who was a musician.&lt;br /&gt;As for Zillah, she also bore Lamech two children, Tubal-&lt;br /&gt;Cain and Naamah. Tubal-Cain became a great warrior and&lt;br /&gt;an instructor of every artisan in bronze and iron. Tubal-&lt;br /&gt;Cain’s younger sister Naamah died a brutal death at an&lt;br /&gt;early age. He never forgave the Heavens for allowing his&lt;br /&gt;sister to die. He had reoccurring nightmares of her death&lt;br /&gt;and the phantom of his sister often manifested itself to him.&lt;br /&gt;“Hazor, come to Hazor,” she would say with&lt;br /&gt;distress, but Tubal-Cain could not figure out what this all&lt;br /&gt;meant. Tubal-Cain soon became the most prominent figure&lt;br /&gt;in his father’s monarchy, even though he was the third heir&lt;br /&gt;to the throne. As it turns out, he was not only a great&lt;br /&gt;warrior, but also a very skilled necromancer, mainly due to&lt;br /&gt;an upbringing by his mother Zillah, who was indeed very&lt;br /&gt;knowledgeable in the mystical arts. After the inspiring&lt;br /&gt;transformation of Samyaza and Azazel, more Angels came&lt;br /&gt;to Lilith for the same, and she gave all of them human&lt;br /&gt;forms. They were numbered three hundred, and as a group,&lt;br /&gt;they called themselves the Nephilims. And it also came to&lt;br /&gt;pass that when these sons of Heaven came down to Earth,&lt;br /&gt;they built themselves a great city. They called it Hazor.&lt;br /&gt;The city of Hazor was a replica of the city of&lt;br /&gt;Angels, with walls, great and high, and twelve gates. On&lt;br /&gt;the east, there were three gates; on the north three gates; on&lt;br /&gt;the south three gates; and on the west three gates, too. The&lt;br /&gt;city of Hazor, with its twelve foundations, lay foursquare,&lt;br /&gt;measuring twelve thousand furlongs, the length as large as&lt;br /&gt;the breadth. The length, the breadth, and the height of it&lt;br /&gt;were all equal. The wall of jasper measured thereof one&lt;br /&gt;hundred forty-four cubits. The city was of pure gold.&lt;br /&gt;Precious stones garnished the foundations of the wall. The&lt;br /&gt;first foundation was of jasper, the second of sapphire, the&lt;br /&gt;third of a chalcedony, the fourth of emerald, the fifth of&lt;br /&gt;sardonyx, the sixth of sard, the seventh of chrysolite, the&lt;br /&gt;eighth of beryl, the ninth of topaz, the tenth of&lt;br /&gt;chrysoprases, the eleventh of jacinth, and the twelfth of&lt;br /&gt;amethyst. The twelve gates were twelve pearls. Every other&lt;br /&gt;gate was of one pearl, and the street of the city of Hazor&lt;br /&gt;was made of pure gold.&lt;br /&gt;The city of Angels in Heaven and that of Hazor on&lt;br /&gt;Earth differed, for the Nephilims were forced to build a&lt;br /&gt;palace for shelter due to the various seasons on earth. The&lt;br /&gt;palace was sixty cubits in length; its width was twenty, and&lt;br /&gt;its height thirty cubits. The vestibule of the palace was&lt;br /&gt;twenty cubits long, running across the width of the house&lt;br /&gt;and the width of the vestibule that extended ten cubits from&lt;br /&gt;the front of the palace. And the palace windows were&lt;br /&gt;reinforced with beveled frames. Against the wall of the&lt;br /&gt;palace, they were chambers all around, all around the&lt;br /&gt;shelter and the inner shelter. The lowest chamber was five&lt;br /&gt;cubits wide; the middle was six cubits wide and the third&lt;br /&gt;was seven cubits wide. Narrow ledges wrapped around the&lt;br /&gt;outside of the temple, so that the support beams would not&lt;br /&gt;be fastened into the walls of the palace. The palace was&lt;br /&gt;built with stone that was finished at the quarry, for it was&lt;br /&gt;that no hammer or chisel or any iron tool was too be heard&lt;br /&gt;during the palace’s construction. The doorway leading to&lt;br /&gt;the middle story was on the right side of the palace. One&lt;br /&gt;went up by stairs to the middle story and from the middle to&lt;br /&gt;the third story.&lt;br /&gt;Having finished building the palace, they paneled it&lt;br /&gt;with beams and boards of cedar. The side chambers, each&lt;br /&gt;five cubits high, were attached to the palace with cedar&lt;br /&gt;beams. The inside walls of the palace were also built with&lt;br /&gt;cedar boards. From the floor of the palace to the ceiling,&lt;br /&gt;they paneled the inside with wood, and they covered the&lt;br /&gt;floor of the palace with planks of cypress. Then the&lt;br /&gt;Nephilims built a twenty cubit room at the rear of the&lt;br /&gt;palace, using cedar boards from the floor to the ceiling. The&lt;br /&gt;inside of the palace was of cedar, carved with ornamental&lt;br /&gt;buds and open flowers. The inner shelter was twenty cubits&lt;br /&gt;long, twenty cubits wide, and twenty cubits high. They&lt;br /&gt;overlaid it with pure gold. To commemorate their origins,&lt;br /&gt;the Nephilims then made two cherubim statues of olive&lt;br /&gt;wood, each ten cubits high. One wing of the cherub was&lt;br /&gt;five cubits, and the other was five cubits, altogether ten&lt;br /&gt;cubits from the tip of one wing to the tip of the other.&lt;br /&gt;The other cherub was ten cubits; both cherubim&lt;br /&gt;were of the same size and shape. Then they set the&lt;br /&gt;cherubim statue inside the inner room; and they stretched&lt;br /&gt;out the wings of the cherubim so that the wing of the one&lt;br /&gt;touched one wall, and the wing of the other cherub touched&lt;br /&gt;the other wall; and their wings touched each other in the&lt;br /&gt;middle of the room. They also overlaid the cherubim statue&lt;br /&gt;with gold. And then the Nephilims carved all the walls of&lt;br /&gt;the palace, both the inner and outer shelters, with the&lt;br /&gt;images of Cherubim, palm trees, and open flowers. The city&lt;br /&gt;of Hazor was unlike any other cities on Earth, as it was&lt;br /&gt;built on top of the highest peak of a mountain called Mount&lt;br /&gt;Hermon. The enchanted city was the largest and the most&lt;br /&gt;advanced city on Earth. “At last, the city is complete. What&lt;br /&gt;is above is now below," said Anak. Then they said to one&lt;br /&gt;another, "Come let us choose us wives from among the&lt;br /&gt;children of men and beget us children."&lt;br /&gt;So the Nephilims went to the cities of men and&lt;br /&gt;chose wives for themselves. Fascinated by the splendors of&lt;br /&gt;the city, the men’s daughters even referred to it as the new&lt;br /&gt;paradise. Since all of the treasures of the earth were made&lt;br /&gt;available to them, the women did not yearn for their past&lt;br /&gt;habitats. Hazor maintained great relationships with its&lt;br /&gt;surrounding neighbors, and the people lived in peace. The&lt;br /&gt;Nephilims taught men astrology, meteorology, and the&lt;br /&gt;mysteries of magick. Humankind stopped looking to the&lt;br /&gt;Heavens for assistance because the mysteries of the&lt;br /&gt;universe were being revealed to them by the Nephilims. It&lt;br /&gt;was then that humankind truly began to have dominion&lt;br /&gt;over the fish of the sea, the fowl of the air, and every living&lt;br /&gt;thing that moved upon the earth. Although the Nephilims&lt;br /&gt;had been Angels, they did not have any deformities.&lt;br /&gt;However, once they begot children with the&lt;br /&gt;daughters of men, their offspring became an abomination&lt;br /&gt;upon the earth. Some of them were giants; they were called&lt;br /&gt;Anakim, also known as the mighty men of old, men of&lt;br /&gt;renown. The others were human beings with wings who&lt;br /&gt;were capable of flying; and then there were the amphibious&lt;br /&gt;ones who called themselves Leviathans. The Leviathans are&lt;br /&gt;fearless creatures, their backs has rows of shields tightly&lt;br /&gt;sealed together; each is so close to the next that no air can&lt;br /&gt;pass between, they are joined fast to one another; they cling&lt;br /&gt;together and cannot be parted. Their snorting throws out&lt;br /&gt;flashes of light; their eyes are like the rays of dawn,&lt;br /&gt;firebrands stream from their mouths; sparks of fire shoot&lt;br /&gt;out. Smoke pours from their nostrils as from a boiling pot&lt;br /&gt;over a fire of reeds, their breaths sets coals ablaze, and&lt;br /&gt;flames dart from their mouths, strength resides in their&lt;br /&gt;necks; dismay goes before them. The folds of their flesh are&lt;br /&gt;tightly joined; they are firm and immovable, their chests are&lt;br /&gt;hard as rock, hard as a lower millstone. When they rises up,&lt;br /&gt;the mighty are terrified; they retreat before their thrashings,&lt;br /&gt;the sword that reaches them has no effect, nor does the&lt;br /&gt;spear or the dart or the javelin. Iron, they treat them like&lt;br /&gt;straws, bronze like rotten wood, and arrows do not make&lt;br /&gt;them flee; sling-stones are like chaff to them. A club seems&lt;br /&gt;to them but a piece of cake; they laugh at the rattling of the&lt;br /&gt;lance. Their undersides are jagged potsherds, leaving a trail&lt;br /&gt;in the mud like a threshing sledge, they make the depths&lt;br /&gt;churn like a boiling caldron and stirs up the sea like a pot of&lt;br /&gt;ointment.&lt;br /&gt;Due to their abnormalities, the children of the&lt;br /&gt;Nephilims could not properly adapt to the human societies.&lt;br /&gt;As the descendants of the Nephilims grew in numbers,&lt;br /&gt;humankind became more fearful of them, and resentments&lt;br /&gt;surfaced. One particular incident further affected the&lt;br /&gt;already fragile relation between the Humans and the&lt;br /&gt;Nephilims. It was about a young aerial Nephilim boy&lt;br /&gt;named Demete and a young human girl named Naamah.&lt;br /&gt;Demete was a unique hybrid he was born halfhuman,&lt;br /&gt;half-Angel, and despite the animosity that existed&lt;br /&gt;between their distinctive species, Demete and Naamah had&lt;br /&gt;become great friends. One day, when Demete grew his last&lt;br /&gt;layers of feathers that finally enabled him to take flight, he&lt;br /&gt;received a pleading request from Naamah to take her with&lt;br /&gt;him. Now, in matters of flight, the young neophyte could&lt;br /&gt;barely stay above the trees, yet alone transport a passenger.&lt;br /&gt;But Naamah was persistent. “Hang on tight to me,” Demete&lt;br /&gt;said to her as he tried to gain his equilibrium. The couple&lt;br /&gt;joyfully navigated through the clear blue sky. As Demete&lt;br /&gt;began to gain more confidence in his new ability to fly, he&lt;br /&gt;started to take riskier twists and turns. “Let’s go over&lt;br /&gt;there,” said Naamah, pointing towards a nearby cascading&lt;br /&gt;river. As the adventurous pair made their descent toward&lt;br /&gt;the water, Demete decided to fly behind the lengthy&lt;br /&gt;waterfall. In the heat of excitement, Naamah reached out to&lt;br /&gt;take a swipe at the pouring water. And she did, but&lt;br /&gt;unfortunately while doing such, Demete’s wings got wet&lt;br /&gt;and the amateur navigator lost control. Naamah fell two&lt;br /&gt;hundred feet to the unyielding boulders below. Demete&lt;br /&gt;tried to save her while she was free falling, but sadly his&lt;br /&gt;efforts were in vain.&lt;br /&gt;When Demete returned to Naamah’s village with&lt;br /&gt;her deceased body, the villagers were outraged. The young&lt;br /&gt;Demete tearfully tried to explain to them what had&lt;br /&gt;happened, but the grieving crowd would not listen. Instead,&lt;br /&gt;they gathered into a belligerent mob. Recognizing what the&lt;br /&gt;crowd had become, Demete flew away to safety and vowed&lt;br /&gt;never to return. As Nephilim elders passed away, their&lt;br /&gt;descendants became more influential in affecting the fate of&lt;br /&gt;Hazor, and so the relationship between the human cities&lt;br /&gt;and the city of Hazor deteriorated.&lt;br /&gt;At last, King Anak, the only surviving elder of the&lt;br /&gt;Nephilims, died. But before he passed away, he wished that&lt;br /&gt;the humans and the Nephilims would coexist in harmony,&lt;br /&gt;as they once did. This all but failed, however, due to the&lt;br /&gt;Leviathan’s desire to annihilate humankind from the face of&lt;br /&gt;the earth. The Leviathans and their leader Dagon selfishly&lt;br /&gt;believed that since the earth was largely composed of water&lt;br /&gt;and they were amphibious beings, they could claim the&lt;br /&gt;entire earth as theirs. Therefore, they wanted to exterminate&lt;br /&gt;all human beings. The Leviathans would have pursued their&lt;br /&gt;wicked plan if the Anakims, who had confronted Dagon,&lt;br /&gt;had not interceded for the sake of humankind. So the&lt;br /&gt;Leviathans gave up their plans, or so it seemed. Lilith had&lt;br /&gt;betrayed the elder Nephilims, by not granting them a newly&lt;br /&gt;body upon death, as she previously promised.&lt;br /&gt;The spirits of the Nephilims became angry, so they&lt;br /&gt;merged themselves into one giant fog and summoned&lt;br /&gt;Lilith. “Liar! You promised us another body when our old&lt;br /&gt;one died!” said the Nephilim’s phantom. Lilith replied, “Be&lt;br /&gt;content, you Devils. Most Angels do not get the&lt;br /&gt;opportunity to experience your lives. At this very moment,&lt;br /&gt;Heaven is preparing to destroy the Earth. If I give you&lt;br /&gt;another body, it would be destroyed by Heaven’s wrath&lt;br /&gt;eventually.” “These atrocities must stop. Heaven must be&lt;br /&gt;stopped,” said the Nephilim’s phantom, growing angrier by&lt;br /&gt;the news of Earth‘s possible destruction. Soon, the phantom&lt;br /&gt;split into three categories some remained loyal to Lilith and&lt;br /&gt;serve her willingly; others became neutral, not wanting to&lt;br /&gt;associate themselves with anything nor anyone; and finally&lt;br /&gt;there were those that sought their redemption by assisting&lt;br /&gt;humanity under the pretext that they were gods.&lt;br /&gt;Lilith transformed those who did not want to&lt;br /&gt;associate themselves with any matter whatsoever into&lt;br /&gt;constellations; they were eighty-eight in numbers. As for&lt;br /&gt;those who were willing to abide by Lilith, they became&lt;br /&gt;known as the Devils, and since they had traded their&lt;br /&gt;Angelic forms for human bodies, they were now&lt;br /&gt;amorphous. They became wild Spirits, unable to assume&lt;br /&gt;any physical shape whatsoever. The ubiquitous Devils’&lt;br /&gt;duties were to incite every creature to transgression and not&lt;br /&gt;even those in the Heavens were safe from their temptations.&lt;br /&gt;Meanwhile, on earth, the city of Enoch came under the&lt;br /&gt;leadership of Tubal-Cain, son of Lamech, a descendant of&lt;br /&gt;Cain. Although his methods were often barbaric, Tubal-&lt;br /&gt;Cain became a warmonger and a military genius. His allies&lt;br /&gt;as well his enemies admired him, for his cleverness were&lt;br /&gt;phenomenal.&lt;br /&gt;CHAPTER V – GLUTTONY&lt;br /&gt;By trade, Tubal-Cain had been a blacksmith. He&lt;br /&gt;was very proficient in the art of war and possessed the&lt;br /&gt;ability to manufacture the best weapons., his army were&lt;br /&gt;always well equipped on the battlefield. Tubal-Cain carried&lt;br /&gt;the most sophisticated weapon ever known to humankind a&lt;br /&gt;rune battle ax, also named the ax of destruction by his&lt;br /&gt;enemies. Tubal-Cain’s battle ax consisted of a blade,&lt;br /&gt;topped with a spike that was mounted on a long shaft. A&lt;br /&gt;thorn on the backside of the blade existed in order to&lt;br /&gt;grapple mounted combatants. His ax was reinforced with&lt;br /&gt;metal rims over the shaft, thus increasing its effectiveness&lt;br /&gt;in battle and making it an effective weapon for blocking&lt;br /&gt;other weapons such as swords and clubs. It was also&lt;br /&gt;believed that the runic symbols engraved into Tubal-Cain’s&lt;br /&gt;battle ax could make him invincible during a battle.&lt;br /&gt;When Tubal-Cain came to power, he and his armies&lt;br /&gt;invaded all of the surrounding settlements and he&lt;br /&gt;annihilated those who refused to live under his dominance.&lt;br /&gt;Heaven saw that the wickedness was great upon the earth,&lt;br /&gt;and there was evil in the minds and hearts of humankind.&lt;br /&gt;Metatron regretted that he had created humankind on the&lt;br /&gt;earth, and grieved in his heart. “My Spirit shall not strive&lt;br /&gt;with mankind forever for they are indeed mortals, at the&lt;br /&gt;dawn of their darkness era, they will tear off their clothes&lt;br /&gt;and beg the heavens for mercy, and in anguish they will&lt;br /&gt;scream, ‘Heaven! Save us,’ and Heaven will reply ‘No”.&lt;br /&gt;Due to wickedness of humankind and the Nephilims’&lt;br /&gt;debauchery, Heaven ceased the morning dews and a great&lt;br /&gt;famine came upon the land. Tubal-Cain then assembled his&lt;br /&gt;armies, heightening their morale by promising them a large&lt;br /&gt;city where bread would fall from the sky. “A city flowing&lt;br /&gt;with milk and honey…,” he proclaimed.&lt;br /&gt;Now well advanced in age, Cain lost hope in&lt;br /&gt;finding his wife. He returned to the location where he first&lt;br /&gt;met her to reminisce about his past. He thought that&lt;br /&gt;perhaps he had been blitzed by sorcery and his soul drained&lt;br /&gt;of its purity. Hade’s vile hands had hardened his heart, for&lt;br /&gt;all he loved had vanished like the sweet morning dew,&lt;br /&gt;devoured away by the hounds of hell. His soul seemed&lt;br /&gt;incapable of sustaining this perilous emotion called love,&lt;br /&gt;but he realized that he must remain in the company of his&lt;br /&gt;demons. Shortly after this realization, Cain lifted his head&lt;br /&gt;and looked toward the extremity of the river, where he&lt;br /&gt;caught a glimpse of a beautiful young maiden bathing in&lt;br /&gt;the water. Cain moved closer towards her. Surprisingly, the&lt;br /&gt;woman was none other than his Serena, who looked the&lt;br /&gt;same as she did the first time they had met. She had not&lt;br /&gt;aged a bit. Cain could not believe his eyes.&lt;br /&gt;When Serena saw Cain, she plunged back into the&lt;br /&gt;water in an attempt to elude him, but Cain followed suit&lt;br /&gt;and dove in the water after her. As Cain swam down deeper&lt;br /&gt;and deeper into the depths of the river, he began to lose&lt;br /&gt;consciousness, and his life flashed before his very eyes.&lt;br /&gt;While he was drowning, Cain started to realize that his wife&lt;br /&gt;might not have been of this world. He took one final breath,&lt;br /&gt;passed out and then sunk to the bottom of the river. Later,&lt;br /&gt;Cain awakened, not knowing where he was and how he had&lt;br /&gt;survived the drowning. But he was alive and felt vigorous.&lt;br /&gt;Unconvinced of his existence, Cain scrutinized the gloomy&lt;br /&gt;cave, as he approached a nearby river to peek at his&lt;br /&gt;reflection. But he could not see his image reflected in the&lt;br /&gt;water. He panicked, quickly placing his hands on his head&lt;br /&gt;and his chest, and then he examined the rest of his body.&lt;br /&gt;Everything was in place, except for his canine teeth, which&lt;br /&gt;seemed to be abnormal.&lt;br /&gt;“We meet at last,” said an echoing voice. Cain&lt;br /&gt;turned around but there was no one there. Anxiously, Cain&lt;br /&gt;replied, “Unhidden yourself whomever you are!” Without&lt;br /&gt;realizing it, Cain scoured the whole area at lightning speed&lt;br /&gt;but he could not see anyone else there. Then, suddenly, out&lt;br /&gt;of the darkness appeared the desolate one. Ever more&lt;br /&gt;skeptical, Cain just stared at the colossal being. Lucifer was&lt;br /&gt;an intimidating figure. Due to his grandeur, most beings&lt;br /&gt;were daunted by him. So when Lucifer became visible, he&lt;br /&gt;expected Cain to shrivel in fear. But he did not intimidate&lt;br /&gt;Cain. Belligerently, Lucifer then swiftly moved closer&lt;br /&gt;toward Cain, attempting to startle him. Cain remained&lt;br /&gt;unflustered by Lucifer’s presence and in fact, he disliked&lt;br /&gt;Lucifer from the moment he first laid eyes on him. Ever&lt;br /&gt;since he had learned from Lilith that humans were far more&lt;br /&gt;superior to any other created beings in the Heavens, even&lt;br /&gt;himself, Lucifer developed an animosity towards humanity.&lt;br /&gt;The Angelic beings were composed of one of four&lt;br /&gt;elements, Earth, Air, Fire, or Water. But humankind was&lt;br /&gt;different and special, having been created with of all those&lt;br /&gt;four elements combined. In addition, humankind had an&lt;br /&gt;extra element, an ethereal soul, a fifth element that no other&lt;br /&gt;beings possessed. As a result, humankind was by far the&lt;br /&gt;more superior to any other creatures in the Heavens. From&lt;br /&gt;the Angels, humans acquired the element of Earth and so&lt;br /&gt;their skin is of Earth. From the Seraphim, humans acquired&lt;br /&gt;the element of Fire and so their body heat is of Fire. From&lt;br /&gt;the Cherubim, humans acquired the element of Air and so&lt;br /&gt;their breath is of Air. From the Thrones, humans acquired&lt;br /&gt;the element of Water and so humankind’s saliva is of&lt;br /&gt;Water. Lastly, the humans acquired their souls directly&lt;br /&gt;from the Holy Spirit itself. Meanwhile, in Heaven,&lt;br /&gt;Metatron, Lilith and the Spirit convened. Besides Metatron&lt;br /&gt;and Lilith’s peculiar dilemma, the fate of humankind was&lt;br /&gt;the main focus. Despite of Lilith’s adultery, Metatron still&lt;br /&gt;had strong feelings for her, and deep in his heart, he wanted&lt;br /&gt;to forget it all and reconciled with her. But there was the&lt;br /&gt;matter of principles involved. Ever since the fall of man&lt;br /&gt;and woman, the Spirit saw them as eminent threats to the&lt;br /&gt;universe. The Spirit had previously suggested that&lt;br /&gt;humankind ought to be exterminated, but Metatron and&lt;br /&gt;Lilith did not support this notion, for they were both strong&lt;br /&gt;advocates for humanity. Lilith often criticized the Spirit for&lt;br /&gt;granting humankind Freewill, which she thought had&lt;br /&gt;hypocritically condemned them that is, when they were to&lt;br /&gt;finally exercise their will. Lilith was also still upset at&lt;br /&gt;Metatron for conspiring with the Spirit in order to banish&lt;br /&gt;her lover, Lucifer, to Hell and for causing Eve to lose her&lt;br /&gt;immortality. When Metatron and the Spirit connived&lt;br /&gt;against Lilith so as to cast Eve out of the Garden of Eden,&lt;br /&gt;they did not surmise that their beloved Adam would&lt;br /&gt;sacrifice his place in paradise for Eve‘s sake.&lt;br /&gt;Lilith also accentuated during the convening, that it&lt;br /&gt;was the Spirit that hinted Cain in regards to the affairs of&lt;br /&gt;Norea and Abel which resulted to Cain’s atrocious acts.&lt;br /&gt;The Spirit argued vindictively, calling Lilith a harlot and&lt;br /&gt;blaming her, for she had fornicated with their creations.&lt;br /&gt;Not wanting to prolong this quarrel, Metatron angrily stood&lt;br /&gt;up and authoritatively yelled, “SILENCE!” His voice&lt;br /&gt;echoed and throughout the entire universe, there was a&lt;br /&gt;great calm. Metatron and the Spirit then concurred that&lt;br /&gt;since the wickedness of humankind was great on the earth,&lt;br /&gt;and all their intentions were continuously evil, they would&lt;br /&gt;annihilate them from the face of the earth, including beasts,&lt;br /&gt;creeping things, and birds of the air, for they were very&lt;br /&gt;disappointed by the comportment of humankind. Lilith&lt;br /&gt;disagreed with this decision, but by order of consensus, she&lt;br /&gt;was incapable of affecting their decisions. So she left&lt;br /&gt;Heaven in an odious mood. Meanwhile on earth, Tubal-&lt;br /&gt;Cain and his armies were left with no other settlements or&lt;br /&gt;cities to conquer, apart from a few derisive rebels. Yet&lt;br /&gt;Tubal-Cain insisted on eradicating them, nonetheless. “I&lt;br /&gt;have no interest in prisoners, kill them all!” he ordered his&lt;br /&gt;men and so they slaughtered them all. At last, he had&lt;br /&gt;absolute domination. Tubal-Cain was now prepared to&lt;br /&gt;attain his utmost desire becoming the supreme ruler of the&lt;br /&gt;city of Hazor. “If you kill a man, you are a murderer. If you&lt;br /&gt;kill many men, you are a King, and if you kill them all,&lt;br /&gt;then you are a god.” These were the dying words of his&lt;br /&gt;mother, Zillah, the sorceress, and her words inspired him as&lt;br /&gt;he fought battles through the years. Tubal-Cain knew that&lt;br /&gt;capturing Hazor would require an immense army, and for&lt;br /&gt;that reason, he had been annexing all of his surrounding&lt;br /&gt;cities.&lt;br /&gt;With his conquest over, he marched his army of&lt;br /&gt;Canaanites toward the city of Hazor. Throughout the course&lt;br /&gt;of the night, as they approached the vicinity of Hazor,&lt;br /&gt;Tubal-Cain could see the gleaming lights of the enchanted&lt;br /&gt;city from a great distance. His zealous to conquer it grew&lt;br /&gt;stronger, but he knew that getting to the heart of the city&lt;br /&gt;itself would be a difficult task. A few moments afterward&lt;br /&gt;the fatigued army was fast asleep, Tubal-Cain and his men&lt;br /&gt;began experimenting lucid dreams, they each dreamed of&lt;br /&gt;themselves zealously making love to their desired women.&lt;br /&gt;All seemed well, the men were in blissful ecstasy but&lt;br /&gt;several hours has passed, Tubal-Cain could not be awaken&lt;br /&gt;from his current stance, he had been paralyzed in his state&lt;br /&gt;of mind, that's when Tubal-Cain, the necromancer realized&lt;br /&gt;that he had been under the influence of a group of&lt;br /&gt;malignant spirits called succubus. During Tubal-Cain's&lt;br /&gt;apprenticeship as a necromancer he had heard of the&lt;br /&gt;incubus and succubus cliques, but he then believed that&lt;br /&gt;they were nothing more than mere fables told by perverted&lt;br /&gt;old men. As the tale goes the incubus and succubus are the&lt;br /&gt;ancient spirits of the Nephilims who were once Angels&lt;br /&gt;living up in the heavens, but due to their vehement&lt;br /&gt;fondness for the women of the earth, they choose to&lt;br /&gt;become mortals and co-inhabitants of the earth together&lt;br /&gt;with humanity. After the death of them, their spirits&lt;br /&gt;remained cursed wanderers of the earth forever, yearning&lt;br /&gt;continuously for the mortal pleasures they once enjoyed as&lt;br /&gt;humans, particularly of sexual pleasures. The culprit spirits&lt;br /&gt;often manifested themselves in the appearance of the most&lt;br /&gt;attractive human beings in order to seduce men and women&lt;br /&gt;in their dreams; the male phantoms were known as incubus&lt;br /&gt;while their female counterparts were called succubus. The&lt;br /&gt;succubus clan are insatiably lustful fiends, as they took&lt;br /&gt;possession of Tubal-Cain's body they first took away his&lt;br /&gt;vocalization rendering him speechless.&lt;br /&gt;Then they paralyzed his entire body so to prevent&lt;br /&gt;him from easily awaken and then they excessively aroused&lt;br /&gt;him causing him immense sexual pleasures in his lucid&lt;br /&gt;dreams, but in reality Tubal-Cain was asphyxiating,&lt;br /&gt;motionless and unable to scream himself awake. He&lt;br /&gt;struggled in vain but he's being tied down by that dreadful&lt;br /&gt;feeling of helplessness which paralyzed him in his dreams,&lt;br /&gt;he wanted to cry out but he could not, he wanted to move&lt;br /&gt;but he could not. He tried making sudden strenuous efforts,&lt;br /&gt;gasping for breath, attempting to turn on his side, to throw&lt;br /&gt;off this vile creature who is crushing him and suffocating&lt;br /&gt;him but he simply could not do so. Tubal-Cain was steadily&lt;br /&gt;dying in his sleep but he could not do anything about it.&lt;br /&gt;Then he remembered the legend, he recalled his mother&lt;br /&gt;Zillah, the sorceress teaching him the sanctified words to&lt;br /&gt;pronounce if he had ever stumble upon such malevolent&lt;br /&gt;creatures. "Adam &amp; Eve, Adam &amp; Eve" he thought to&lt;br /&gt;himself, then it all started coming back to him now, he&lt;br /&gt;remember his mother once told him that there is nothing&lt;br /&gt;else these lustful demented spirits desired more than the&lt;br /&gt;first man and the first woman. If a man is being besieged&lt;br /&gt;by the female succubus "Fear not" She told him, all one has&lt;br /&gt;to do is think of or say the name Adam and the spirit shall&lt;br /&gt;go away and if a woman is beleaguered by the male&lt;br /&gt;incubus all she has to do it think or say the name Eve and&lt;br /&gt;the spirit shall flee. Hence, Tubal-Cain proclaimed the&lt;br /&gt;name of Adam but the spirit was hesitant to leave then he&lt;br /&gt;said it with more confidence "Yod he vau he, in the name&lt;br /&gt;of Adam be gone". Then at last he was at liberty, he woke&lt;br /&gt;up panic stricken, covered in sweat, the revengeful Tubal-&lt;br /&gt;Cain quickly gathered his mother's spell book which he&lt;br /&gt;renamed "The Book of Shadows" and so from that very&lt;br /&gt;book he invoked the most prevailing conjuration he could&lt;br /&gt;find in there, freeing his entire army under the submission&lt;br /&gt;of those vile creatures then as instructed by the book of&lt;br /&gt;shadows Tubal-Cain and his men sprinkled the perimeter&lt;br /&gt;where they were encamping with salt so to prevent the&lt;br /&gt;spirits from returning to the camp.&lt;br /&gt;After traveling for many miles to reach the base of&lt;br /&gt;Mount Hermon Tubal-Cain and his Canaanite warriors had&lt;br /&gt;yet another nine thousand, three hundred and thirty-two&lt;br /&gt;feet to climb, but nonetheless they were determined.&lt;br /&gt;Approximately half-way into the trek, something&lt;br /&gt;mysterious began to take place on Earth--something no one&lt;br /&gt;had ever seen before. Water began to come down from the&lt;br /&gt;Heaven. After several days and nights of rainfall, the water&lt;br /&gt;level rose significantly and began to flood the lands. The&lt;br /&gt;Leviathans saw this occurrence as a divine sign that&lt;br /&gt;Heaven truly wanted them to rule the earth. So they&lt;br /&gt;reunited under the ocean floor, preparing for a final attack&lt;br /&gt;against the Anakim monarchy so they could claim their&lt;br /&gt;inheritance. From above, Tubal-Cain looked down below,&lt;br /&gt;and he saw how the flood had damaged the coastal&lt;br /&gt;settlements. They had now reached the point of no return,&lt;br /&gt;he thought. If they were to survive this tragedy, they had to&lt;br /&gt;succeed in their efforts to secure Hazor. It had been thirtyseven&lt;br /&gt;days, and the rain continued to fall. Now, at last, they&lt;br /&gt;had reached their destination. At the edge of the city,&lt;br /&gt;Tubal-Cain and his army desperately tried to get through its&lt;br /&gt;colossal gate. Suddenly, they heard the sound of a&lt;br /&gt;thunderous horn, coming from the inside of the walls of the&lt;br /&gt;city. Tubal-Cain thought that the sound of the horn was a&lt;br /&gt;signal by the inhabitants of Hazor, acknowledging the&lt;br /&gt;threats of his menacing presence. But shortly thereafter an&lt;br /&gt;enormous monster emerged from the sea behind them.&lt;br /&gt;Meanwhile, in the city of Hazor, the Anakims prepared&lt;br /&gt;themselves for battle. “Prepare yourselves. The Leviathans&lt;br /&gt;are coming,” said the half-human, half-angel Demete, who&lt;br /&gt;was now an adult and the chief counselor to the Anakim&lt;br /&gt;king, Og.&lt;br /&gt;Outside the gate of Hazor, Tubal-Cain’s army was&lt;br /&gt;in a panic. Terrified by the sight of the Leviathans, most of&lt;br /&gt;them dropped their shields and weapons, and began to flee&lt;br /&gt;the battlefield. But unfortunately for them, they were now&lt;br /&gt;trapped in-between the horrifying Leviathans and the&lt;br /&gt;impenetrable gates of Hazor. Tubal-Cain tried to maintain&lt;br /&gt;order, but there was not much that he could have said or&lt;br /&gt;done to instill courage in his men. A great number of them&lt;br /&gt;had already fallen victims to the wrath of the Leviathans.&lt;br /&gt;Tubal-Cain and his men fought hard, but they could not&lt;br /&gt;overcome Dagon and his Leviathans. After seeing so many&lt;br /&gt;of his men perish, Tubal-Cain knew death was certain. But&lt;br /&gt;when all hopes seemed to be lost, they heard the screeching&lt;br /&gt;sound of deliverance the gates of Hazor were opening.&lt;br /&gt;Tubal-Cain and the rest of his men rushed inside,&lt;br /&gt;unconcerned by what other perils lay behind those&lt;br /&gt;adamantine doors. They thought, it could not possibly be as&lt;br /&gt;dreadful as what they already witnessed outside. The&lt;br /&gt;oversize gate, which automatically shut behind them,&lt;br /&gt;converged with such great force that the ground shook.&lt;br /&gt;Along this lengthy dark vestibule, Tubal-Cain and his men&lt;br /&gt;must now march towards the unknown. A brief shadow of&lt;br /&gt;what seemed to be a large bird swiftly flew overhead. The&lt;br /&gt;men gazed above, but there was nothing there. They&lt;br /&gt;assumed that it was perhaps a figment of their&lt;br /&gt;imaginations, but in fact, there was something or someone&lt;br /&gt;was in fact there. Suddenly, Demete landed behind them,&lt;br /&gt;requesting that Tubal-Cain and his men relinquish their&lt;br /&gt;weapons, and so they did. Then they fell at Demete’s feet&lt;br /&gt;in order to worship him, thinking that he was an Angel sent&lt;br /&gt;from the Heavens to rescue them. But Demete told them to&lt;br /&gt;rise, and then revealed to them that he was not of the&lt;br /&gt;supernatural realm. He was as mortal, he said, as them,&lt;br /&gt;except for his wings. He then escorted them to King Og.&lt;br /&gt;When Tubal-Cain entered the presence of the&lt;br /&gt;Anakim King, he expected to hear condemnation from a&lt;br /&gt;ruthless overlord. Instead, he found himself at the mercy of&lt;br /&gt;an intelligent, wise, and understanding king. Despite his&lt;br /&gt;sagacity, King Og was a valiant warrior whose height was&lt;br /&gt;six cubits and a span. He wore a bronze helmet and was&lt;br /&gt;clothed with scale armor that weighed five thousand&lt;br /&gt;shekels of bronze. The greaves on his legs and the javelin&lt;br /&gt;slung between his shoulders were also made of bronze. The&lt;br /&gt;shaft of his spear was like a weaver’s beam, and the head of&lt;br /&gt;his spear weighed six hundred shekels of iron. Addressing&lt;br /&gt;Tubal-Cain and his men, King Og explained the rivalry that&lt;br /&gt;existed between the Anakims and the Leviathans. "Can you&lt;br /&gt;pull in the Leviathan with a fishhook or tie down his tongue&lt;br /&gt;with a rope? Can you put a cord through his nose or pierce&lt;br /&gt;his jaw with a hook?" asked the King. He emphasized that&lt;br /&gt;if the Leviathans were to gain control of Hazor, humankind&lt;br /&gt;would surely become extinct because they will not hear&lt;br /&gt;mankind pleas for mercy, nor consort with them to any&lt;br /&gt;agreement, they won't even consider mankind as their&lt;br /&gt;slaves, complete and utter extermination is their sole&lt;br /&gt;conclusion in regards to humanity. Tubal-Cain was even&lt;br /&gt;more humbled when he had learned that if King Og had not&lt;br /&gt;previously confronted the Leviathans on the behalf of&lt;br /&gt;humanity, humankind would have already been annihilated.&lt;br /&gt;Before he died, the former Nephilim king, Anak, saw the&lt;br /&gt;darkness that exist in the hearts of the Leviathans. He made&lt;br /&gt;King Og promised that even upon his death the Anakims&lt;br /&gt;would always protect the humans and so it was. Telling&lt;br /&gt;Tubal-Cain of another danger that lies ahead, King Og said&lt;br /&gt;that Lilith had visited him to warn him about Heaven's plan&lt;br /&gt;to destroy the earth and all of its inhabitants with a deluge.&lt;br /&gt;Shocked by this disturbing revelation, Tubal Cain&lt;br /&gt;never envisioned his creators committing such malicious&lt;br /&gt;deed. But the evidence was clear it had been raining&lt;br /&gt;continuously for many days now and he saw with his very&lt;br /&gt;eyes the devastation that the flood had already caused.&lt;br /&gt;"Rest assured, men. We have made preparations," said&lt;br /&gt;Demete. Lilith had instructed King Og to have the Anakims&lt;br /&gt;build an ark, since it would have been nearly impossible for&lt;br /&gt;any human to build such an immense and complex ship in&lt;br /&gt;the limited amount of time that they had. The length of the&lt;br /&gt;ark was to be three hundred cubits, with widths of fifty&lt;br /&gt;cubits and heights of thirty cubits. The ark was to have&lt;br /&gt;three levels. In the first of the three levels, wild and&lt;br /&gt;domesticated animals were to be lodged; in the second, the&lt;br /&gt;human beings; and in the third, the birds. Inside the ark was&lt;br /&gt;a very special chamber with a miniature ark made of acacia&lt;br /&gt;wood; two and a half cubits was its length, a cubit and a&lt;br /&gt;half its width, and a cubit and a half its height. It was&lt;br /&gt;overlaid with pure gold, inside and out, on it a molding of&lt;br /&gt;gold all around. Four rings of gold were cast for it, and the&lt;br /&gt;rings were put in its four corners; two rings were on one&lt;br /&gt;side, and two rings on the other side. Poles were made of&lt;br /&gt;acacia wood and overlaid with gold and the poles were put&lt;br /&gt;into the rings on the sides of the ark, that the ark may be&lt;br /&gt;carried by them. Over the Ark, at the two extremities, were&lt;br /&gt;two cherubim of gold, with their faces turned toward one&lt;br /&gt;another and the cherubim had their wings stretched out&lt;br /&gt;covering the top of the ark and inside this miniature ark laid&lt;br /&gt;the sacred corpse of the first man and the first woman,&lt;br /&gt;Adam and Eve. Demete told Tubal-Cain and his men that&lt;br /&gt;he had already embarked other humans on the ark and two&lt;br /&gt;of every kind of animals, of the birds after their kind, and&lt;br /&gt;of every creeping thing on the earth.&lt;br /&gt;The men were to board the ark as soon as possible&lt;br /&gt;and set sail before Hazor became inundated. "This way&lt;br /&gt;come quickly!" said Demete. The men followed him&lt;br /&gt;outside the palace and to the location of the ark. The men&lt;br /&gt;marveled with great amazement at the sight of this massive&lt;br /&gt;infrastructure for they have never thought such a thing&lt;br /&gt;could have been possible to construct especially in a short&lt;br /&gt;period of time but then again they thought to themselves&lt;br /&gt;the pioneers of the ark are not normal men they were of the&lt;br /&gt;Anakim race a nation of giants. Tubal-Cain asked Demete&lt;br /&gt;why he and the Anakims were not boarding the ark. He&lt;br /&gt;replied that they had family issues, which had to be taken&lt;br /&gt;care of once and for all. By this, Tubal-Cain knew that they&lt;br /&gt;had plans to ensure that Dagon and the Leviathans were&lt;br /&gt;destroyed first so that they would not sink the ark. Upon&lt;br /&gt;hearing this, Tubal-Cain and a few of his men decided that&lt;br /&gt;they would stay behind and fight. Demete noticing of what&lt;br /&gt;Tubal-Cain and his men were about to do, he shook his&lt;br /&gt;head and laughed in disbelief and then he said "Ah! Where&lt;br /&gt;are you men going? Fishing! Uh! Will Dagon make an&lt;br /&gt;agreement with you for you to take him as your slave for&lt;br /&gt;life? Can you make a pet of him like a bird or put him on a&lt;br /&gt;leash for your children? Will you fill his hide with&lt;br /&gt;harpoons or his head with fishing spears? I can assure you&lt;br /&gt;men If you lay a hand on him, you will remember the&lt;br /&gt;struggle and never do it again! Any hope of subduing him&lt;br /&gt;is false; as you men have already seen the mere sight of&lt;br /&gt;him is overpowering but if you want to fight then go ahead&lt;br /&gt;but it is suicide". Still the men stood their grounds and&lt;br /&gt;stuck by their decisions, Tubal-Cain then selected a young&lt;br /&gt;warrior by the name of Noah and commissioned him to be&lt;br /&gt;in command of the ark.&lt;br /&gt;The violent waves of the ocean struck the gate&lt;br /&gt;repeatedly. The once impenetrable walls of Hazor began to&lt;br /&gt;show signs of crumbling. Water soon came pouring into the&lt;br /&gt;lower bottom side of the wall. Taking note of the newly&lt;br /&gt;discovered vulnerability on the defensive wall, the&lt;br /&gt;Leviathans pushed and pulled on the weakening wall. A&lt;br /&gt;few moments later, the wall came crumbling down. Demete&lt;br /&gt;became alert and skeptical upon hearing that the gate had&lt;br /&gt;been destroyed, for the inhabitants of Hazor once believed&lt;br /&gt;this to be an impossibility. Then they heard the war cry of&lt;br /&gt;Dagon, the leader of the Leviathans. With the security&lt;br /&gt;perimeter of Hazor breached, Demete turned towards the&lt;br /&gt;two kings with an ailing expression on his face. And Tubal-&lt;br /&gt;Cain immediately sensed that something was wrong.&lt;br /&gt;Spreading his wings, Demete flew toward the front of the&lt;br /&gt;palace where the battle had taken place. He saw the&lt;br /&gt;Anakim archers already in place on the high rise of the&lt;br /&gt;palace, firing at the Leviathans below.&lt;br /&gt;CHAPTER VI – WRATH&lt;br /&gt;Tubal-Cain and his men soon began engaging the&lt;br /&gt;amphibious terrorists yet again. Predictably, humans were&lt;br /&gt;no match for the Leviathans. But at least they were fighting&lt;br /&gt;yes indeed, they fought and fought hard, and some died&lt;br /&gt;with honor. Tubal-Cain was still alive, fighting like a mad&lt;br /&gt;man, with such rage and great vengeance, for all of his men&lt;br /&gt;were now dead, killed by the same beasts which were now&lt;br /&gt;conspiring to take his very life. As the fighting continued,&lt;br /&gt;the Anakim appeared to be on the winning side of the&lt;br /&gt;battle. Nobody seemed capable of confronting the&lt;br /&gt;Leviathan's leader, Dagon, except for perhaps King Og. But&lt;br /&gt;he was nowhere to be found. The dire task fell to Tubal-&lt;br /&gt;Cain and Demete, who combined their forces to defeat&lt;br /&gt;Dagon. While Demete attacked from above, Tubal-Cain&lt;br /&gt;struck down below. Yet Dagon could not be defeated.&lt;br /&gt;Meanwhile, the water level had become increasingly high&lt;br /&gt;inside the palace's yard. Tubal-Cain maneuvered with&lt;br /&gt;difficulty while trying to avoid Dagon's attacks.&lt;br /&gt;Then, it happened Tubal-Cain received a&lt;br /&gt;devastating blow to the head. While perched on one of the&lt;br /&gt;ledges of the palace, King Og looked down, and said “Hey!&lt;br /&gt;Ugly, why don't you pick on somebody your own size." He&lt;br /&gt;jumped down from where he once stood and landed&lt;br /&gt;between Dagon and Tubal-Cain's twitching body. King Og&lt;br /&gt;was now the only person standing in Dagon's way,&lt;br /&gt;preventing the amphibious tyrant from killing Tubal-Cain.&lt;br /&gt;Demete rushed to Tubal-Cain's rescue, but he was a tad too&lt;br /&gt;late, for Tubal-Cain was starting to go into shock. Demete&lt;br /&gt;lifted him and dragged him away toward a safer zone.&lt;br /&gt;Tubal-Cain's body began to shiver as blood rushed out of&lt;br /&gt;his nose and mouth. Indeed Tubal-Cain's wounds were fatal&lt;br /&gt;and there was nothing that could be done to save him. The&lt;br /&gt;king coughed up more blood, and eventually died. While&lt;br /&gt;covering Tubal-Cain's cadaver Demete tearfully said&lt;br /&gt;"Here's to death, you whom has brought fear in the hearts&lt;br /&gt;of many and an end to all inequities, I salute you. Even&lt;br /&gt;tough your duty is not eulogized, but yet if it were not for&lt;br /&gt;your indispensable chore, pain an suffering would have&lt;br /&gt;infinitely reigned." As a witness to the death of Naamah,&lt;br /&gt;Tubal-Cain's younger sister, Demete found himself greatly&lt;br /&gt;disturbed that Naamah’s older brother, Tubal-Cain, now lay&lt;br /&gt;lifeless in his arms. And when menacing thunders and&lt;br /&gt;lightning erupted in the sky, he welcomed it--it was an&lt;br /&gt;outward manifestation of the storm raging inside him.&lt;br /&gt;Filled with rage and incapable of sustaining this perilous&lt;br /&gt;emotion much longer, Demete released a brute cry of&lt;br /&gt;anger. He then picked up Tubal-Cain's axe of destruction,&lt;br /&gt;extended his mighty wings and flew upwards, higher and&lt;br /&gt;higher toward the rainy sky. He went way passed the dark&lt;br /&gt;clouds and then like a falcon plunging down on its prey,&lt;br /&gt;Demete descended upon Dagon and with a single stroke of&lt;br /&gt;his axe, he sliced the Leviathan King apart in two, killing&lt;br /&gt;him instantly! Then Demete walked nine paces before&lt;br /&gt;falling dead himself, as he had been intoxicated by the&lt;br /&gt;Leviathan's fatal sting.&lt;br /&gt;Cain still had the Lucifer dilemma in his hands and&lt;br /&gt;he had no idea how to get himself rid of him. “Quit&lt;br /&gt;messing with our guest, Lucifer,” said a female’s voice&lt;br /&gt;rising from the river behind. Within the bounds of Hell&lt;br /&gt;Cain could not see who it was at first, but the voice&lt;br /&gt;sounded quite familiar to him. Cain turned around, and to&lt;br /&gt;his surprise, it was his dearly beloved wife Serena. “Why&lt;br /&gt;did you forsake me, woman?” said Cain. She rose herself&lt;br /&gt;from the water and exposed her complexity to him. Cain’s&lt;br /&gt;spouse was none other than the exotic mermaid, the halfwoman,&lt;br /&gt;half-fish entity which Lilith had created in Hell.&lt;br /&gt;The amphibious Serena is the only creature capable of&lt;br /&gt;going in and out of Hell this is due to her ability to navigate&lt;br /&gt;the channels of the abyss and enter into the human world&lt;br /&gt;via the ocean. Cain’s discovery of Serena down by the river&lt;br /&gt;and his falling in love with her were not coincidences after&lt;br /&gt;all. She had been sent into the human realm by Lucifer with&lt;br /&gt;the sole purpose of over-populating the Earth with her&lt;br /&gt;offspring. Cain remained skeptical after he was&lt;br /&gt;reprimanded, Cain was led to believe that he could still&lt;br /&gt;have a normal life, until he drowned and died. Yet here he&lt;br /&gt;was, alive again and revived at the very age that he had&lt;br /&gt;murdered his siblings. Lucifer sarcastically began mocking&lt;br /&gt;the Holy Spirit by repeating its decrees, “My Spirit shall&lt;br /&gt;not strive with man forever, for he is indeed flesh; yet his&lt;br /&gt;days shall be one hundred and twenty years.”&lt;br /&gt;Lucifer found this statement amusing, for Cain and&lt;br /&gt;many other humans had lived past the one-hundred-andtwenty-&lt;br /&gt;year mark. Then he addressed Cain in a more&lt;br /&gt;serious tone of voice, saying, “As for you Cain, you are&lt;br /&gt;now an immortal being.” He explained to Cain that since he&lt;br /&gt;now had successfully transcended death, he was now&lt;br /&gt;experiencing a metamorphosis that was simply the&lt;br /&gt;synthesis of his curse. He then said,” You will become an&lt;br /&gt;ageless wanderer of the earth for eternity because of the&lt;br /&gt;atrocities you committed against your siblings. The ground&lt;br /&gt;will no longer yield its strength to you. Your days as an&lt;br /&gt;omnivore is now at an end, for any nutrients, regardless of&lt;br /&gt;its origin as plant, seed or fruit, would spontaneously&lt;br /&gt;disintegrate on contact.“ Then, jokingly Lucifer said, “Ah!&lt;br /&gt;It seemed that you’ve gotten yourself in a predicament.”&lt;br /&gt;“Oh! Leave him alone! Come on, Cain,” said Serena. Cain&lt;br /&gt;walked over towards Serena, mumbling, “I despise him.”&lt;br /&gt;Lucifer then yelled from a distance, “I heard that!” Serena&lt;br /&gt;took Cain with her and submerged in the water. Under the&lt;br /&gt;water, she placed her lips on his, as if she were kissing him.&lt;br /&gt;But to Cain, it did not feel like a kiss--it felt as if she was&lt;br /&gt;draining the very life out of his body. Cain panicked and&lt;br /&gt;pulled back. “Relax, it’s not like you are going to drown&lt;br /&gt;and die. You are an immortal, remember?” Serena was&lt;br /&gt;communicating with Cain, and yet her lips were still on his&lt;br /&gt;lips. Using a technique called mental telepathy, Serena was&lt;br /&gt;communicating directly from her mind to Cain’s, while&lt;br /&gt;remaining speechless. Greatly impressed Cain wondered&lt;br /&gt;how Serena was capable of performing such amazing&lt;br /&gt;deeds. “Watch and learn,” said Serena, telepathically. She&lt;br /&gt;also had the ability to read Cain’s mind, using the same&lt;br /&gt;method. Cain became even more curious. Serena then&lt;br /&gt;revealed to him a shocking secret--one that she had been&lt;br /&gt;harboring for many years and he was beginning to ponder&lt;br /&gt;himself. Shortly after it was revealed to Cain that Serena's&lt;br /&gt;true form was that of a half-woman, half-fish, he tried to&lt;br /&gt;figure out how she had begot her legs when she was living&lt;br /&gt;on the surface. Serena told him, “My legs belong to none&lt;br /&gt;other than your sister Norea. That’s the reason why her&lt;br /&gt;body was never found.&lt;br /&gt;After Cain committed his heinous crime of passion,&lt;br /&gt;he disposed of his siblings bodies in a nearby lake. Adam&lt;br /&gt;and Eve later discovered Abel’s body, but not Norea's.&lt;br /&gt;Under normal circumstances, Cain knew that he would&lt;br /&gt;have been devastated to hear this news, but at that moment,&lt;br /&gt;he did not care anymore. He did not care about being alive&lt;br /&gt;or dead; he did not care about heaven nor that he was in&lt;br /&gt;hell. Cain just did not care about anything. That day,&lt;br /&gt;Serena taught Cain many things, including the ability to&lt;br /&gt;drain one’s soul and energy; she taught him the power of&lt;br /&gt;invisibility, telekinetic, empathic voice manipulations, and&lt;br /&gt;the capability of detecting human emotions, such as fear&lt;br /&gt;and lust. Resurfacing from the water anew, Cain was more&lt;br /&gt;assertive, energized, and thrilled by his newly acquired&lt;br /&gt;powers. It was unclear what Cain had mutated into, but&lt;br /&gt;everyone in Hell was eager to find out.&lt;br /&gt;“MANTICORE–-ATTACK!” Commanded Lucifer&lt;br /&gt;while seating on his high throne. The putrid beast did not&lt;br /&gt;hesitate for one moment before discharging his deadly&lt;br /&gt;spines against Cain. Cain quickly levitated himself into&lt;br /&gt;midair, barely evading the manticore’s vicious attacks. The&lt;br /&gt;fallen Angels all gathered around in a circle, observing the&lt;br /&gt;brutal brawl. Since Cain was the underdog, the new guy,&lt;br /&gt;they all cheered for the manticore to win the fight. The&lt;br /&gt;manticore fought hard and Cain fought back even harder. In&lt;br /&gt;the end, the energy depleted manticore remained defeated&lt;br /&gt;on the ground, with Cain emerging victorious. In the heat&lt;br /&gt;of the moment and now filled with the additional energies&lt;br /&gt;that he had drained from the manticore, Cain decided to&lt;br /&gt;take a bold and daring assault on Lucifer. But the evervigilant&lt;br /&gt;Prince of Darkness swiftly counterattacked,&lt;br /&gt;stroking Cain down fast and hard. Lucifer stood over Cain,&lt;br /&gt;and said, “I'm the most powerful Angel that was ever&lt;br /&gt;created, do you really believe that you could defeat me?&lt;br /&gt;You’re good, but you’re not that good, Cain.”&lt;br /&gt;Although there was not much Cain could have done&lt;br /&gt;to alter the situation, he nevertheless made one last&lt;br /&gt;audacious attempt to drain Lucifer’s soul. Unfortunately, he&lt;br /&gt;was unaware that since Lucifer was a fiery being and not&lt;br /&gt;human, there were no souls of him to be drained. Cain felt&lt;br /&gt;utterly vulnerable and overpowered. Then employing his&lt;br /&gt;basic human instincts, he looked Lucifer square in the eyes&lt;br /&gt;and said, “Can we start over?” Then out of nowhere&lt;br /&gt;appeared Lilith, looking as glamorous as always. After yet&lt;br /&gt;another bad argument with her former spouse Metatron, she&lt;br /&gt;left Heavens to be in Hell with her new lover Lucifer. “I&lt;br /&gt;hope I‘m not interrupting your father and son bonding&lt;br /&gt;moments,” said Lilith, playfully. While he lay helpless on&lt;br /&gt;the ground, Cain had a confuse expression on his face,&lt;br /&gt;skeptical of what he had just heard. He turned to look at&lt;br /&gt;Lilith, and then he looked at Lucifer, and in protest said,&lt;br /&gt;“Adam is my father, not him!” As Lucifer was retreating to&lt;br /&gt;his throne, he said, “I am the infamous Lucifer, the first of&lt;br /&gt;the fallen and you are my son Cain. On this day, I have&lt;br /&gt;begotten you. Ask of me, and I will give you the nations for&lt;br /&gt;your inheritance, and the ends of the earth for your&lt;br /&gt;possession.” Cain stood up and angrily said "How could&lt;br /&gt;this even be possible? Look at what I've become, a&lt;br /&gt;Vampire, you can have it all Lucifer, I want no part in your&lt;br /&gt;empire of dirt.” Cain was furious, he refused to believe that&lt;br /&gt;before he was brought into life, Lilith had somehow altered&lt;br /&gt;his DNA so that he inherited Lucifer’s genes instead of&lt;br /&gt;Adam’s. Although Cain did not share any of Lucifer’s&lt;br /&gt;physical characteristics, they were both very much alike in&lt;br /&gt;temperament.&lt;br /&gt;Despite Cain’s rash protests, he was genuinely&lt;br /&gt;Lucifer’s son. “The words that Lucifer spoke are true, my&lt;br /&gt;love. Listen to him,” said Serena. Then Lilith made known&lt;br /&gt;to Cain their grand scheme of how she and Lucifer planned&lt;br /&gt;to overthrow the Heavens. She then said, “Cain, your&lt;br /&gt;participation is very much needed, for you will take part in&lt;br /&gt;a vital role during the forthcoming upheaval. Apart from&lt;br /&gt;your newly found abilities, you possess another attribute,&lt;br /&gt;one that exceeds them all. In you there is a soul, an element&lt;br /&gt;which is a constituent part of the Spirit. We plan on&lt;br /&gt;collecting an adequate amount of souls from humanity&lt;br /&gt;enough to generate a being equivalent to or even more&lt;br /&gt;powerful than the Spirit.” With his energy techniques, Cain&lt;br /&gt;would be required to consume the malignant souls so that&lt;br /&gt;he could ascend and become as powerful as the Spirit. Then&lt;br /&gt;she said to him, “You see, Cain, it is simple. The more&lt;br /&gt;humanity sins the more souls you get, and the more souls&lt;br /&gt;you get, the stronger you will become.” Cain did not care&lt;br /&gt;much about the war with heaven, but he took a strong&lt;br /&gt;interest in his becoming more powerful. Perhaps this was&lt;br /&gt;because he wanted to eliminate the remaining part of&lt;br /&gt;humanity in him, or maybe because he did not want exist as&lt;br /&gt;a vagabond, cursed from the earth for eternity. “That is the&lt;br /&gt;most imbecilic idea I’ve ever heard,” replied Cain. Since&lt;br /&gt;Cain was not initially confined to the boundaries of Hell, he&lt;br /&gt;could depart from it. So Lilith opened a portal and took him&lt;br /&gt;back to the surface. While they stood on an islet in the&lt;br /&gt;middle of the ocean, Lilith showed him the world that he&lt;br /&gt;once knew. It had now been destroyed, submerged by the&lt;br /&gt;wrath of the conquering ocean. Lilith announced, “A new&lt;br /&gt;world is dawning. If you take part in my conquest, I will&lt;br /&gt;make you ruler of the new world order. If indeed Metraton&lt;br /&gt;and the Spirit are cast out of Heaven, I would then have the&lt;br /&gt;power to bring Norea and Abel back to life. You, Cain,&lt;br /&gt;would not have to squander an eternity in guiltiness!”.&lt;br /&gt;This was an offer that Cain could not refuse, for this&lt;br /&gt;punishment was becoming too great to bear. Cain was&lt;br /&gt;thinking to himself of what he has become; an immortal&lt;br /&gt;without a cause. "So be it" He said to himself, it didn't&lt;br /&gt;make any sense for Cain to get reacquainted with the&lt;br /&gt;human world due to the fact that everyone he knows are&lt;br /&gt;now dead and eventually would die while he remains&lt;br /&gt;forever young. Thus Cain accepted Lilith's offer. Lilith now&lt;br /&gt;possessed dominion over all existing dimensions. She was&lt;br /&gt;Queen of the Heavens. She had Lucifer, the ruler of the&lt;br /&gt;underworld, under her amorous spell, and now with the&lt;br /&gt;immortal Cain presiding over humankind, she undisputedly&lt;br /&gt;reigns over all, while Metatron only had Heaven and his&lt;br /&gt;Angels. Gazing toward the horizon, Cain noticed an ark&lt;br /&gt;floating on the ocean floor. He raced to the other side of the&lt;br /&gt;islet to get a much better view and what he saw was the&lt;br /&gt;Anakim king, clinging onto the side of Noah’s ark. "How&lt;br /&gt;am I supposed to rule the world when everything is being&lt;br /&gt;destroyed" asked Cain. "Do not worry" said Lilith I know&lt;br /&gt;Metatron, despite all this chaos he would never allow&lt;br /&gt;mankind to entirely perish, he cares for them too much."&lt;br /&gt;With a sudden burst of laughter Cain replied " Ah!, you call&lt;br /&gt;this caring?" Heaven does not know humanities pain and&lt;br /&gt;suffering, and obviously does not even care neither. If&lt;br /&gt;Metatron does care for humanity let him come down from&lt;br /&gt;the Heavens and live one day as a human without his divine&lt;br /&gt;powers." After a few moments Lilith and Cain returned to&lt;br /&gt;Hell. The water receded steadily from the earth, and at the&lt;br /&gt;end of one hundred and fifty days the water decreased.&lt;br /&gt;Then the ark rested in the seventh month, the seventeenth&lt;br /&gt;day of the month on the mountain of Ararat.&lt;br /&gt;CHAPTER VII – SLOTH&lt;br /&gt;Now it came to pass after the deluge and the earth&lt;br /&gt;became repopulated once again the immortal Cain returned&lt;br /&gt;to earth under the pseudonym of Nimrod to fulfill his new&lt;br /&gt;destiny, as ruler of the new world. Accompanied by his&lt;br /&gt;spouse Serena who took on the pseudonym of Semiramis,&lt;br /&gt;Nimrod whose true identity is that of Cain's began&lt;br /&gt;constructing a new city, a new world order as he called it&lt;br /&gt;and he named the city Babylon. Founded in the land of&lt;br /&gt;Shinar, Babylon was a long, narrow country about forty&lt;br /&gt;miles wide at its widest point and having an area of about&lt;br /&gt;eight thousand square miles. The city Babylon rests on a&lt;br /&gt;flat plain with the two large rivers flowing through it, the&lt;br /&gt;Tigris and Euphrates. It was bordered on the north by&lt;br /&gt;Assyria, on the east by Elam, on the south and west by the&lt;br /&gt;Arabian Desert, and on the southeast by the Persian Gulf.&lt;br /&gt;Then the whole earth had one language and one speech and&lt;br /&gt;one king, Nimrod, he not only a skillful hunter of animal&lt;br /&gt;but also of men's souls. In the antediluvian world, evil&lt;br /&gt;abounded, Nimrod rebelliously stood before Heaven with&lt;br /&gt;the same Luciferan lust for power that his father Lucifer&lt;br /&gt;had during the attempted Heavenly coup. Nimrod&lt;br /&gt;persuaded the people to follow his pernicious ways, he&lt;br /&gt;wanted them not to ascribe to Metatron but to the worship&lt;br /&gt;of himself and his wife Semiramis whose real identity is&lt;br /&gt;that of the half-woman, half-fish named Serena. "Come, let&lt;br /&gt;us build a tower, whose top may reach unto heaven, in case&lt;br /&gt;if there is another flood we will not perish, and let us make&lt;br /&gt;a great name for ourselves so we would never be forgotten,&lt;br /&gt;lest we be scattered abroad upon the face of the entire&lt;br /&gt;earth." said Nimrod. The people were very ready to follow&lt;br /&gt;the determination of king Nimrod or Cain, as if it were&lt;br /&gt;through his means they were happy, king Nimrod esteemed&lt;br /&gt;it a piece of cowardice to submit to those in Heaven; and to&lt;br /&gt;bid defiance he had the people build a colossal tower,&lt;br /&gt;neither sparing any pains, nor being in any degree negligent&lt;br /&gt;about the work: the multitude of hands employed in the&lt;br /&gt;construction of the Tower of Babel.&lt;br /&gt;Each day the tower became higher and higher,&lt;br /&gt;bricks were piled on top of bricks, the core of the tower&lt;br /&gt;was constructed using mud bricks which were then covered&lt;br /&gt;with baked bricks. The mud bricks were made out of mud&lt;br /&gt;and reed; then the reed was pressed into molds that had&lt;br /&gt;been left to dry in the sun. The first stage of the tower was&lt;br /&gt;built using seven million mud bricks. On top of every sixth&lt;br /&gt;layer of bricks, reed matting was placed in a crisscross&lt;br /&gt;manner. Sandy soil was also placed with the layer of reeds.&lt;br /&gt;This design was used to solve the problems caused by the&lt;br /&gt;dumping of silt from the Tigris and Euphrates Rivers&lt;br /&gt;during each flood season. The settling of this silt was to&lt;br /&gt;make building on it similar to building on quicksand. This&lt;br /&gt;manner of construction prevented the whole structure from&lt;br /&gt;drooping sideways when it became wet. The baked bricks&lt;br /&gt;weighed up to fifteen kilogram, and were made out of clay&lt;br /&gt;pressed into molds. Then the bricks were left to dry and&lt;br /&gt;were then baked in a mud oven using dry twigs which were&lt;br /&gt;set on fire. This made the bricks water resistant, small gap&lt;br /&gt;holes were left between the brickwork on the sides of the&lt;br /&gt;tower. A vertical drain was built on either side of the tower&lt;br /&gt;to carry away rainwater. The drains were also made using&lt;br /&gt;baked bricks and the purpose of such holes was to allow&lt;br /&gt;evaporation of water from the core of the structure.&lt;br /&gt;"Behold, they are one people, and they have all one&lt;br /&gt;language; and this is only the beginning of what they will&lt;br /&gt;do; and nothing that they propose to do will now be&lt;br /&gt;impossible for them." said the Spirit to Metatron. Mankind&lt;br /&gt;was reluctant in learning from their past malfeasance, for it&lt;br /&gt;was not long ago that the earth was entirely submerged by&lt;br /&gt;the deluge, much due to humanities sinful comportment&lt;br /&gt;but instead of a new world rededicated to righteousness,&lt;br /&gt;Heaven was astounded to witness the rebelliousness of a&lt;br /&gt;subsequent new generation.&lt;br /&gt;In order to bring mankind into a constant&lt;br /&gt;dependence on his power, King Nimrod and his wife&lt;br /&gt;Semiramis hatched out a scheme. King Nimrod was to fell&lt;br /&gt;to a violent and most untimely death during the New Year’s&lt;br /&gt;festival and later be deified as the sun-god Marduk. Nimrod&lt;br /&gt;did not care about him being worship as the sun-god or any&lt;br /&gt;other gods for that matter, as long as humanity were&lt;br /&gt;devoted to the worship of anyone else but Metatron, he was&lt;br /&gt;more than willing to accept worship by proxy. While&lt;br /&gt;scrutinizing the nearly finished tower King Nimrod said to&lt;br /&gt;Queen Semiramis "Mankind is the only kind of varmint&lt;br /&gt;who sets his own trap, baits it, and then steps on it. Look at&lt;br /&gt;them; they don't even know what they are doing." "As&lt;br /&gt;clueless as they may be, yet you envy them" replied the&lt;br /&gt;Queen. "I'm afraid so, life as a mortal is quite simple but&lt;br /&gt;yet so vain." said Nimrod. Then the couple approaches a&lt;br /&gt;place where the crowd were gathered below and once the&lt;br /&gt;workers noticed Nimrod they began to cheer for their King.&lt;br /&gt;Nimrod then addresses them by declaring his discourse&lt;br /&gt;"This is not a revolution but rather an evolution, a new&lt;br /&gt;world order, where humanity is not merely regarded as&lt;br /&gt;expendable beings, waiting to be exterminated by way of&lt;br /&gt;floods or fire. No, we are much more than that; henceforth I&lt;br /&gt;proclaim this moment our independence day from Heaven&lt;br /&gt;and from Hell. We are the ones that we have been waiting&lt;br /&gt;for, we are the changes that humanity seeks; we must&lt;br /&gt;reunite against the tyrannies of the latter realms.” Many in&lt;br /&gt;the crowd started sobbing, sobs of joy and happiness, both&lt;br /&gt;women and men. They were cheering because they have&lt;br /&gt;finally seen a leader that is able to protect them and&lt;br /&gt;understands their needs a leader with bold innovation that&lt;br /&gt;will advance them into the next era in humanity, a&lt;br /&gt;visionary King who's vision resembles theirs. Life, liberty&lt;br /&gt;and the pursuit of happiness.&lt;br /&gt;"Cain my love, listen to the symphonious cheers of&lt;br /&gt;the people, which have gathered from all corners of the&lt;br /&gt;earth to witness your grandeur. With less than a smile you&lt;br /&gt;have effortlessly charmed Kings and Queens alike, you've&lt;br /&gt;captured the heart of the unconquerable, even those in&lt;br /&gt;heaven are envious of your bequest. Only if the world&lt;br /&gt;could see the myriad of demons that accompanies your&lt;br /&gt;greatness." said the Queen. Nimrod replied "Do not call me&lt;br /&gt;Cain, I’m King Nimrod. I came, I saw and I conquered but&lt;br /&gt;the world is just not enough to satiate the hollowness of my&lt;br /&gt;soul. Accompanied by a legion of servants; a thousand at&lt;br /&gt;my right and ten thousand at my left even so I've been&lt;br /&gt;taken captive by loneliness. I now know why the wolves&lt;br /&gt;howl melancholy as their melody." Even though the King&lt;br /&gt;had everything, he was still miserable. He then turned&lt;br /&gt;towards the Queen to deliver some unexpected news to her&lt;br /&gt;"My dear, it is imperative that excuse myself for a thousand&lt;br /&gt;years, it is now your time to rule, but do not hesitate to&lt;br /&gt;summon me if the world becomes more interesting in the&lt;br /&gt;meantime." The unsuspected Babylonians never knew of&lt;br /&gt;King Nimrod secret identity, and neither of the fact that he&lt;br /&gt;was an immortal, so all went according to the plan and&lt;br /&gt;during the year of the final festival King Nimrod was&lt;br /&gt;voluntarily murdered. It was a violent death, shrouded in&lt;br /&gt;mystery but the truth was the Vampirian King was neither&lt;br /&gt;dead nor gone he simply remained dormant, lock inside a&lt;br /&gt;secret compartment inside the tower of Babel; waiting.&lt;br /&gt;After the departure of King Nimrod, the Babylonian&lt;br /&gt;polytheistic religion prominently continued on, his wife&lt;br /&gt;Queen Semiramis saw to that. Once Nimrod was&lt;br /&gt;supposedly dead, she deified him as the Sun-god according&lt;br /&gt;to the plan and Queen Semiramis declare herself as the&lt;br /&gt;goddess of the moon and of fertility.&lt;br /&gt;She was far more subtle and malicious than any&lt;br /&gt;Babylonian could have imagined after all it was her who&lt;br /&gt;taught Cain now known as Nimrod, the power of&lt;br /&gt;invisibility, telekinetic, empathic voice manipulations, and&lt;br /&gt;the capability of detecting human emotions. A master of&lt;br /&gt;deception she was, after the alleged death of King Nimrod;&lt;br /&gt;Queen Semiramis ascended the throne and Heaven began&lt;br /&gt;panicking for Queen Semiramis was a figure not to be&lt;br /&gt;reckon with. She had a golden statue made in the image of&lt;br /&gt;herself, whose height was sixty cubits and its breadth six&lt;br /&gt;cubits, and upon the forehead of the said statue it was&lt;br /&gt;written "MYSTERY, BABYLON THE GREAT."&lt;br /&gt;Then Queen Semiramis sent word to gather the&lt;br /&gt;satraps, the prefects, and the governors, the counselors, the&lt;br /&gt;treasurers, the justices, the magistrates, and all the officials&lt;br /&gt;of the city of Babylon to come to the dedication of the&lt;br /&gt;statue that she had built. Then the satraps, the prefects, and&lt;br /&gt;the governors, the counselors, the treasurers, the justices,&lt;br /&gt;the magistrates, and all the officials of the provinces&lt;br /&gt;gathered for the dedication of the statue that Queen&lt;br /&gt;Semiramis had set up. And they all stood before the statue&lt;br /&gt;while the herald proclaimed aloud, “You are commanded,&lt;br /&gt;that when you hear the sound of the horn, you are to fall&lt;br /&gt;down and worship the golden statue that Queen Semiramis&lt;br /&gt;has set up. And whoever does not fall down and worship&lt;br /&gt;shall instantly be put to death.” Therefore, as soon as all the&lt;br /&gt;people heard the sound of the ram horn, they all fell down&lt;br /&gt;and worshiped the golden statue that Queen Semiramis had&lt;br /&gt;made. A few years later, Semiramis bore a son, Tammuz.&lt;br /&gt;She declared that she had been visited by the spirit of&lt;br /&gt;Nimrod, who left her pregnant with the boy. Tammuz, she&lt;br /&gt;maintained, was Nimrod reincarnated. With a father,&lt;br /&gt;mother, and son deified, a deceptive, perverted trinity was&lt;br /&gt;formed.&lt;br /&gt;Heaven began panicking, Metatron saw the Queen&lt;br /&gt;as a bold and impious interloper who has to be stopped, and&lt;br /&gt;once more the Spirit petitioned his previous arguments that&lt;br /&gt;humanity was out of control and ought to utterly be&lt;br /&gt;destroyed and reanimated without their Freewill in order to&lt;br /&gt;prevent them from falling more into sins. The fear of&lt;br /&gt;further angering Lilith, Metatron was against causing any&lt;br /&gt;harm to Queen Semiramis, but instead he summoned the&lt;br /&gt;Angel Gabriel and said "Go down there, to the city of&lt;br /&gt;Babylon confuse their language, so that they will not&lt;br /&gt;understand one another’s speech.” So the Angel Gabriel&lt;br /&gt;confused their language, causing them to speak different&lt;br /&gt;languages, so the people would not understand each other.&lt;br /&gt;By doing this, Heaven sort of thwarted Queen Semiramis's&lt;br /&gt;plans. Gabriel also scattered the people of the city all over&lt;br /&gt;the face of the earth. Metatron knew that his plan of action&lt;br /&gt;would not be a permanent solution to mankind's dilemma&lt;br /&gt;for it's only a matter of time before they reunite themselves&lt;br /&gt;and start learning each others tongues but at least for now&lt;br /&gt;this plan would give mankind time to rethink and perhaps&lt;br /&gt;reconsider their actions.&lt;br /&gt;As the people scattered from Babylon with their&lt;br /&gt;different languages, the Babylonian cult spreads to other&lt;br /&gt;parts of the earth most, if not all of these tribes carried the&lt;br /&gt;polytheistic religion with them, in the land of Egypt the&lt;br /&gt;legacy of king Nimrod and Queen Semeramis were known&lt;br /&gt;as Isis and Osiris. The worship of mother and child spread&lt;br /&gt;from Babylon to the ends of the earth, in ancient India, the&lt;br /&gt;mother and child were called Devaki and Krishna, and also&lt;br /&gt;Isi and Iswara as they were worshiped, some also continued&lt;br /&gt;to build pyramids reminiscent of the Tower of Babel as part&lt;br /&gt;of this mystery religion.&lt;br /&gt;The same cult prevails in various other localities but&lt;br /&gt;not more so then the citizens of Sodom and Gomorrah who&lt;br /&gt;retained the Babylonian cult to its purest form, the&lt;br /&gt;Sodomites overwhelmingly proud of their numbers and the&lt;br /&gt;extent of their wealth, showed themselves insolent to men&lt;br /&gt;and impious to Heaven. There were four judges in Sodom&lt;br /&gt;named Shakrai (Liar), Shakurai (Awful Liar), Zayyafi&lt;br /&gt;(Forger), and Mazle Dina (Perverter of Justice). These&lt;br /&gt;judges made a proclamation in Sodom saying: "Everyone&lt;br /&gt;who strengthens the hand of the poor or the needy with a&lt;br /&gt;loaf of bread shall be burnt by fire." The men of Sodom and&lt;br /&gt;Gomorrah had no consideration for others; they even&lt;br /&gt;fenced in all the trees on top above their fruit so that they&lt;br /&gt;should not be seized; not even by the birds of heaven. If a&lt;br /&gt;poor beggar happened to come to their city, every resident&lt;br /&gt;gave him a coin, upon which they wrote their names, but no&lt;br /&gt;bread was given, then the store owners of the city&lt;br /&gt;recognized such coins would refused to accept them, so the&lt;br /&gt;coins became invaluable and when the poor beggar died of&lt;br /&gt;hunger, each person came and took back his coins that had&lt;br /&gt;their names embedded to them.&lt;br /&gt;Their intentions were clearly to stop people from&lt;br /&gt;coming among them, for they thought that because of the&lt;br /&gt;excellence of their lands many will come there and they&lt;br /&gt;despised charity, they continued provoking and rebelling&lt;br /&gt;against Heaven with their ease and the oppression of the&lt;br /&gt;poor. There were none among all the other nations who&lt;br /&gt;matched Sodom and Gomorrah in cruelty. Then there was&lt;br /&gt;the case of two girls, who went down to draw water from a&lt;br /&gt;well. One said to her friend, "Why are you so pale?" The&lt;br /&gt;other girl answered, "All the food is gone from our house&lt;br /&gt;and we are ready to die from starvation." So the next day&lt;br /&gt;the rich girl filled her jug with bread and flour and&lt;br /&gt;exchanged it for her own. Each took the one of the other.&lt;br /&gt;When the Sodomites found out about it, they took&lt;br /&gt;the girl who had shared the food and burned her, and they&lt;br /&gt;smeared the other poor girl's body with honey and hung her&lt;br /&gt;from the city wall until she was eaten by bees. In these&lt;br /&gt;wretched cities of Sodom and Gomorrah the inhabitants&lt;br /&gt;were so evil and corrupt that there were not even ten&lt;br /&gt;righteous men to be found among them. Metatron became&lt;br /&gt;wrathful he commanded the Angel Michael and Raphael to&lt;br /&gt;poured upon Sodom, Gomorrah, Admah, and Zeboiim a&lt;br /&gt;rain of fire and brimstone, and destroyed these cities and all&lt;br /&gt;the people in them. These places were entirely laid waste,&lt;br /&gt;so that in the valley where they stood a salt lake was&lt;br /&gt;formed, in which no creature can live. "This time Metatron&lt;br /&gt;and the Spirit had gone too far. The earth is not only their&lt;br /&gt;creation, it is also mine." said Lilith. Lilith was obligated to&lt;br /&gt;invoke Tetragrammaton due to Metatron's repetitious&lt;br /&gt;radical punishment of mankind, first the needless&lt;br /&gt;banishment of Adam &amp; Eve, then there was the flood and&lt;br /&gt;now destruction by fire so Lilith began the conjuration. "I&lt;br /&gt;conjure, I address, and I exorcise ye, that I may approach&lt;br /&gt;unto and come before the throne of Tetragrammaton, the&lt;br /&gt;Living and the True, and before the Tribunal of the&lt;br /&gt;judgment of His Majesty, to hear the sentence and of the&lt;br /&gt;condemnation of Metatron by the Name and in the&lt;br /&gt;ineffable Name of Tetragrammaton, which is that of the&lt;br /&gt;Almighty, and Holy; who hath formed and created me by&lt;br /&gt;the Breath of His Mouth, hear my invocation."&lt;br /&gt;Soon thereafter Lilith, Metatron and the Spirit were&lt;br /&gt;summoned in the presence of Tetragrammaton; the Trinity&lt;br /&gt;has not been in the presence of their creators ever since the&lt;br /&gt;morning of their becoming. The everlasting divine light&lt;br /&gt;that shines around Lilith, Metatron and the Spirit have been&lt;br /&gt;eclipsed by the omnipotence of Tetragrammaton.&lt;br /&gt;The omniscient Tetragrammaton knew all past,&lt;br /&gt;present and future so Lilith did not have to plead her case to&lt;br /&gt;them, nonetheless Tetragrammaton's verdict was in Lilith's&lt;br /&gt;favor. "You have been weighed in the scales and found&lt;br /&gt;wanting Metatron" says the echoing voice of&lt;br /&gt;Tetragrammaton. Metatron has been found at fault in most&lt;br /&gt;counts. First, of the unnecessary expulsion of Adam and&lt;br /&gt;Eve from the Garden of Eden, then of the devastating flood&lt;br /&gt;that covered the entire surface of the Earth, and now of the&lt;br /&gt;barbaric destruction of Sodom and Gomorrah. However&lt;br /&gt;Metatron was acquitted for banishing Lucifer and his&lt;br /&gt;minions to Hell, in that he was found truly faultless. Lilith&lt;br /&gt;was given the authority of choosing a fair sentencing of her&lt;br /&gt;mate and hypocritically her request was that Metatron&lt;br /&gt;ought to be transformed into a human being and to spend a&lt;br /&gt;lifetime as a mortal in order for him to experience the dire&lt;br /&gt;difficulties of being human. Tetragrammaton concurred&lt;br /&gt;that Lilith's request was fair and balance. And so it was.&lt;br /&gt;Lilith too was found at fault, she was at fault for&lt;br /&gt;misleading Lucifer into rebelling against Heaven and she&lt;br /&gt;was at fault for fornicating with her creations, therefore as&lt;br /&gt;part of her penalty she received the same dire fate as she&lt;br /&gt;had chosen for Metatron, she was to become human and&lt;br /&gt;given the greatest task of them all to be Metatron's birthgiver.&lt;br /&gt;Metatron did however have a way out to escape his&lt;br /&gt;punishment, but he did not exercise it, to his defense he&lt;br /&gt;could have sided with the Spirit in order to avoid Lilith's&lt;br /&gt;sentencing, he could have also pleaded for Tetragrammaton&lt;br /&gt;to allow him to make everything anew. A new Earth, a new&lt;br /&gt;Heaven, and a new beginning but instead he assented to the&lt;br /&gt;verdict that was set before him. Metatron was permitted to&lt;br /&gt;keep part of his divine abilities while on earth, however he&lt;br /&gt;was forbidden to exercise any of his powers to his own&lt;br /&gt;benefits for the day that he did so, he could not be allow to&lt;br /&gt;return to Heaven.&lt;br /&gt;Metatron was found culpable of perpetrating&lt;br /&gt;misdeeds against his own creations and he is now willing to&lt;br /&gt;pay the consequences and spend a lifetime as a human&lt;br /&gt;being. Even though Metatron was divine, as well as the coarchitect&lt;br /&gt;of the Universe, he did not count himself equality&lt;br /&gt;with his creator Tetragrammaton; as Lucifer had foolishly&lt;br /&gt;done, he humbly stripped himself of his glory, and made&lt;br /&gt;himself nothing, taking the form of a servant, and by&lt;br /&gt;becoming a man like other men. Metatron humbled himself&lt;br /&gt;by becoming obedient even stooped to the notion of dying&lt;br /&gt;as a mortal man, he remained true to his conviction. It is in&lt;br /&gt;consequence of this, that Tetragrammaton has highly&lt;br /&gt;exalted him and bestowed on him the name of Jesus. Their&lt;br /&gt;fates sealed Lilith and Metatron then gracefully bowed and&lt;br /&gt;said "Our Creator, which art above the Heavens, hallowed&lt;br /&gt;be thy name; thy kingdom come; thy will be done, on Earth&lt;br /&gt;as in Heaven.”&lt;br /&gt;"Amen.” says the echoing voice of Tetragrammaton&lt;br /&gt;as it departed from their presence.&lt;br /&gt;TETRAGRAMMATON&lt;br /&gt;The name Tetragrammaton occurs 6,828 times in&lt;br /&gt;the Hebrew text of both the Biblia Hebraica and Biblia&lt;br /&gt;Hebraica Stuttgartensia. It first appears in the Hebrew text&lt;br /&gt;in Genesis 2:4.The reason why we see "LORD" and "God"&lt;br /&gt;in our bibles is because the name Tetragrammaton is too&lt;br /&gt;sacred and was not to be pronounced for fear that the&lt;br /&gt;name be blasphemed. The Sacred Name appears in the&lt;br /&gt;Hebrew Scriptures as four Hebrew letters Yud, hey, vav,&lt;br /&gt;hey, which is closest represented by the letters YHVH.&lt;br /&gt;This format is known as the Tetragrammaton.&lt;br /&gt;SPIRIT&lt;br /&gt;The meaning of Holy Spirit and Holy Ghost are&lt;br /&gt;identical. Within mainstream Christianity the Holy Spirit is&lt;br /&gt;one of the three persons of the Trinity. The Holy Spirit is&lt;br /&gt;referred to in the Old Testament about 80 times and about&lt;br /&gt;240 times in the New Testament. It was the Spirit that&lt;br /&gt;moved over the surface of the water in (Gen 1:2) and who&lt;br /&gt;was active in the creation. The Spirit is frequently&lt;br /&gt;described in the Old Testament as "came upon" or&lt;br /&gt;"clothing" or simply "resting upon" men.&lt;br /&gt;LILITH&lt;br /&gt;The name of Lilith is mentioned in the Bible, in&lt;br /&gt;Isaiah 34:14, where she is listed along with hyenas and&lt;br /&gt;jackals as those who dwell in the ruins of God-forsaken&lt;br /&gt;Edom. According to Hebrew lore, Lilith was the original&lt;br /&gt;partner of Adam, the world's first man. In other ancient&lt;br /&gt;legends Lilith is considered the mother of demons, and is&lt;br /&gt;supposed to haunt desolate places.&lt;br /&gt;METATRON&lt;br /&gt;Metatron is identified with the term lesser&lt;br /&gt;Tetragrammaton. The word Metatron is numerically&lt;br /&gt;equivalent to Shaddai in Hebrew gematria; therefore, He is&lt;br /&gt;said to have a "Name like his Master. The talmudic&lt;br /&gt;mystical texts do speak of a lesser Tetragrammaton&lt;br /&gt;apparently deriving the concept from Exodus 23:21 which&lt;br /&gt;mentions an Angel of whom God says "Beware of him, and&lt;br /&gt;obey his voice, provoke him not; for he will not pardon&lt;br /&gt;your transgressions: for my name Tetragrammaton is in&lt;br /&gt;him".&lt;br /&gt;LUCIFER&lt;br /&gt;Lucifer is a Latin word literally meaning "lightbearer".&lt;br /&gt;The name appears in Isaiah 14:3–20, where the&lt;br /&gt;king of Babylon is compared to Lucifer as one fallen from&lt;br /&gt;heaven. Most Theologians in their experience and based&lt;br /&gt;on biblical interpretations assert that Lucifer and Satan&lt;br /&gt;are different beings. However, though the New Testament&lt;br /&gt;includes the conception that Satan fell from heaven "as&lt;br /&gt;lightning" (Luke 10:18; Rev. 12:7-10), it nowhere applies&lt;br /&gt;the name Lucifer to him. In the New Testament the&lt;br /&gt;Adversary has many names, but "Lucifer" is not among&lt;br /&gt;them.&lt;br /&gt;BEELZEBUB&lt;br /&gt;Beelzebub is commonly described as placed high in&lt;br /&gt;Christian Hell's hierarchy; she was of the order of&lt;br /&gt;cherubim. The source for the name Beelzebub is in 2 Kings&lt;br /&gt;1:2-3, 6, 16 where King Ahaziah of Israel, after seriously&lt;br /&gt;injuring himself in a fall, sends messengers to inquire of&lt;br /&gt;Beelzebub, to learn if he will recover. In Mark 3:22, the&lt;br /&gt;Pharisees accuse Jesus of driving out demons by the&lt;br /&gt;power of Beelzebub, prince of demons, the name also&lt;br /&gt;appearing in the expanded version in Matthew 12:24,27 &amp;&lt;br /&gt;Luke 11:15,18–19.&lt;br /&gt;MICHAEL&lt;br /&gt;Michael is viewed as the field commander of the&lt;br /&gt;celestial army. He is mentioned by name in the Book of&lt;br /&gt;Daniel, the Book of Jude and the Book of Revelation. In&lt;br /&gt;the Book of Revelation 12:7, Michael is the principal&lt;br /&gt;fighter of the heavenly battle against Lucifer, who was cast&lt;br /&gt;unto the earth and his Angels were thrown down with him.&lt;br /&gt;In the Epistle of Jude 1:9, Michael disputes with the devil&lt;br /&gt;about the body of Moses. In the book of Daniel 10:13,&lt;br /&gt;10:21, 12:1 Michael appears as "one of the chief princes"&lt;br /&gt;who in Daniel's vision comes to the Archangel Gabriel's&lt;br /&gt;aid in his contest with the Angel of Persia.&lt;br /&gt;SAMYAZA&lt;br /&gt;Samyaza is a fallen Angel of Jewish and Christian&lt;br /&gt;tradition that ranked in the heavenly hierarchy as one of&lt;br /&gt;the Grigori. In the Book of Enoch, the "Grigori or&lt;br /&gt;Watchers" are Angels apparently dispatched to earth&lt;br /&gt;simply to watch over humanity. They soon begin to lust for&lt;br /&gt;the human women they see, and at the prodding of their&lt;br /&gt;leader Samyaza, they defect en masse to illicitly instruct&lt;br /&gt;and procreate among humanity. Samyaza and associates&lt;br /&gt;further taught their human charges arts and technologies&lt;br /&gt;such as weaponry, cosmetics, mirrors, sorcery, and other&lt;br /&gt;techniques. Genesis 6:1-4 and Jude 1:6, respectively.&lt;br /&gt;TUBAL-CAIN&lt;br /&gt;Tubal-Cain is a character mentioned in the Hebrew&lt;br /&gt;Bible, in Genesis 4:22. He was a descendant of Cain, the&lt;br /&gt;son of Lamech and Zillah, and the brother of Naamah.&lt;br /&gt;Tubal-cain was the forger of all instruments of bronze and&lt;br /&gt;iron, he has even been described as the first alchemist, he&lt;br /&gt;discovered the possibilities of cold forging native copper&lt;br /&gt;and meteoric iron.&lt;br /&gt;NAAMAH&lt;br /&gt;Naamah is a character mentioned in the Hebrew&lt;br /&gt;Bible, in Genesis 4:22. A descendant of Cain, she is the&lt;br /&gt;only daughter of Lamech and Zillah and their youngest&lt;br /&gt;child; her brother was Tubal-cain, while Jabal and Jubal&lt;br /&gt;were her half-brothers, sons of woman called Adah.&lt;br /&gt;KING OG&lt;br /&gt;King Og is first mentioned in the Book of Numbers&lt;br /&gt;21:33, specifically the twenty-first and thirty-second&lt;br /&gt;chapters. According to some traditions he lived to be 3,000&lt;br /&gt;years old and clung to Noah's ark during the Deluge.&lt;br /&gt;Deuteronomy 3:11 declares of the Rephaim race only King&lt;br /&gt;Og of Bashan was left and that his bed was made of iron&lt;br /&gt;and was more than thirteen feet long and six feet wide.&lt;br /&gt;DAGON&lt;br /&gt;Dagon is particularly the god of the Philistines with&lt;br /&gt;temples at Beth-dagon in the tribe of Asher Joshua 19.27,&lt;br /&gt;in Gaza Judges 16.23, which tells soon after how the&lt;br /&gt;temple is destroyed by Samson as his last act. Another&lt;br /&gt;temple, in Ashdod was mentioned in 1 Samuel 5.2–7. King&lt;br /&gt;Saul's head was displayed in a temple of Dagon in 1&lt;br /&gt;Chronicles 10:8-10.&lt;br /&gt;LEVIATHAN&lt;br /&gt;Leviathan is a sea creature mentioned in the Bible&lt;br /&gt;Psalm 74:14, Isaiah 27:1. A more vivid description of the&lt;br /&gt;Leviathans occurs in Job 41:12-33.&lt;div class="blogger-post-footer"&gt;&lt;img width='1' height='1' src='https://blogger.googleusercontent.com/tracker/4482929654002201316-344721144214457790?l=sashko-biblioteka.blogspot.com' alt='' /&gt;&lt;/div&gt;</content><link rel='replies' type='application/atom+xml' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/feeds/344721144214457790/comments/default' title='Post Comments'/><link rel='replies' type='text/html' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/2010/09/lilith-gospel-of-lilith-novel-by.html#comment-form' title='0 Comments'/><link rel='edit' type='application/atom+xml' href='http://www.blogger.com/feeds/4482929654002201316/posts/default/344721144214457790'/><link rel='self' type='application/atom+xml' href='http://www.blogger.com/feeds/4482929654002201316/posts/default/344721144214457790'/><link rel='alternate' type='text/html' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/2010/09/lilith-gospel-of-lilith-novel-by.html' title='LILITH The Gospel of Lilith a novel by MAXIMUS ROMULUS'/><author><name>Сашо Трифуновски</name><uri>http://www.blogger.com/profile/07560717141900641375</uri><email>noreply@blogger.com</email><gd:image rel='http://schemas.google.com/g/2005#thumbnail' width='32' height='24' src='http://1.bp.blogspot.com/_zWblfvlhk-o/S4nTEZEQKtI/AAAAAAAAAF8/9gBkN91_BKI/S220/redtower_a.jpg'/></author><thr:total>0</thr:total></entry><entry><id>tag:blogger.com,1999:blog-4482929654002201316.post-3646960695180728557</id><published>2010-05-28T10:33:00.004+02:00</published><updated>2010-05-28T10:43:20.784+02:00</updated><title type='text'>Работата од Бајрон Кеити</title><content type='html'>Превод на Македонски&lt;br /&gt;Работата&lt;br /&gt;од Бајрон Кеити&lt;br /&gt;″Оваа книга е богатство&lt;br /&gt;Таа е комплетно образование.&lt;br /&gt;Ќе те однесе внатре во тебе.&lt;br /&gt;Сакаш ли да тргнеш по патот?″&lt;br /&gt;БК&lt;br /&gt;“Сакаш ли навистина да ја дознаеш вистината?″&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Оваа книгичка ќе те лансира во најдлабокото&lt;br /&gt;искуство од твојот живот.&lt;br /&gt;Нејзина цел е твојата слобода.&lt;br /&gt;Следејки ги овие едноставни упатства,&lt;br /&gt;илјадници луѓе открија дека&lt;br /&gt;нивните врски драстично се подобруваат,&lt;br /&gt;стресот станува нешто на што се смееме&lt;br /&gt;а среќата се појавува како длабоко&lt;br /&gt;непрекинато доживување.&lt;br /&gt;По нејзината спонтана и драматична промена на свеста во&lt;br /&gt;1986 год.,&lt;br /&gt;Бајрон Кеити започна да го споделува нејзиниот начин на&lt;br /&gt;зачувување на внатрешната стабилност.&lt;br /&gt;Овој начин стана познат како:&lt;br /&gt;РАБОТАТА НА БАЈРОН КЕИТИ&lt;br /&gt;Добредојде во Работата&lt;br /&gt;Сакаш ли навистина да ја дознаеш вистината?&lt;br /&gt;Се што е потребно е подготвеноста да прашаш.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;СОДРЖИНА&lt;br /&gt;Три вида на бизнис ……………………………………….. 1&lt;br /&gt;Страв ……………………………………………………….. 2&lt;br /&gt;Реалноста е највисок ред ………………………………... 2&lt;br /&gt;Редослед на Создавањето ……………………………….. 3&lt;br /&gt;Прашања и Одговори ……………………………………… 4&lt;br /&gt;Работата на Бајрон Кеити …………………………………. 9&lt;br /&gt;Писмен Дел ………………………………………… ……… 9&lt;br /&gt;Клучот ………………………………………………………. 12&lt;br /&gt;Свртувањето ………………………………………………… 14&lt;br /&gt;Кеити –изми ………………………………………………… 19&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;ДОБРЕДОЈДЕ&lt;br /&gt;Работата на Бајрон Кеити&lt;br /&gt;се состои од четири прашања и свртување&lt;br /&gt;кои можат да заживеат во тебе&lt;br /&gt;радикално променувајки ти ја перспективата.&lt;br /&gt;Со помош на Работата илјадници луѓе наоѓаат&lt;br /&gt;спас од хроничното страдање на&lt;br /&gt;сите нивоа – ментално, емоционално&lt;br /&gt;физичко и духовно.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Постојат само три вида работи:&lt;br /&gt;Моја, твоја и Божја работа&lt;br /&gt;(Бог по твое сваќање)&lt;br /&gt;Кога ментално не сум во својта работа&lt;br /&gt;се чувстувам оделена и осамена.&lt;br /&gt;Да препоставам дека знам што е најдобро за тебе е чиста ароганција. Во&lt;br /&gt;крајна линија, можам ли навистина да знам повеќе од тебе или од Бога&lt;br /&gt;за твојот живот и благостостојба? Оваа ароганција носи напнатост,&lt;br /&gt;грижа и вознемиреност. Исто така, забележав, дека, кога ментално сум&lt;br /&gt;во туѓа работа, јас не сум присутна во сопствената работа.&lt;br /&gt;Ако мажот ми си го живее животот, а јас ментално живеам во неговата&lt;br /&gt;работа, тогаш нема никој со мене; се разбира, дека сум осамена. Мојата&lt;br /&gt;осаменост повеќе не ми е мистерија. Со години живеев во сечија&lt;br /&gt;работа, освен во мојата, поради што низ сопсвениот живот чекорев&lt;br /&gt;како мртва.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Страв&lt;br /&gt;Стравот е резултат само на две работи: ќе ми го земат тоа што го имам&lt;br /&gt;или нема да ми го дадат тоа што го сакам. Забележи кога го доживуваш&lt;br /&gt;едното, другото или и едното и другото истовремено.&lt;br /&gt;Реалноста е Највисоко Правило&lt;br /&gt;Тоа што е, тоа е!&lt;br /&gt;Јас едноставно престанав да се расправам со реалноста. Како знам дека&lt;br /&gt;ветерот треба да дува? Ветерот дува. Како знам дека ова е тоа што&lt;br /&gt;треба да биде сега? Се случува сега. Расправањето со “тоа“ што е, е&lt;br /&gt;како да учиш мачка да лае. Безнадежно. Му кажувам ли на дрвото како&lt;br /&gt;треба да расте? Јас не сум збунета повеќе. Знам дека реалноста е добра&lt;br /&gt;затоа што секој пат кога се расправам со неа, чувствувам напнатост и&lt;br /&gt;фрустрација. Се чувствувам неприродно и нестабилно.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Менталната збунетост е единственото страдање на Земјата. БК.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Редослед на Создавањето&lt;br /&gt;Мислење-чувствување-делување-имање&lt;br /&gt;Секое чувство е резултат на претходното верување за кое сме се врзале.&lt;br /&gt;Мислиме, чувствуваме, а потоа делуваме на тоа чувство обидувајки се&lt;br /&gt;да го промениме. Во обидот да ги промениме сопствените чувства,&lt;br /&gt;посегнуваме вон себе си (во врски, во храна, во алкохол, во дрога)&lt;br /&gt;барајки привремена утеха.&lt;br /&gt;Мојот начин е, кога ќе почувствувам нешто, да ја работам Работата (да&lt;br /&gt;ги истражувам сопствените мисли) при што забележувам дека&lt;br /&gt;чувството се променува – наместо хаосот се појавува ред. Хаосот не е&lt;br /&gt;мојата вистинска природа. Хаосот е едноставно резултат на одредена&lt;br /&gt;идеја за која сум се врзала и која се појавила пред да почнам со&lt;br /&gt;истражувањето. Кога се неистражени, многу други идеи се раѓаат од&lt;br /&gt;првобитната лага во безнадежен обид да се докаже вредноста на&lt;br /&gt;идејата која никогаш не може да донесе мир или соодветно решение.&lt;br /&gt;Те поканувам радосно да го очекуваш секое непријатното чувство и со&lt;br /&gt;помошта на истражувањето (Работата) да дојдеш до сознанието со кое&lt;br /&gt;ќе ја разбереш сопствената нелагодност. Зошто да чекаш нешто или&lt;br /&gt;некој вон тебе да ти донесе задоволство и хармонија?&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;ПРАШАЊА И ОДГОВОРИ&lt;br /&gt;П – Како стои со самоосудувањето? Може ли Работата да ни помогне&lt;br /&gt;во тоа?&lt;br /&gt;БК – ДА! Со Работата ќе си помогнеш самиот себе си. Работата,&lt;br /&gt;едноставно, се состои од 4 прашања кои ќе те однесат во сверите на&lt;br /&gt;сознанието и разбирањето. Добар пример би бил: “Јас сум губитник“.&lt;br /&gt;Вистина ли е тоа? Можам ли навистина да знам дека е вистина? Како се&lt;br /&gt;чувствуам кога се држам за тоа верување? (Направи список. Како&lt;br /&gt;реагираш?) Кој/а би бил/а без тоа верување? Едноставно напиши ги&lt;br /&gt;судовите за себе си, истражи ги и заврти ги. “Јас не сум губитник“.&lt;br /&gt;Погледни дали ове не исто така вистина или поголема вистина. Јас,&lt;br /&gt;сепак, секогаш препорачувам да ги судиш другите. Тоа е брза патека до&lt;br /&gt;дома.&lt;br /&gt;П – Тешко ми е да пишувам за други. Знам дека проблемот сум јас.&lt;br /&gt;Зошто не може да пишувам за себе си?&lt;br /&gt;БК – Во почетокот ја усмеруваме Работата на надвор затоа што нашиот&lt;br /&gt;надворешен свет е директен одраз на нашето размислување. За тебе се&lt;br /&gt;работи. Со години, скоро сите ние ги насочуваме критиката и судењето&lt;br /&gt;кон самите себе и сеуште не сме решиле ништо. Кога тебе те судам и&lt;br /&gt;кога го свртувам тоа, секогаш се јавува разбирање и само-осознавање.&lt;br /&gt;П – Сите знаеме дека е погрешно и не е убаво да се суди за другите –&lt;br /&gt;како тогаш?&lt;br /&gt;БК – Сите ние сме одлични во судењето. Најчесто, се преправаме дека&lt;br /&gt;дека не сме, дури и кога судиме. Многумина се срамат и се&lt;br /&gt;вознемирени поради тоа. Јас те поканувам да судиш на хартија и да&lt;br /&gt;пишуваш без ментално да се критикуваш и да се ограничуваш. Зар не&lt;br /&gt;си забележал/а како лесно ти се чини дека некој друг може да си ги&lt;br /&gt;реши сопствените проблеми и да биде среќен? И покрај тоа, се&lt;br /&gt;збунуваш и не ти е јасно како да продолжиш понатаму кога,&lt;br /&gt;понекогаш, ти имаш сличен проблем. Добро е тоа! Суди го блискиот,&lt;br /&gt;напиши го тоа, постави четири прашања и сврти го тоа. Работата е&lt;br /&gt;хирургија. Оздрави се.&lt;br /&gt;П – Јас не верувам во Бога. Може ли и мене да ми користи Работата?&lt;br /&gt;БК – Да! Атеист, Агностик, Христијанин, Евреин, Муслиман, Будист,&lt;br /&gt;Хиндуист, Паган – сите ние имаме едно нешто заедничко. Сите ние&lt;br /&gt;посакуваме среќа. Ако мислиш дека може да ти послужи, те поканувам&lt;br /&gt;да ја работиш Работата.&lt;br /&gt;П – Морам ли да пишувам? Можам ли само да ги поставам прашањата&lt;br /&gt;и да ги свртам кога имам проблем?&lt;br /&gt;БК – Умот е побрз од брзината на молњата. Запри го оној дел од&lt;br /&gt;мислењето кој е извор на твојата лутина, тага и огорченост, така што ќе&lt;br /&gt;го пренесеш на хартија. Сега, кога е пренесено на хартија, истражи го&lt;br /&gt;со помошта на Работата. На крајот, самото почнува да те “растура“,&lt;br /&gt;автоматски, без да пишуваш.&lt;br /&gt;П – Што ако немам проблем со луѓето? Можам ли да пишувам за&lt;br /&gt;предмети или институции?&lt;br /&gt;БК – Да. Работата можеш да ја работиш за било што што ти носи стрес.&lt;br /&gt;Кога ќе се запознаеш со прашањата и свртувањето, можеш да пишуваш&lt;br /&gt;за телото, за болеста, за кариерата, за Бога или за било што друго. Кога&lt;br /&gt;ќе дојдеш до поглавјето Клучот кон Работата на Бајрон Кеити,&lt;br /&gt;едноставно стави ги зборовите “моето мислење“ на место на подметот.&lt;br /&gt;Пример: ″Моето тело треба да е младо, здраво и флексибилно.″&lt;br /&gt;Вистина ли е тоа, (можеш ли навистина да знаеш дека тоа е вистина,&lt;br /&gt;каква е релноста за него, каква е вистината навистина и така натаму).&lt;br /&gt;Сврти го сето тоа: ″Моето мислење треба да е младо, здраво и&lt;br /&gt;флексибилно″. Зар не е тоа што навистина го сакам, смирен и&lt;br /&gt;незатворен ум? Ајде да ја погледнеме реченицата , “Сакам моето тело&lt;br /&gt;да биде здраво “. Дури и кога беше здраво, телото ми беше или&lt;br /&gt;предебело, или преслабо, или превисоко, или прекратко. Сврти ја&lt;br /&gt;реченицата во: ″Сакам моето мислење да биде здраво“. Болна сум затоа&lt;br /&gt;што “стариот начин на мислење“ ме разболува и се чини безнадежен. И&lt;br /&gt;кога имав здраво тело, јас не бев среќна. Не треба да сум болна.&lt;br /&gt;Вистина ли е тоа? Лекарот вели дека сум болна. Чија работа е тоа дали&lt;br /&gt;сум болна или не? На Бога и на лекарот. Моја единствена работа е да си&lt;br /&gt;го оздравам мислењето во моментот, да побарам помош од лекарот и да&lt;br /&gt;престанам да се престрашувам себе и, што само може да ми го ослабне&lt;br /&gt;имуниот систем.&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Неколку предлози на теми за пишување:&lt;br /&gt;Други луѓе Бирократија&lt;br /&gt;Владата Медицинска професија&lt;br /&gt;Рацизмот Општество&lt;br /&gt;Пари Секс&lt;br /&gt;Загадување на околината Фамилија&lt;br /&gt;Религија Зависност&lt;br /&gt;Врски Тело&lt;br /&gt;Користа и слободата ќе бидат најголеми&lt;br /&gt;кога пишуваш за луѓето со кои живееш&lt;br /&gt;(за родителите, за децата, за партнерот, за шефот).&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;РАБОТА НА БАЈРОН КЕИТИ&lt;br /&gt;Суди го блискиот, напиши го тоа,&lt;br /&gt;Постави четири прашања и сврти го тоа.&lt;br /&gt;ПИСМЕН ДЕЛ&lt;br /&gt;Суди го блискиот, напиши го тоа&lt;br /&gt;Одбери ситуација, мината или сегашна, за која чувствуваш дека е&lt;br /&gt;нерешена во твојот живот. Пополни ги празните места подолу. Напиши&lt;br /&gt;го тоа што ти носи стрес во форма на изјава. Се уште не пишувај за&lt;br /&gt;себе си! Суди, биди тесноград/а и не воздржувај се. Те молам, не биди&lt;br /&gt;духовен/а или љубезен/а. Со години ни кажувале да не судиме, а сепак&lt;br /&gt;тоа најдобро го правиме. Уживај! Дај му прилика на проблемот да се&lt;br /&gt;изживее себе си на хартија. Не заборавај да пишуваш кратки и&lt;br /&gt;едноставни реченици.&lt;br /&gt;1) Кого или што несакаш? Кој или што те нервира? Кој или што&lt;br /&gt;те растажнува или разочарува?&lt;br /&gt;Не сакам или лут/а сум на, збунет/а сум, тажен/на сум и тн.&lt;br /&gt;поради (име) _______________ затоа што ________________&lt;br /&gt;Пример: Лут/а сум на Петко затоа што не ме разбира. Тој вика на&lt;br /&gt;мене и прави да се чувсвтувам лошо. Лут/а сум на Петко затоа што&lt;br /&gt;тој … (продолжи детално да ја опишуваш ситуацијата. Додади и&lt;br /&gt;други работи во врска со него кои не ги сакаш, кои те лутат, кои те&lt;br /&gt;растажнуват или те плашат).&lt;br /&gt;2) Како сакаш да се променат? Што сакаш да направат?&lt;br /&gt;Сакам (име) _____________ да ___________________&lt;br /&gt;(Наведи ги работите што ги сакаш во оваа ситуација)&lt;br /&gt;Пример: Сакам Петко да ме сака безусловно. Сакам Петко да ме&lt;br /&gt;разбере. Сакам …. (продолжи со списокот).&lt;br /&gt;3) Што треба или што не треба да прават, да бидат, да мислат или&lt;br /&gt;чувствуваат? Каков совет би дал/а ти?&lt;br /&gt;(Име) _____________ треба или не треба да __________________&lt;br /&gt;(Наведи ги работите кои (име) _____________ треба или не треба да&lt;br /&gt;ги прави, да биде, да мисли или да чувствува во оваа ситуација)&lt;br /&gt;Пример: Петко треба повеќе да спортува. Петко не треба да гледа&lt;br /&gt;толку многу телевизија (Продолжи го списокот).&lt;br /&gt;4) Ти треба ли нешто од нив? Што треба да ти дадат или да&lt;br /&gt;направат за да бидеш среќен/на?&lt;br /&gt;(Име) _______________ треба да __________________. (Наведи ти&lt;br /&gt;работите кои (име) треба да ти ги даде или направи за да бидеш&lt;br /&gt;среќен/на во оваа ситуација. Продолжи да го судиш него/неа/нив а&lt;br /&gt;не себе.)&lt;br /&gt;Пример: Потребно ми е Петко да разбере дека го сакам. Потребно&lt;br /&gt;ми е Петко да ме чуе и да ме разбере. (Продолжи го списокот).&lt;br /&gt;5) Што мислиш за нив? Направи список.&lt;br /&gt;(Име) _____________ е _________________. (Наведи ги работите&lt;br /&gt;кои (име) _______________ е во оваа ситуације).&lt;br /&gt;Пример: Петко е несовесен и не му е гајле. Мажите се неосетливи.&lt;br /&gt;(Продолжи го списокот).&lt;br /&gt;6) Што е тоа што не сакаш да го доживееш со тоа лице, со тој&lt;br /&gt;предмет или со таа ситуација уште еднаш?&lt;br /&gt;Никогаш повеќе не сакам да ____________________ или одбивам да&lt;br /&gt;_________________. (Наведи ги работите кои никогаш повеќе не&lt;br /&gt;сакаш да се случат).&lt;br /&gt;Пример: Никогаш повеќе не сакам да се расправам со Петко&lt;br /&gt;(Продолжи со сопствениот список).&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;КЛУЧОТ ЗА РАБОТАТА НА БАЈРОН КЕИТИ&lt;br /&gt;“Сакаш ли навистина да ја дознаеш вистината?“&lt;br /&gt;Постави четири прашања и сврти го тоа&lt;br /&gt;На ова место те поканувам да ја истражиш секоја од изјавите која си ја&lt;br /&gt;напишал/а, да ги поставиш четирите прашања и да ги свртиш изјавите&lt;br /&gt;една по една.&lt;br /&gt;ИСТРАГА или ЧЕТИРИТЕ ПРАШАЊА&lt;br /&gt;1) Вистина ли е?&lt;br /&gt;2) Можеш ли навистина да знаеш дека е вистина?&lt;br /&gt;3) Како реагирам кога ја имам оваа мисла?&lt;br /&gt;а: Гледам ли причина да ја пуштам таа мисла?&lt;br /&gt;Не барам од себе си да ја пуштам мислата.&lt;br /&gt;б: Гледам ли причина, која не е стресна, да ја чувам мислата?&lt;br /&gt;4) Како ќе ми биде или “кој“ ќе бидам без таа мисла?&lt;br /&gt;Пушти умот да го најде срцето да одговори. Оваа Работа е медитација.&lt;br /&gt;Повторно погледни ги првобитните изјави од 1 до 5 (на број 6 ќе се&lt;br /&gt;вратиме подоцна) и истражувај ги со горните четири прашања една по&lt;br /&gt;една реченица.&lt;br /&gt;Пример: Му се лутам на Петка затоа што тој треба да ме разбере.&lt;br /&gt;1) Вистина ли е дека тој треба да ме разбере? (Смири се. Почекај&lt;br /&gt;срцето да одговори).&lt;br /&gt;2) Можам ли навистина да знам дека тоа е вистина? Каква е&lt;br /&gt;реалноста во врска со тоа? Ме разбира ли? (Повторно, размисли&lt;br /&gt;внимателно). На крајот на краиштата, можам ли навистина да знам&lt;br /&gt;што е најдобро за него или за мене? (Почекај….ослушни).&lt;br /&gt;3) Како реагирам кога ја имам таа мисла?&lt;br /&gt;Што се случува кога мислам дека Петко треба да ме разбере?&lt;br /&gt;(Направи си свој список). Се лутам и нервозна сум, плачам, го&lt;br /&gt;мразам, го гледам “наопаку“, се обидувам да го променам, не&lt;br /&gt;зборувам со него десетина години. Како се чувствувам кога&lt;br /&gt;реагирам вака? (Погледни во себе си). Го подигам ли гласот, на&lt;br /&gt;пример? Како се чувствувам кога го правам тоа? Гледам ли&lt;br /&gt;причина да ја пуштам мислата? Иако, не барам од себе си да ја&lt;br /&gt;пуштам мислата. Гледам ли една причина која не е стресна за да&lt;br /&gt;ја чувам мислата? (Смири се додека ослушнуваш и додека ја&lt;br /&gt;доживуваш сопствената мудрост.)&lt;br /&gt;4) Како би ми било или “кој/а“ би бил/а без таа мисла?&lt;br /&gt;Како би изгледала мојата ситуација без тоа верување? (Види се себе&lt;br /&gt;си во присуство на ’замислениот непријател’, оној кој треба да те&lt;br /&gt;разбере. Сега, за момент, замисли дека го гледаш без мислата “тој&lt;br /&gt;треба да ме разбере“. Внимавај. Набљудувај. Што гледаш? Сега&lt;br /&gt;види го него како тој го доживува твоето злоставување кога ти&lt;br /&gt;живееш со верувањето дека тој треба да те разбере). Се додека не го&lt;br /&gt;видам тоа лице како пријател, дури и кога гледам дека не ме&lt;br /&gt;разбира, мојата работа не е завршена.&lt;br /&gt;СВРТУВАЊЕ&lt;br /&gt;Кога ќе ми дојде мисла како што е: “Му се лутам на Петко затоа што не&lt;br /&gt;ме разбира“, го свртувам во: “Се лутам на себе си затоа што не се&lt;br /&gt;разбирам“, и уште еднаш го свртувам во: “Се лутам на себе си затоа&lt;br /&gt;што не го разбирам Петка (понекогаш). Можеби ќе надеш повеќе од&lt;br /&gt;две или три свртувања, и сите тие се исто толку вистина или поголема&lt;br /&gt;вистина од она што си напишал/а, посебно ако си доволно&lt;br /&gt;великодушен/а ментално да си ја гледаш својата работа. Размисли&lt;br /&gt;после секое свртување. Смири се и почувствувај. Помири се со себе си&lt;br /&gt;и со време ќе знаеш кога да се помириш со оние кои си ги&lt;br /&gt;обвинувал/а и кои си се обидувал/а да ги промениш. Ова е крај и&lt;br /&gt;почеток.&lt;br /&gt;ПРИМЕРИ НА СВРТУВАЊА&lt;br /&gt;(колку можеш да најдеш?)&lt;br /&gt;Кога ќе се јави мисла како што е:&lt;br /&gt;Не го сакам Петка кога е нељубезен…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Не се сакам себе си кога сум нељубезна.&lt;br /&gt;Сакам тој да престане да вика…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Сакам јас да престанам да викам.&lt;br /&gt;Тој треба да разбере…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Јас треба да го разберам него…&lt;br /&gt;Јас треба да се разберам себе си.&lt;br /&gt;Потребно ми е тој да е љубезен…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Потребно ми е јас да сум љубезна со мене…&lt;br /&gt;Потребно ми е јас да сум љубезна со него.&lt;br /&gt;Тој не е добар…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Јас не сум добра со себе си&lt;br /&gt;кога не сум добра со него.&lt;br /&gt;Не сакам да живеам со него…&lt;br /&gt;ја свртуваме во&lt;br /&gt;Подготвена сум да живеам со него…&lt;br /&gt;а потоа…&lt;br /&gt;Со радост очекувам да живеам со него, па нека е и само ментално.&lt;br /&gt;Свртувањата се твои лекарски рецепти за здравје, за мир и за среќа. Ти&lt;br /&gt;живеј го лекот кој ни го препишуваш нам. Ние чекаме само на еден&lt;br /&gt;учител да го живее тоа. Ти ли си тој?&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;“Јас нека го живеам тоа&lt;br /&gt;на што инсистирав мажот ми да го живее.&lt;br /&gt;Нека почне со мене!&lt;br /&gt;Нека имам уши за да се чујам себе си&lt;br /&gt;и храброст да го живеам тоа што нему му го проповедам.&lt;br /&gt;Моето ослободување е моја работа.&lt;br /&gt;Живот – мое игралиште“. БК&lt;br /&gt;БРОЈ ШЕСТ&lt;br /&gt;Изјавата “Никогаш повеќе не сакам да се расправам со Петко“ ја&lt;br /&gt;свртуваме во “Подготвен/а сум да се расправам со Петко“ (и уште едно&lt;br /&gt;свртување) “Со радост очекувам да се расправам со Петко“. (Зошто да&lt;br /&gt;не. Сигурно ќе се случи уште еднаш, па нека е и само во мојот ум).&lt;br /&gt;Знам дека збунетоста е единственото страдање и дека истражувањето е&lt;br /&gt;крај на збунетоста. Кога другите не ме разбитаат, ме боли, добро е тоа!&lt;br /&gt;Се радувам поради тоа! Чувствата се само додатен подарок. Тие се&lt;br /&gt;вградениот ’систем за дисциплина’ кој секогаш се јавува во идеалното&lt;br /&gt;време како потсетник, опоменувајки ме дека сум збунета и дека треба&lt;br /&gt;да ја работам “Работата“. Не е случајно кога ќе се појави непријатното&lt;br /&gt;чувство. Им пожелувам добредојде на чувствата затоа што, пред се, тие&lt;br /&gt;ми се пријателите кои ми велат “Работата нека ти биде доручек, срце.&lt;br /&gt;Пријатен ден!“ Со бројот шест го прегрнуваме сиот ум и сиот живот.&lt;br /&gt;Единствената примедба за Работата е дека е „Премногу едноставна“!&lt;br /&gt;Се додека не го видам непријателот како пријател, мојата работа не е&lt;br /&gt;завршена. (Тоа не мора да значи дека ќе го поканам на вечера!).&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;КЕИТИ – ИЗМИ&lt;br /&gt;Нема физички ограничувања – има само ментални.&lt;br /&gt;Никој не може да ме повреди. Тоа е моја работа. Јас го правам тоа.&lt;br /&gt;Не е твоја задача да ме сакаш – моја задача е да се сакам.&lt;br /&gt;На крајот, јас сум се она што можам да знам.&lt;br /&gt;Ти си си сопствениот лекар. Работата е медитација.&lt;br /&gt;Дојди си во посета кај себе си.&lt;br /&gt;Што е твојот најголем страв? _________________ А потоа?&lt;br /&gt;________________. А потоа? _________________ А потоа?&lt;br /&gt;________________.&lt;br /&gt;Сега постави ги четирите прашања и сврти го тоа.&lt;br /&gt;Јас сум извршителот на мојата болка – и тоа на целата.&lt;br /&gt;„Да пуштиш“ е застарена идеја која никогаш немала никаков ефект.&lt;br /&gt;Освести се! Тоа што сакаш е среќа.&lt;br /&gt;Мислите се јавуваат. Не се твои. Ти не ги правиш.&lt;br /&gt;Судењето е крстосување. Истражувањето е воскреснување.&lt;br /&gt;А свртувањето? Еден голем, влажен бакнеж.&lt;br /&gt;Добро е кога мислиш дека има проблем – истражувај!&lt;br /&gt;Јас ја сакам реалноста. Кога се расправам со „тоа што е“, губам – и тоа&lt;br /&gt;само 100%, секој пат.&lt;br /&gt;Сакаш да престане проблемот? Напиши го. Ете го, застана. Сега,&lt;br /&gt;постави ги Четирите прашања и сврти го тоа.&lt;br /&gt;За кои верувања да пишувам? За оние кои ме болат. Чувај си ги другите&lt;br /&gt;– и среќен живот!&lt;br /&gt;Работата не е за страшливци.&lt;br /&gt;Личности не сакаат; тие само бараат нешто.&lt;br /&gt;Не обидувај се да си ја надминеш сопствената еволуција.&lt;br /&gt;Никој нема меморија.&lt;br /&gt;Мислите едноставно се појавуваат сега.&lt;br /&gt;Нема почеток на време,&lt;br /&gt;Има само почеток на мисла.&lt;br /&gt;Толку сум преокупирана мислејки на тоа што мислиш ти,&lt;br /&gt;што повеќе не знам што мислам јас.&lt;br /&gt;Влегуваме во димензијата во која&lt;br /&gt;можеме да го контролираме – тоа што е во нас.&lt;br /&gt;Сакаш ли да видиш странец? Погледни во огледало.&lt;br /&gt;Јас не ги пуштам моите идеи, тие ме пуштаат мене.&lt;br /&gt;Никој кој ја работи оваа Работа не може да мрази.&lt;br /&gt;Сета војна припаѓа на хартија.&lt;br /&gt;Бајрон Кеити патува по светот по покана. Со себе ја носи Работата во&lt;br /&gt;фирми и корпорации, универзитети, школи, цркви, затвори, болници и&lt;br /&gt;старечки домови. Исто така, можете да ја чуете на радио, телевизија и&lt;br /&gt;на Интернет. За луѓето кои ја знаат, таа е - доживувањето на безусловна&lt;br /&gt;љубов – таа е пријател.&lt;br /&gt;Слободно можете да ја копирате, дистрибуирате и цитирате оваа&lt;br /&gt;книшка, освен ако не е за комерцијална употреба.&lt;br /&gt;Со задоволство ќе му ја истпратиме книшкава секому без наплата.&lt;br /&gt;Примаме донации и подароци. Ве покануваме да не посетите на&lt;br /&gt;Интернет: www.thework.org&lt;br /&gt;За информација во врска со службени и менаџерски советувања,&lt;br /&gt;сертификациски тренинг, лична обука, собири, аудио и видео касети,&lt;br /&gt;книги и др., јавете се, пишете или испратете комјутерска пошта на:&lt;br /&gt;The Work Foundation, Inc.&lt;br /&gt;P.O. Box 667&lt;br /&gt;Manhattan Beach&lt;br /&gt;California 90267&lt;br /&gt;Telefon: (310) 760-9000&lt;br /&gt;Faks : (310) 760-9008&lt;br /&gt;E-mail: info@thework.org&lt;br /&gt;www.thework.org&lt;div class="blogger-post-footer"&gt;&lt;img width='1' height='1' src='https://blogger.googleusercontent.com/tracker/4482929654002201316-3646960695180728557?l=sashko-biblioteka.blogspot.com' alt='' /&gt;&lt;/div&gt;</content><link rel='replies' type='application/atom+xml' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/feeds/3646960695180728557/comments/default' title='Post Comments'/><link rel='replies' type='text/html' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/2010/05/blog-post.html#comment-form' title='0 Comments'/><link rel='edit' type='application/atom+xml' href='http://www.blogger.com/feeds/4482929654002201316/posts/default/3646960695180728557'/><link rel='self' type='application/atom+xml' href='http://www.blogger.com/feeds/4482929654002201316/posts/default/3646960695180728557'/><link rel='alternate' type='text/html' href='http://sashko-biblioteka.blogspot.com/2010/05/blog-post.html' title='Работата од Бајрон Кеити'/><author><name>Сашо Трифуновски</name><uri>http://www.blogger.com/profile/07560717141900641375</uri><email>noreply@blogger.com</email><gd:image rel='http://schemas.google.com/g/2005#thumbnail' width='32' height='24' src='http://1.bp.blogspot.com/_zWblfvlhk-o/S4nTEZEQKtI/AAAAAAAAAF8/9gBkN91_BKI/S220/redtower_a.jpg'/></author><thr:total>0</thr:total></entry><entry><id>tag:blogger.com,1999:blog-4482929654002201316.post-5096707791157130021</id><published>2010-03-26T18:07:00.003+01:00</published><updated>2010-03-26T18:10:12.037+01:00</updated><title type='text'>Provincijalac (1976) MOMO KAPOR</title><content type='html'>&lt;a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="http://2.bp.blogspot.com/_zWblfvlhk-o/S6zqXrP5X9I/AAAAAAAAAKE/yxM-tc1nXTc/s1600/provincijalac1.jpg"&gt;&lt;img style="float:left; margin:0 10px 10px 0;cursor:pointer; cursor:hand;width: 205px; height: 320px;" src="http://2.bp.blogspot.com/_zWblfvlhk-o/S6zqXrP5X9I/AAAAAAAAAKE/yxM-tc1nXTc/s320/provincijalac1.jpg" border="0" alt=""id="BLOGGER_PHOTO_ID_5452990941306118098" /&gt;&lt;/a&gt;&lt;br /&gt;MOMO KAPOR&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Provincijalac&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;DRUGO IZDANJE&lt;br /&gt;ZNANJE ZAGREB 1976&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Doživljaji Nike N. Hercega&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Bojani Kapor, mojoj majci&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;"Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima."&lt;br /&gt;(Latinska čitanka za peti razred realnih gimnazija)&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Niko N. Herceg, tridesetsedmogodišnji televizijski reporter, spušten je sa palube "Tramuntane" u more, nedaleko od ostrva Saplun, tačno u osam sati sedmog avgusta 1974. More je bilo umereno valovito; vetar severoistočni, slab. Ostrvo Saplun leži devet milja istočno od Lastova i okruženo je mnoštvom manjih otoka, stena i plićaka. Njegovo žalo oivi^fm) je visokim grebenastim pojasem, a vrhovi su mu prekriveni šikarom.&lt;br /&gt;Spuštajući se oprezno niz sidreni konop, Herceg je mogao da vidi kobilicu stare bracere obraslu algama, kako se lagano ljulja na svega desetak metara iznad široke podvodne terase, upisane u pomorske karte kao Tajan Mali. Plivao je lagano, jer mu je zaštitno ronilačko odelo usporavalo pokrete, i uskoro se nađe nad ivicom modrog ponora. Kamena platforma se na tom mestu naglo završavala, kao odse-čena udarcem sekire. Podigao je pred masku svoj ručni dubinomer i utvrdio da se nalazi na dvanaest metara dubine. Osluškujući grmljavinu sopstvenog disanja, zaplivao je ka ružičastom grebenu u dubini. Iznad njega ostade svetli treperavi krov podmorskog carstva; more postade za nijansu hladnije, a jata arbuna bez straha su zagledala tamnog uljeza. Dubinomer je uskoro pokazao četrdeset i tri metra. Zadržao se neko vreme na toj granici dubinskog pritiska, čekajući da mu popusti napetost u ušima, pa onda potonu lagano u neki sasvim drugi svet, osamljeri i pust. Oči su mu bile zamorene ovim turobnim predelom, u kome bi s vremena na vreme blesnulo srebrnkasto telo kakve krupne ribe čije ime nije znao. Ispraznio je pluća, zaustavio rad nogu i ruku i bez ikakvog se šuma spustio na dubinu od sedamdeset i dva metra. Ruke mu dodirnuše fini sitan pesak. Disao je sve teže, govoreći sam sebi da treba izbegavati žurbu i naprezanje. Zatim je uskladio zaveslaje i disanje i počeo da sistematski pretražuje pesak između dva grebena. Utvrdio je da se nalazi u podnožju kosog peščanog brega, koji se blago penje ka nekoj litici. Sasvim uz stenu, iz peska je virilo nekoliko zaobljenih predmeta, očigledno prav-&lt;br /&gt;10&lt;br /&gt;Ijenih ljudskom rukom. Doplivao je bliže i razgrnuo alge - bile su to amfore! Mada je prošao kroz detaljnu ronilačku obuku u jednoj južnoj mornaričkoj bazi, Niko Herceg nije nikako mogao da spreči malu drhtavicu - strah pomešan sa hladnom vodom i nešto uzbuđenja što prvi među ljudima posle toliko vekova dodiruje dragoceni tovar antičkog broda. Nikada ranije nije sreo toliko lepe i tako velike amfore. Ležale su poluzatrpane peskom, prekrivene čitavim kolonijama ljigavih životinjica, puževima i sitnim školjkama. Po njihovom rasporedu moglo se pretpostaviti da su deo većeg tovara: ostaci olupine nisu mogli da budu daleko. Plivao je iznad amfora, koje ga kao putokazi odvedoše do peščanog humka iz koga su delimično virili delovi neke raspolućene lađe. Sada mu je bilo jasno: antički brod je, verovatno po nevremenu ili po noći, naleteo na Tajan Mali. To mora da je bio strašan udarac koji je naprosto raspolutio korito lađe, a potom su ostaci padali niz kamene pragove litice sve do njenog podnožja, gde ih prekriše pesak i vreme. Pokušao je da oslobodi jednu amforu, ali istovremeno podiže i oblak peska koji mu zamuti vidik. Seo je na vrh brega čekajući da se pesak slegne.&lt;br /&gt;U ovom prvom ronjenju, trebalo je da ispita položaj olupine, a onda da se vrati po ostatak televizijske ekipe, koja će tu, na licu mesta, snimiti podvodnom kamerom vađenje tovara. Još jedanput proveri manometar i rezerve vazduha. U akvalungu ga je još bilo za osam minuta, ne računajući rezervu za ne-pre^mtene slučajeve. Zgusnuti kiseonik imao je metalni ukus, od koga mu se misli zamagliše. Oseti se&lt;br /&gt;iznenada veoma daleko i usamljeno - a nešto slatko i bolno prostruja mu dužinom kičme: odjedanput, nije uopšte mogao da se seti šta zapravo traži ovde dole, na dubini od sedamdeset metara, ko ga je poslao, kada, i gde treba da se vrati?&lt;br /&gt;Već tri meseca vodio je na iznajmljenoj "Tramun-tani" televizijsku ekipu koja je snimala "čuda Jadrana", lovio kradljivce podmorskog blaga, inter-vjuisao svetioničare i virio kroz okrugle prozore potopljene podmornice "U-i6" u kosture austrougarskih mornara. Pokušavao je da dokuči tajne potonulih gradova i izgubljenih brodova. Dve nedelje potrošio je tako na bezuspešno traganje za drevnim gradom Kišom na ostrvu Pagu, koji je tajanstveno iščezao i potonuo na dno zaliva. U zanimljivom tekstu I. M.-a pronašao je podatak da "geolog Peter predstavlja da je Kiša dospela u more 361. godine u katastrofalnom potresu koji je uzdrmao goleme delove Evrope i Azije. Neki opet tvrde da je iščezla 79. godine kada je snažna erupcija vulkana potpuno uništila antičke gradove Pompeju i Herkulanum . . ." Iscrpljen čestim i dugim ronjenjima (već se bio pomalo zabrinuo za svoje zdravlje) uveče je bežao od svog straha u ukus i posledice teških ostrvskih vina; mazio se sa slučajnim devojkama i uživao u tome što su ga prepoznavali gosti malih letovališta. Ali bio je, činilo mu se, pravi jedino ispod površine mora! Gore je sve teklo neobavezno, letnje i površno. Dole je pronalazio suštinu: tamu i poraz, večnost i smrt, lepotu i misteriju.&lt;br /&gt;Poslednjih dvanaest dana ronili su u vodama istočno od ostrva Lastova, tragajući za potopljenim liburniskim i isejskim lađama. Na ovo istraživanje naveo ih je Theopompov istorijski spis u kome se tvrdi da je Lastovo nekada bilo liburnsko ostrvo, a takođe i Strabonov podatak, zabeležen na osnovu starih pisaca, gde se govori o tome da su ova ilirska plemena vladala još u VIII. veku pre naše ere čak i Korkirom (Krfom). U svakom slučaju, sasvim je izvesno da je polovinom III. veka pre naše ere Pleurat, prvi vladar Ardijejaca (jednog od brojnih liburnskih plemena), upravljao carstvom koje se protezalo sve do granica grčkog sveta. Priključio je svojoj državi Korkiru Melainu (Korčulu), Faros (Hvar) i, verovatno, samo Lastovo. Dugo godina se žilavo borio sa Isejcima iz grčkog grada Ise, na ostrvu Visu, sve dok oni ne zatražiše pomoć od Rima. Isto-ričari tvrde da je tadašnja Isejska država bila u punom cvatu i da je posedovala kolonije duž čitave jadranske obale, između ostalog, u Aspalatosu, Tra-gurionu i Epetionu, sa snažno razgranatim trgovačkim vezama po ćelom grčkom Sredozemnom moru. Lastovo je predstavljalo idealno mesto da se napadnu isejski trgovački brodovi na njihovom putu, a velik broj amfora i glinenog posuđa po seljačkim kućama potvrđivao je pretpostavku da se u dubinama s istočne strane ostrva nalaze pod vodom mnoge nerešene tajne.&lt;br /&gt;Ispitali su tako bez većeg uspeha zapadnu grupu otoka, nazvanu Donjim školjima, a potom i sve okolne pucine: Drašan, Lukovce, Buškanje i Mrkjentu crnu. Svaki član ronilačke ekipe spuštao se u dubinu dva&lt;br /&gt;12&lt;br /&gt;13&lt;br /&gt;puta dnevno po petnaest minuta. Najzad, Hercega je, kao i obično, poslužila sreća; pronašao je amfore i samu olupinu, najverovatnije jednu od trgovačkih lađa kralja Argona, koja je prevozila sa ostrva ulje i vino, a, ko zna, možda je u pitanju bila čak i neka Teutina galija ili brod iz moćne flote Grka Deme-trija sa Farosa, pun keramike i metalnih predmeta?&lt;br /&gt;Sve je manje neispitanih mesta na Jadranu, mislio je Herceg, a biće ih uskoro još manje, kad svaka budala kojoj se to prohte kupi jeftino ronilačku opremu i spusti se da krade svoju slavnu prošlost! Još je samo praznoverje meštana čuvalo vode Sa-pluna od kradljivaca. Ribari su, naime, izbegavali ove istočne hridi, jer se čudnom igrom slučaja baš u njihovoj blizini dogodilo nekoliko velikih nesreća, zbog kojih mnoge Lastovljanke i dan-danas nose crninu.&lt;br /&gt;Herceg iznenada primeti da se nešto neobično dešava sa razduhom koji je udisao, oseti da ga obuzima slatka sanjivost, ali, ma koliko da mu je bilo prijatno sedeti nad svojim otkrićem i uživati sam u njemu čas pre nego što ga oskrnavi rasveta i motanje ljudi sa televizije, znao je da treba brzo izroniti jer se događa nešto nepredviđeno, pa se snažno odgurnu nogama i zavesla perajama, praćen jatom malih sedefastih riba. Pritisnuo je ispušni ventil na kapuljači, da mu vazduh koji izdiše napuni odelo i tako ga, poput kakvog balona, podigne na površinu, osećajući još uvek onu čudnu dubinsku opijenost što ga je neodoljivo vukla da ostane dole, u moru i da nikada više ne izroni - sanjivost protiv koje se efikasno borio drugi, bud-niji deo Hercegove ličnosti; profesionalac u njemu&lt;br /&gt;14&lt;br /&gt;radio je uvek protiv sanjara! Negde, na petnaestak metara dubine, sklonio je ruku sa ventila i ponovno zauzeo normalan plivački položaj kako bi usporio penjanje. Na tri metra ispod mora uhvatio se za jednu izbočinu u steni i ostao tako da visi tačno šest minuta, želeći da izbegne zamke kesonske bolesti. Pošto se odmorio, zapliva laganim zaveslajima uko-so ka površini. Trenuci slabosti kroz koje je maločas prošao, nestali su isto onako neprimetno kao što su i naišli. Akcija se, kao i obično, pokazala blagotvornom, a njegove ruke i noge ponovo su radile usklađeno. Ipak, osećao je da se dole nešto dogodilo/ Nije mogao da objasni šta, jer je ona dubinska omamlje-nost ostala zatrpana peskom duboko ispod njegovih peraja, ali nešto se promenilo, nešto nije bilo kao pre, nešto iznutra . . . Nije dalje ispitivao tu čudnu promenu već je plivao prema sve jačoj treperavoj svetlosti, tako sličan sopstvenoj fotografiji na naslovnoj strani poslednjeg "TV magazina": neustrašivi radoznalac Niko Herceg, opremljen najsavremeni-jim akvalungom i ronilačkim odelom izrađenim naročito za njega u fabrici "Gumilax", probio je glavom morsku površinu u milijardu vodenih kapi što su se veselo rascvetavale na avgustovskom suncu, skinuo masku i udahnuo duboko vazduh. Okrenuo se u vodi oko sebe, ali "Tramuntana" više nije bila na mestu gde je ostavio. Pred njim se pružala neka sasvim druga, sivozelena kamenita obala.&lt;br /&gt;"Msam se smeo prepustiti struji - pomisli - izgleda da me je odvukla predaleko . . ." Ali nešto&lt;br /&gt;15&lt;br /&gt;potpuno nelogično u tom predelu uznemiravalo ga je više nego što bi se to moglo objasniti nestankom broda. Jedno veoma visoko brdo, sivo i potpuno golo, uzdizalo se strmo iznad obale. Zakleo bi se da ga nije bilo kad je zaronio! Uostalom, pomisli, suviše velik masiv za jedno ostrvce kakvo je Saplun! Nadao se da je "Tramuntana" verovatno sa druge strane rta prema kome je plivao i da će se sve uskoro objasniti.&lt;br /&gt;Isplivao je na obalu i svukao ronilačku opremu da mu ne smeta dok bude obilazio greben, složio je pažljivo gumeno odelo, položio preko njega boce sa kiseonikom, masku i peraje, i, ostavši samo u crnim kupaćim gaćicama, krenuo preko grebena skačući s kamena na kamen. Posle stotinjak metara izbio je na drugu stranu rta, prema otvorenom moru: bilo je potpuno čisto sve do horizonta - ni traga od bilo kakvog broda! Kamenjar se s druge strane rta zavr-šarao, otkrivajući neočekivano pitomu plažu, dug popis sitnog šarenog šljunka u obliku potkovice, okružen nekim selom poluizgorelih kuća. Sišao je sa stenja u plićak i krenuo ka središtu plaže, želeći tako da preseče vodom zaliv i skrati put. Onaj raniji talas straha ponovo ga preplavi: ne, nije bio.u pitanju običan fizički strah, koji osećaju svi oni što se odluče na kakav podvig ili se suoče sa opasnošću; znao je dobro da je ovde bezbedan - bio je na suvom i čvrstom, zdrav i čitav, a i njegova oprema nalazila se na sigurnom mestu, van domaka plime. Ipak, dok je udisao ovaj reski morski vazduh koji je mogao gotovo da se pije, koža mu se naježi od nelagodnosti: vazduh kao da nije bio onaj isti od pre petnaest mi-&lt;br /&gt;16&lt;br /&gt;nuta na palubi "Tramuntane" (mada na pomolu ne bese ni oluje, niti na zemlji tragova kiše), bio je mnogo oporiji, istovremeno lakši i svežiji zrak koji je doslovno ispunjavao čitava pluća. I ne samo vazduh: Hercegu se učini da povetarac s kopna donosi onaj već odavno zaboravljeni miris leta, smole, soli i stajskog đubreta - ukus joda i smokve, tako davno nestao sa jadranske obale.&lt;br /&gt;Ulazio je sve dublje u vodu, a kada mu doseže do ramena, zapliva prsno prema plaži, presekavši tako dijagonalno zaliv. Već je razaznavao lica kupača. Bila je to nekakva grupa dece, oko stotinjak njih, i baš u času kada su mu noge ponovo dotakle dno, deca na reski zvižduk pištaljke pojuriše u more. Herceg prođe kroz njihov prštavi buljuk u plićaku i sede na plažu. Zaigrana deca nisu ga ni primetila. Kako su se samo radovala moru! Bilo ih je tu svih uzrasta: od osam do petnaest godina, i podizali su neopisivu larmu, prskajući se i skačući po žalu. Ja-hali su jedni druge i gnjurali glave pod more, pljuvali vodu i trljali oči nagrizene solju. Ne bez čuđenja, Herceg primed da najveći broj tih dečaka ne ume da pliva. Zadržavali su se uglavnom u plićaku, mlatarajući nogama po površini vode, a ruke zabadali u šljunak i kretali se tako, glumeći da plivaju. Deca su očigledno stigla iz nekog zabačenog planinskog sela, jer čime inače objasniti da su im gaće za kupanje dosezale gotovo do kolena, a u većine glave bile ošišane? I otkud odjedanput ovo selo sa izgo-renim kućama i crkvenim zvonikom prebijenim na-(ｧp?&gt;la? Zar je moguće da ga još nisu otkrili turisti i hotelijeri? Dokle god je dopirale oko, nigde ni jed-&lt;br /&gt;17&lt;br /&gt;nog šatora! Odjedanput mu postade razumljivo poreklo nelagodnosti prilikom susreta sa ovim prede-lom: duž ćele obale nije se video ni jedan jedini automobil, ni oni uobičajeni natpisi, bez kojih se ne može zamisliti jedno primorsko mesto: sobe, chambre, zimmerfrei, room, camera; ni komadić asfalta, ni saobraćajni znak, ništa što bi čoveka moglo da podseti na turističku histeriju u kojoj živimo. Ipak je ovo ostrvo, pomisli, i to veoma udaljeno ostrvo do kojeg ne stižu trajekti! Opet je načas povratio sigurnost.&lt;br /&gt;, Jedan dečak sedeo je u hladu pitasore. Pisao je na kolenima. Herceg odluči da od njega dozna gde se nalazi, pa mu lagano priđe i sede i sam u hlad. Dečak je imao ramena izgorena suncem. Namazao ih je maslinovim uljem. Jadnik, verovatno se neoprezno sunčao prvog dana na moru! Ošišana glava bila mu je izbrSzdana sa nekoliko dubokih ožiljaka, zarađenih sigurno prilikom pada ili možda u kakvoj tuči. Na mršavom, štrkljastom telu isticala su se kvrgava ko-lena, također prekrivena ožiljcima. Najzad, završi rečenicu i podiže pogled ka Hercegu koji ga je po-smatrao. Imao je modrozelene oči iz kojih je navi-ralo svetio. Herceg se zapita nije li ga već negde susreo; odakle mu je samo bio poznat taj čisti, otvoreni pogled pun poverenja i neke prikrivene, tihe dečije tuge; gde li je već video to mršavo lice, povijena ramena, ožiljke i klavijaturu rebara što se ocrtavaju pod zategnutom kožom? Nije mogao da se seri odakle mu je dečak poznat i na koga ga podseća, ali je dobro znao da ga ne srne iznenaditi pitanjem koje je pripremao: kako se zovu ovo selo i ovo ostrvo, jer,&lt;br /&gt;18&lt;br /&gt;još je uvek nekako verovao da se radi o ostrvu, a ne o kopnu. Dečak bi možda mogao pomisliti da mu se ruga ili čak da je poludeo; kako da mu objasni da je upravo izronio iz mora i da ne ume da se snađe, odrastao, zreo muškarac? U svakom slučaju, trebalo je nekako pripremiti teren da bi zaobilaznim putem doznao kuda je zalutao. Nadao se da će šašavo stanje u kome se nalazi ubrzo proći, i da će već večeras čitav događaj biti predmet bučnih šala i prepriča-vanja na "Tramuntani" ili na terasi lastovske "Rivijere"! Verovatno je u pitanju mala amnezija zbog neispravnog dovoda kiseonika iz akvalunga, ili možda sam kvalitet vazduha, a možda je pretrpeo i mali udar kesonske bolesti, dok se odmarao na onoj steni pod morem?&lt;br /&gt;Sada, kad je bio tako blizu dečaku, Herceg spazi da je sveska u kojoj piše mali u stvari blokčić, tač-nije, jedan od onih malih formata "Lipa-bloka" koji se već dugo ne proizvode i koje je još jedino moguće naći po rafovima seoskih prodavnica Bogu iza leđa, među sveskama na kockice i "crtankama", pa je bio još sigurniji da se zaista radi o deci iz duboke provincije.&lt;br /&gt;-  Šta to pišeš? - upita ga.&lt;br /&gt;-  Dnevnik ... - odvrati on stidljivo, oborivši pogled na svoje noge kao da je uhvaćen u nečem zabranjenom.&lt;br /&gt;Hercegu se ponovo učini (ovaj put mnogo određenije, nego ranije) da poznaje taj glas, tipičan de-čački tenor pre mutiranja, ali čitava situacija ličila jflfm slatku moru; osećao je da se nalazi sasvim blizu rešenja one tajne bliskosti, baš kao što se nadamo&lt;br /&gt;19&lt;br /&gt;da ćemo laganim, razumnim približavanjem ipak prizvati na usne zaboravljenu reč koja nas golica na vrhu jezika.&lt;br /&gt;-  Daj da vidim!&lt;br /&gt;Uzeo je blok iz dečakovih ruku i počeo da čita krupni, razgovetni rukopis: ". . Danas sam našao veliku školjku, ali mi je oteo Slino. Za doručak smo imali hljeb i mermeladu. Ne smijem da se sunčam, jer su mi izgorila leđa. Niko samnom ne smije razgovarati, jer sam kažnjen . . ."&lt;br /&gt;Herceg okrenu prethodnu stranicu bloka i oseti da gubi svest.&lt;br /&gt;Propadao je u prazninu bez dna, potpuno oslobođen težine, sa bolom u nogama, baš kao u dečijim snovima (kažu da u tim trenucima deca rastu!), a užasan, ljepljiv strah odjedanput mu je paralisao sve mišiće, obuhvatajući ga svojim oznojenim pipcima po čitavom telu. Jer, na vrhu tog poglavlja u A dnevniku pisalo je sasvim razgovetno:&lt;br /&gt;7- VIII. 1947.&lt;br /&gt;-  Odakle ti ovo? - viknu na dečaka, stežući mu mršavu ruku. Prsti su mu drhtali, isto kao i glas.&lt;br /&gt;-  Nisam ukrao! - zacvili dečak, pokušavajući da spasi svoju imovinu. - Moj je! Kupio sam ga u trafici . . .&lt;br /&gt;Herceg panično prelista stranice, a zatim okrene korice i na njima pročita ime vlasnika: Herceg N. Niko, učenik IV. će razreda.&lt;br /&gt;Prineo je nadlakticu zubima i svom snagom zagrizao. Boli me, znači - postojim! Ali nije se pro-&lt;br /&gt;20&lt;br /&gt;budio niti se dogodilo šta slično. Samo su na koži ostali modri tragovi zuba.&lt;br /&gt;-  Šta vam je? - upita ga prestrašeni dečak. Pogledao ga je pažljivo:&lt;br /&gt;-  Ništa, ništa ... - odvrati. - Izgleda da me uhvatila sunčanica!&lt;br /&gt;Vratio mu je blok.&lt;br /&gt;-  Šalio sam se! - reče.&lt;br /&gt;-  Kako vam je sada?&lt;br /&gt;-  Bolje.&lt;br /&gt;Dečak je pažljivo spremio blok u džep kratkih pan-talona. Zagledao se u Hercegov ručni sat:&lt;br /&gt;-  Nikada nisam vidio takav! - reče. - Je Г američki?&lt;br /&gt;-  Jeste.&lt;br /&gt;-  A ovo ovde? Za šta služi?&lt;br /&gt;Objasnio mu je koja kazaljka pripada hronometru, koja dubinomeru, kako se podešava prsten za što--pericu . . .&lt;br /&gt;-  A ovo?&lt;br /&gt;-  To je manometar.&lt;br /&gt;-  Šta se s njim radi?&lt;br /&gt;-  Meri se pritisak.&lt;br /&gt;-  Kakav pritisak?&lt;br /&gt;-  Kad si u dubini.&lt;br /&gt;-  U kojoj dubini? -- U moru.&lt;br /&gt;-  Koje je marke?&lt;br /&gt;-  "Zenit".&lt;br /&gt;-  Daj mi da ga malo držim!&lt;br /&gt;-  Šta? - prenu se Herceg.&lt;br /&gt;21&lt;br /&gt;-  Sat... - pokaza prstom dečak. - Daj mi ga malo . . .&lt;br /&gt;Skinuo je časovnik sa ruke i pružio ga dečaku. Landarao je oko njegovog tankog zgloba.&lt;br /&gt;-  Težak je ... - reče zadivljeno     A je P zvoni?&lt;br /&gt;-  Ne zvoni.&lt;br /&gt;-  Kol"ko košta?&lt;br /&gt;-  Mnogo.&lt;br /&gt;Gutali su. Dečak je zagledao sat na ruci, okretao ga, prinosio uhu da izbliza sluša otkucaje. Herceg se najzad odvaži na pitanje:&lt;br /&gt;-  Hej! - reče. - Kako se zvaše ono brdo?&lt;br /&gt;-  Ne znam - odgovori dečak mirno - nisu nam kazali.&lt;br /&gt;-  A selo? - upita već s prizvukom očajanja. - Znaš li kako se ono zove?&lt;br /&gt;-  Ih, ko to ne bi znao! - reče ponosno dečak. - Sveti Andrija! Tamo je Dubrovnik! - pokaza pr-&lt;br /&gt;л    stom na drugi kraj zaliva. - Obećali su, vodice nas na sladoled . . .&lt;br /&gt;-  Ko vam je obećao?&lt;br /&gt;-  Pa, rukovodioci ... - reče kao da se to samo po sebi podrazumeva. - Ja sam već bio tamo!&lt;br /&gt;Srce mu je udaralo kao ludo. Legao je na trbuh i zagnjurio lice u skrštene ruke. "Šta da radim, šta da radim?" - mislio je. Pogleda onda samog sebe u desetogodišnjem izdanju, pogleda plažu i brdo iznad nje, red niskih primorskih kuća i neki zapušteni let-njikovac sa arkadama ...&lt;br /&gt;1947!&lt;br /&gt;Oseti užasnu potrebu da se pomokri.&lt;br /&gt;-  Gde je ovde WC? - upita.&lt;br /&gt;22&lt;br /&gt;-  Ko?&lt;br /&gt;-  Klozet? Dečak se smijuljio:&lt;br /&gt;-  Pa idi u more! - reče.&lt;br /&gt;-  Ah, da! - izvuče se Herceg. - Baš sam glup! Ušao je u vodu i, dok je mokrio, kao da je iz njega&lt;br /&gt;oticala i napetost. Vrati se donekle umiren i sede pokraj dečaka.&lt;br /&gt;-  Odakle si?&lt;br /&gt;-  Iz Sarajeva. A ti?&lt;br /&gt;-  Odande ... - pokaza neodređeno rukom prema moru.&lt;br /&gt;To sam, dakle, ja! Kako sebe pogrešno zamišljamo kao desetogodišnjaka! Uvek kada bi pomišljao na to vreme, izgledao je sam sebi kao neki mali divlji polubog na mediteranskoj plaži i uvek mu je lepršala kosa na maestralu. Koješta!&lt;br /&gt;Najpre, ovaj dečak je ošišan do glave ravnomer-nim otkosima mašine zvane "nulerica". Zatim, od njega se širi neprijatan zadah znoja i, verovatno, već užeglog maslinovog ulja kojim je namazao ramena i grudi. Koža mu je na tabanima očvrsla i skorena u neku vrstu prirodnog đona; sigurno je retko navlačio cipele, hodajući najveći deo godine bosonog. Dalje, njegovi prsti na rukama podsećaju na prste malog robijaša ili vojnika - neobično hrapava koža i do korena izgriženi nokti obrubljeni su mu crnim zanokticama. Kao da se u svaku njegovu poru uvukla prljavština koju je nemoguće oprati sapunom i četkom. Prsti malog džeparoša, zaključi, pa obrati pažnju na izranavljene gležnjeve na nogama, zbirku ožiljaka po glavi i napukli zub. Prinese prste svojoj&lt;br /&gt;23&lt;br /&gt;lobanji i napipa potpuno iste ožiljke. Pod jezikom oseti most na onom slomljenom, sada već do korena izbrušenom zubu u koji je, skupim zubarskim zahvatom, ubačen platinasti zavrtanj, a na njega nov zub - pravo remek-delo protetike. Taj koren ga ipak s vremena na vreme potmulo boli.&lt;br /&gt;-  Ti mali! - reče. - Ostavio si mi sve same fine stvari u nasledstvo!&lt;br /&gt;-  Molim? - prenu se dečak.&lt;br /&gt;-  Ništa - reče Herceg. - Nečeg sam se setio . . .&lt;br /&gt;-  Hej, jeste li ... - zausti da ga nešto zapita, ali Herceg stavi ponovo glavu među ruke i zažmuri.&lt;br /&gt;-  Pusti me da spavam ... - reče.&lt;br /&gt;Ali nije mogao da zaspi, pa da se posle lepo probudi na "Tramuntani". Taj trik mu nije polazio za rukom! Mislio je, ležeći, o tome šta se dogodilo. Postade mu jasno da je nekom strašnom greškom izbačen iz svojeg u tuđe vreme. Nešto se pomerilo, sasvim neznatno se pomerilo, ali ipak dovoljno da zaluta u neku drugu vremensku dimenziju. Možda je u pitanju prskanje najsitnijih kapilara, neki mali moždani mikro-udar, ko zna šta? Možda akutni napad hronofobije - patološki strah od vremena? U svakom slučaju, u pitanju je ironičan vremenski obrt, jedna posve cinična inverzija: zaronio je sedmog avgusta 1974. a izronio potpuno istog dana - 1947! Iste cifre u poretku dva različita broja. Smeš-no. To u neku ruku potvrđuje teorije o paralelizmu vremena koje je neizbrisivo i neuništivo, jer stoji nepomično u prostoru: u svakom trenutku svi tre-&lt;br /&gt;24&lt;br /&gt;nuci zajedno! Šta ih razdvaja? Neka opna? Zvuk ili san? Određen broj svetlosnih treptaja! Požali što nije pažljivije slušao Bruna Rajha, dok ga je intervjuisao u Drezdenskoj opservatoriji one lude godine kad je čitav svet bio upaničen približavanjem Helijeve komete. Profesor Rajh je najmanje pola sata izlagao svoju vremensku teoriju direktno u kameru, a on je kazao devojci koja je prevodila (spavao je posle snimanja sa njom) da mu ne prevodi više, jer ga čitava stvar uopšte ne zanima. Mislio je na to kako da opse-ni tu malu studentkinju slavistike, koja mu se očigledno divila, i čekao je da Bruno Rajh završi, pa da mu postavi naredno pitanje. Kao i ostali reporteri, znao je, dakle, veoma malo o mnogim stvarima, umesto da dozna sve o jednoj jedinoj, onoj najvažnijoj. No, bilo šta da je delilo vremenske barijere, on ih je probio, ni sam ne zna kako ni zašto, i sad je tu, usred četrdeset sedme! Rat tek što se završio i, ako se sve bude odvijalo po starom redosledu, njemu sada predstoji dugo izvlačenje iz bede, pogrešne ljubavi, posle čega je ostalo neizmerno gađenje, i one retke, prave, zbog čega je patio kao ubogi đavo.&lt;br /&gt;Učini mu se smešnim to što je ovome dečaku koji se igrao sa njegovim časovnikom, mogao mirne duše da bude otac! Otac samome sebi? Glupost! Jedan od njih dvojice bio je suvišan na ovoj plaži, ma koliko ozbiljno uzimali teorijska razmatranja o relativnosti vremena i paralelizmu vremenskih dimenzija.&lt;br /&gt;Sve mu je govorilo da treba brzo delati, pre nego što bude kasno; da treba na svaki način potražiti izlaz iz ovog mučnog stanja - mora da postoji neka mogućnost da se vrati i pronađe svoju ekipu? Da&lt;br /&gt;25&lt;br /&gt;nije uvek delao brzo, uvek u pravom trenutku, ko zna šta bi sada bio, najverovatnije, obični činovnik sa dve nedelje godišnjeg odmora i sedam dana plaćenog odsustva zbog "slučaja u porodici", zaglibljen u hijerarhiji kakve poslovne kuće gde se tačno zna ko je kome šef i gazda? Uspeo je baš zbog toga što nije nikada propuštao povoljne prilike, čak ni one naj-beznačajnije, koje drugima nisu ništa značile, kopao je rukama i nogama da se izvuče ispod vlasti drugih, startovao među prvima, bacao se na nemoguće lopte, jurio kao bez duše prema svom cilju . . .&lt;br /&gt;Ali profesionalac u njemu, onaj spretni i lukavi gladijator koji je tolike godine svake nedelje silazio u televizijsku arenu izlažući se opasnostima, sada je bio uspavan ovim suncem i blagim šumom talasa. Je li slatka razneženost odgađala njegov povratak u vreme kome je pripadao? Grizla ga je savest što još nije učinio ni najmanji napor da se vrati. Pomisli d* bi možda trebalo napregnuti mišiće i razum, lupiti snažno glavom o kamen ili zaroniti pa posle ponovo izroniti, možda se napiti kao svinja (otreznio bi se verovatno u svojoj sobi iz 1974?) - ali nije učinio ništa od svega; samo je ležao predajući se maštarijama, prvi put potpuno nesposoban za bilo kakvu akciju.&lt;br /&gt;"Zar nam se to ne događa svakog dana - mislio je - ujutru dok se brijemo pred ogledalom, dok nekog čekamo ili za vreme sijeste u blagoslovenom polusnu posle ručka, kada je sve moguće, sve na dohvatu ruke, ili u onim trenucima dok prinosimo kašiku supe ustima, pa se iznenada potpuno odsutni zagledamo u vreme (za druge je to samo praznina),&lt;br /&gt;i eto, tada nas uvek neko prene iz sna, tada uvek neko kaže: "Hej, gde si odlutao?" -- pa se istog časa vraćamo među lica za stolom, vraćamo se u svoje godine, uvlačimo se kao mali kradljivci vremena na prstima među dobro poznate zidove, u svoj današnji život i svoju kožu iz koje smo se na trenutak iskrali da procunjamo naokolo. Možda je čitava zabuna u tome što sam ovaj put otišao predaleko? To ne bi bilo čudno, s obzirom da sve što radim, činim do kraja, bolje od ostalih! Možda mi je i nehotice uspelo da pomoću krajnjeg napora izvedeni ovu ludu, potpuno nemoguću stvar: možda sam i nehoteći razma-kao vreme koje se posle sklopilo za mnom i sada treba samo sačekati da neko blizak i drag, kaže: "Hej, gde si? Govorim ti pet minuta, a ti me uopšte ne čuješ!" - pa da se kašika sa supom koja je načas zastala na polovini puta, ponovo pokrene i pronađe moja usta - da opet sve bude u redu, a ja u svom lepom stanu, gde je sve tako sređeno, čisto i bez-bedno! Nisam, dakle, slabić ako se još malo prepustim ovom nepredviđenom izletu u 1947. Ko zna kakve ću sve koristi izvući iz njega, kakve dragocene podatke koji se ne mogu naći u novinskim kompletima iz tih godina?"&lt;br /&gt;čitav slučaj, pretvori se tako za Niku Hercega u reporterski zadatak, naravno, nešto bizarniji proje-kat, nego njegovi raniji podvizi, ali, na kraju krajeva, zar on sam nije 1970. pokrenuo jednu od naj-uspelijih serija jugoslovenske televizije, koju je po Dž. Velsu nazvao Vremenskom mašinom? Izmon-od arhivskih materijala i svedočenja očevidaca, ta serija je uzbuđivala duhove čitave pedeset i dve&lt;br /&gt;26&lt;br /&gt;27&lt;br /&gt;nedelje i donela mu gomilu međunarodnih nagrada.&lt;br /&gt;Sada, kad je ponovo povratio profesionalnu sigurnost, Hercegu bi malo lakše. Svoj povratak u 1974. prepusti po navici svemoćnoj televizijskoj organizaciji, za koju ništa nije neizvodljivo i gde ne postoji reč "nemoguće"! Uostalom, to nije njegova briga, za slične poslove plaćeni su producenti, organizatori i ostali profesionalci. Neće valjda raditi umesto njih? S druge strane, svako snimanje na moru za ljude s televizije je čist dobitak, a ova plaža zaista je prijatna za kupanje. Niko Herceg odluči tako da istraži sve što se bude dalo ispitati. Počeo je od vazduha i od toga kako miriše more. Očigledno je da se, sem ljudi i, naravno, mode, od 1947. naovamo najviše izmenio sam vazduh! Upo-redio je onaj vazduh koji je udisao pre nego što je zaronio kod Sapluna sa ovim koji sada diše - kakva razlika! Znači, potpuno su opravdane sumnje mnogih da su č^te eksplozije nuklearnih bombi stvorile atmosferski međusloj (nazovimo ga tako), neku vrstu opne ili magline, kroz koju sunce samo proviruje, ne uspevajući da potpuno prodre do zemlje i ljudi.&lt;br /&gt;Ovaj vazduh iz 1947. bio je vreo, ali istovremeno i svež! More je imalo ukus soli i joda, a borovi su mirisali na smolu. 1974. udišemo (to jest, udisali smo! - ispravi se Herceg) i bezbroj nevidljivih čestica smoga - plodove sveopšteg zagađenja atmosfere, voda, zemlje, životinja, bilja i ljudi. Sada mu je postalo jasno zbog čega je tako često osećao slabost bez razloga! Ponestajalo bi mu odjedanput daha kao da se guši, a ruke su mu se znojile i malak-salost ga obuzimala, i pored toga što bi čitav dan pre-&lt;br /&gt;28&lt;br /&gt;spavao. Specijalisti su mislili da se radi o banalnom povišenju pritiska, ispitivali su mu metabolizam, sumnjali na rak i utvrđivali anksioznost. . . Ali, evo, taj pritisak je nestao posle dvadeset minuta ronjenja kroz vreme, čim je ponovo udahnuo ovaj le-koviti opojni vazduh. Isparenja, eksplozije i zagađenje predstavljali su, znači, razlog zbog kojeg je najveći deo letnjih meseci vladala omamljujuća sparina. Naravno, kiše nisu donosile olakšanje koje su ljudi danima željno iščekivali - omorine su samo povećavale napetost, a vlaga koju su ostavljale iza sebe ubrzavala je truljenje velikog đubrišta u kome smo živeli, u kome živimo. Hercega obuze istraživačka groznica: u novinskim kompletima iz 1947. pisano je o kongresima, novim knjigama, sportskim rekordima i spoljnoj politici - samo o jednoj stvari niko nije pisao jer se podrazumevala sama po sebi: o onome što smo udisali, o vazduhu ni reci! Otišao je opet dalje od ostale reporterske bulumente, ponovo će biti prvi, ponovo najbolji, još jedanput, autsajder koji iznenada protiv svih predviđanja po-beđuje u finišu.&lt;br /&gt;"Dokazaću da sam stari iskusni lisac, mada se po studijima već uvelike šuška kako sam izgubio početnu svežinu i kako se već ponavljam - još sam uvek najbolji ili, makar, jedan od najboljih reportera koji mogu da se kupe na tržištu! I još sam uvek u stanju da na jedan kanal privučem dva miliona gledalaca, pored toga što se na onom drugom u to vreme prikazuje vdftern, još uvek ne vidim ko bi to mogao da me zameni u ovome što radim, ne vidim još te nadobud-&lt;br /&gt;29&lt;br /&gt;ne klince s kojima mi prete godinama; gde su kad je gusto? - i pored trideset i sedam godina, još uvek sam mlad i sposoban da očuvam svoje drago-ceno ludilo, da budem šašav i lukav u isto vreme, zabavljač - smeli mladić na letećim trapezu, i taman kada pomisle da sam gotov, ja im se cerekam iz nekog drugog potpuno neočekivanog ugla, pronalazim u najobičnijim stvarima još neviđene obrte, kopam po napuštenim rudnicima odakle su već svi pobegli i, gle, rudnici se posle toga ponovo otvaraju, a u njihova oživljena okna useljavaju se prosečni nadničari - oni što uvek naseljavaju već istražena područja, dok sam ja već na potpuno drugom kraju ulice, klatarim nogama na nekoj običnoj baštenskoj ogradi, a uskoro će i ta ograda postati još neviđena scena, jer ću postaviti tajnu kameru u dućan preko puta i danima krišom snimati ko je sve na nju seo i šta se sve dogodilo između jutra i noći, a drugi će za to vreme putovati čak na Novi Zeland, da bi tamo snimili običnu turističku razglednicu . . ."&lt;br /&gt;Eto, neočekivan slučaj poklonio mu je divnu temu, što je još jedan dokaz da je on, Niko Herceg, neranjiv i da se uvek dočekuje na noge, ma kako da ga život baci! Bio je srećan zbog tog obrta, sve dok ne postavi sebi jedno bezazleno pitanje: kome će to ispričati o svom izletu u 1947. kada je još uvek bio daleko od rešenja kako da se vrati tamo gde će to nekoga zanimati?&lt;br /&gt;ćutali su.&lt;br /&gt;Dečak je rasejano bacao oblutke u vodu.&lt;br /&gt;Herceg stariji je čeznuo za cigaretom: samo dva dima!&lt;br /&gt;-  Pušiš li? - upita dečaka.&lt;br /&gt;-  Pušim.&lt;br /&gt;-  Šta?&lt;br /&gt;-  Šta se nađe . . .&lt;br /&gt;-  Imaš li cigaru?&lt;br /&gt;-  čekaj! - reče dečak.&lt;br /&gt;Pored njega je ležala hrpica odeće. Majica, kratke pantalone, sandale. Izvukao je ispod svega malu žutu metalnu kutiju ulubljenih ivica. Služila mu je, izgleda, umesto novčanika. Herceg stariji se nije sećao da je imao kad je bio mali. Ispod zgužvanih, pa pažljivo ispravljenih i složenih novčanica od po dvadeset dinara (bila je to njegova ušteđevina "za svaki slučaj"), ugleda smotuljak belog i crnog konca proboden iglom, dva metalna dugmeta, vojničku gumu za žvakanje iz "Unrinog" paketa, sasušenu bubu "jelenka" i dve poluistresene cigarete "Ibra". Unutra se nalazio i komadić kutije od šibica, onaj hrapavi bočni deo sa tri palidrvca slepljenih fosfornih glavica. Tajni imetak Hercega mlađeg!&lt;br /&gt;Zapalili su. Dečak je svoju cigaretu vesto skrivao u skupljenoj šaci, tako da je teško ko mogao prime-titi da puši, čak i da mu priđe na dva koraka razdaljine. Herceg stariji udahnu duboko oštri dim jeftine cigarete, čije se arome već odavno od vikao.&lt;br /&gt;Oseti se potpunim strancem. Šta traži na ovoj plaži, među priprostim svetom koji baš stiže na kupanje, vukući svoju sirotinjsku opremu: ćebad i nekžifve lonce? Zaboravio je da to nije njegov izbor, ali sama pomisao da će morati da provede izvesno&lt;br /&gt;30&lt;br /&gt;31&lt;br /&gt;vreme sa poludivljim, zapuštenim dečacima i "sin-dikalcima" na letovanju u selu bez hotela, ispuni ga netrpeljivošću. Svi oni bili su okrenuti budućnosti; želeli su da izgrade zemlju i da se iščupaju iz bede i neimaštine, da se domognu lepšeg i bogatijeg života, onog iz koga je on upravo dolazio! Vraćao se iz njihove budućnosti! Kretali su se, dakle, u suprotnim pravcima i tako se slučajno sreli, zastavši na čas u prozračnom avgustovskom danu 1947. na nekoj jadranskoj plaži. Seti se zime 1954. na sarajevskom korzu, na koje je jedne večeri zalutao neki povratnik iz Kanade. Njegov kao krv, crveni, karirani kaput drvoseče goreo je poput plamteće mrlje u posiveloj bujici šetača, koji su bili odeveni samo u dve boje: teget i braon (modro-smeđa harmonija oskudice). Na nogama je nosio mekane izgužvane čizme od žute kože, a na glavi pusteni šešir širokog, kaubojskog oboda. Kud god bi krenuo pratio ga je buljuk gradske mladeži, koja je nemo posmatrala taj  l"stim  iz  filma  sa  Stjuart Grendžerom.  Nije shvatao u čemu je nesporazum, pa se učtivo smešio za svaki slučaj, ne mogavši da razazna da li u tom ćutanju ima neke opasnosti ili je samo plod Ijubo-pitljivosti za strance?  Ili onaj  drugi povratnik - bliski rođak njegovog dede starog Hadži-Banjca - koji se prilikom svoje posete njihovom skromnom domu 1952. žalio na mirise, tačnije, na zadah koji mu smeta kod našeg sveta, jer je stigao iz države Minesota u zemlju koja još nije znala za sprejeve i losione. Seti se sa osmehom svoga dede koji je tog "stranca" izbacio iz kuće i još dugo, pošto mu se izgubio iz vida, urlao u praznu akustiku stepeništa&lt;br /&gt;32&lt;br /&gt;"da mu više nikada ne izađe na oči!" i bacao besno za njim poklone što su mirisali na neku drugu planetu, a Herceg ih posle krišom skupljao u dugo čuvao ispod svog kreveta. Bio je dakle, stranac - povratnik, imao neke, ovim ljudima na plaži, sasvim nepoznate navike, poznavao drugi jezik, onaj kojim će se tek govoriti dvadesetak godina kasnije, neke druge stvari, sprave, mesta i okolnosti, a opet, u krvi su mu kolala njihova crvena i bela zrnca, njihovi geni, nosio je njihovu dobrotu, nostalgičnost, ose-ćajnost i gnev - njihovu prastaru glad za blagostanjem; nasledio njihovu boju očiju i kvalitet kose, tragove njihovog hoda - ni tamo ni ovamo - nigde - sam u njihovom svetu!&lt;br /&gt;S druge strane, nije mogao ni da sanja koliko je, u stvari, vezan za udobnost! I pored toga što je i sam znao da nas baš te sitne, prijatne stvari (male životne povlastice) neprimetno kupuju i prave konformistima, ipak mu na plaži nedostaje mnogo toga! Smešno je priznati šta, ali jedan tuš koji bi sa njega sprao morsku so dobro bi došao za početak. I platnena ležaljka pod suncobranom, takođe. Tranzistor pre svega! Nedostajale su mu, naime, kratke vesti svakih pola sata i, više od svega, izveštaji o vremenu. Koliko je do sada primetio (a tu je već više od dva časa), ovde se niko nije naročito zanimao za vremenske prognoze. Ljudi su se budili, rastvarali žaluzine i gledali nebo: lepo je, nije lepo. Vedro ili oblačno. Sišli bi na plažu i zamočili palac u more: prijatno je za kupanje, nije prijatno! Za razliku od njih, ma gde se niflazio poslednjih godina, Herceg je neprestano pokraj sebe imao otvoren tranzistorski prijemnik:&lt;br /&gt;33&lt;br /&gt;na snimanjima, na brodu, u redakciji, dok je vozio u kolima ... I ne samo on; svi koje je poznavao utišavali su decu da čuju izveštaj o vremenu. Pažljivo su pratili kretanje mediteranskog ciklona i njegov lagani put ka Jonskom moru. Već su znali da će vreme nad Balkanskim poluostrvom zavisiti od at-lanskog ciklona: hoće li se proširiti preko Velike Britanije i Norveške na severoistok ili će skrenuti južnije - od toga su zavisili: njihov nedeljni vikend, putovanje, šetnja . . . Pre nego što bi izašli na ulicu, srčani bolesnici su čekali izveštaj o vlažnosti i pritisku - radio-stanice su obasipale svakih trideset minuta svoje slušaoce podacima o stanju u atmosferi, kao da su ljudi postali nežne biljke, osetljive na svaku, pa i najmanju promenu! Približavanje kakvog olujnog oblaka najavljivano je satima pre nego što bi ga ljudi spazili iznad svojih krovova. Živeli su po gradovima, na asfaltu, nisu imali ni pašnjaka ni oranica, ali su ipak puni prastarog straha osluškivali preko* radija kako se diže vodostaj nekih dalekih reka, u kojima se nikada nisu kupali, i stvara polje niskog pritiska nad Andima - ljudi su postali po-vezaniji nego što su bili 1947. - svet je bio zreliji i svako se osećao zavisan od vode što je rasla, i od vetrova što su se rađali u dubokim i nepoznatim planinskim klancima. Postali su svesniji sićušnosti male planete na kojoj žive i toga koliko zavise od promenjivih ćudi vremena i neba.&lt;br /&gt;Sem tranzistora, Herceg poželi i svoje omiljene cigarete "Benson &amp; Hedžis", zveket leda u zamagljenoj čaši" pića, da, i sprej protiv muva! Već je zaboravio na prisustvo tih dosadnih insekata, a muve na&lt;br /&gt;plaži postale su zaista nesnosne. Žestoke, konjske muve! I one što žive na kozama, crne, peckave, sa čeličnoplavom njuškom. Ostali, izgleda, nisu uopšte primećivali njihovo, zujanje; nekoliko puta dobi želju da dlanom otera muve sa lica malog Hercega, ali ko zna kako bi on to shvatio? Možda kao šamar? Stvar navike, razume se. No, morao je da prizna da više ne bi mogao živeti sam sa prirodom. Nedostajalo bi mu bezbroj posrednika na koje, inače, nije nikad ni pomišljao. Telefon, pre svega! Led. Frotir. Novine. Kola na parkingu, čije ga prisustvo umiruje; znao je da može otići kud god zaželi, ako mu dosadi jedno mesto. Da, kola - šta li je sa njima? Ostavio ih je u Splitu, u javnoj garaži. Dok on ovde bespomoćno leži, računi za parking rastu. Na kraju će kola sigurno skloniti u neki depo i prodati na prvoj javnoj rasprodaji za bagatelu. Nedostajalo mu je, dakle, mnoštvo sitnica koje je kupovao onako usput, po kioscima ili robnim kućama, u recepcijama velikih hotela na moru. Ponekad, "u onom drugom svetu", često je zapanjen zagledao u kante za đubre. Koliko otpadaka! Sam je sebi ličio na mašinu za pravljenje smeća. Kroz njegov stan prolazile su stvari, praznio je do kraja, a često samo do polovine, njihov sadržaj, trošio ih i bacao. I ne samo on. Svi koje je poznavao. Ovde nije bilo nikakvih otpadaka. Niko ništa nije bacao, jer i nije imao mnogo toga da baci. Era "po-| trošačkog društva" još nije nastupila na ovoj obali. Potrošačko društvo! Verovatno ne bi ni razumeli taj izraz. Koliko se promenio jezik? Koliko mentalitet? Moi(p6*se čuvati da ne upotrebi koji od tih izraza i tako se oda. Govoriće ubuduće sa malim samo pro-&lt;br /&gt;35&lt;br /&gt;stim rečenicama, u kojima ima manje izgleda da se otkrije.&lt;br /&gt;U međuvremenu, dečak se nekuda izgubio sa" svojim blagom u kutiji. Vratio se posle nekoliko minuta noseći u šaci deset cigareta "Ibra".&lt;br /&gt;- Uzmi! - reče. - Kad popušiš, kupicu ti još!&lt;br /&gt;U leto 1947. grad je odlučio da svu izgladnelu i neuhranjenu decu pošalje na more. Tako su Niku Hercega ošišali do glave. Dečaci su stajali u dugoj zmijolikoj koloni u dvorištu Centra za raskuživanje, zureći jedan drugome u potiljak. Neki čovek u be-lom bolničkom mantilu šišao ih je gadljivo prilično tupom mašinom. Gazili su kosu do kolena. Svaki dečak dobio je po komadić crnog, ljigavog sapuna. U njegovom zadahu, koji se tog jutra dizao iz dvorišta Centra, skriven je plesnivi vonj istorije sveopšte bede.&lt;br /&gt;Sapunfje inače pravljen na taj način što su u velikim vojničkim kazanima dugo kuvani različiti otpaci od zaklanih životinja: creva, kožurice, hrskavica, kosti sa ostacima mesa i sleđenom mašću, sve to posuto kaustičnom potašom ("živom sodom", kako su zvali tu dragocenu materiju) ili pepelom, ako nije bilo sode. Posle par sati kuvanja, sa površine kazana skidan je tanki beli sloj - od koga je pravljen finiji sapun, dok se ostatak tamne smese kuvao dalje, pa posle izlivao na dasku i još mlak, rezao žicom na pravilne crne kocke.&lt;br /&gt;Zadržavajući suze, Herceg je gledao kako mu na kolena pada kiša zlatnih uvojaka. Imao je svetlo-&lt;br /&gt;36&lt;br /&gt;kestenjastu kosu, ali čim bi mašina pokosila neki pramen, dlake su na njegove oči sivele i postajale pepeljastotamne. Kada završiše sa šišanjem, morali su da se svi svuku goli, a svoju odeću uvezu kaišem ili kanapom, ko nije imao opasača. Mali Haim Salom je užasnut bacio svoj sapun i stuštio se bez odeće preko dvorišta, zatvorenog sa svih strana dugim barakama i bodljikavom žicom. Dok su ga dva čo-veka u belim mantilima vukla natrag u kolonu, ujeo je jednog za ruku koprcajući se kao lud. Hercegu je bilo krivo što će umreti ovako glupo, a da to niko ne dozna. Verovatno će kazati da su ga poslali u neki daleki logor na oporavak.&lt;br /&gt;Naredna baraka je zaudarala na kiselu plesan. Drvene letve od kojih je napravljen patos bile su kliske i ljigave. Uskoro, sa tavanice poteče voda: najpre potpuno hladna, a odmah zatim neizdrživo vrela. Dečaci su vrištali zahvaćeni panikom. Herceg je primetio da su mnogi obrezani. Njihova mala mršava tela uvijala su se u oblacima pare. Onda je voda iznenada prestala, pa su izašli i svako je dobio gotovo proziran i, ko zna zašto, mokar peškir da se obriše. Još uvek goli kao od majke rođeni, morali su da pretrče prostor između dve barake, skačući sa cigle na ciglu, da ne zagaze u žirko blato. Videli su svoje male drugarice u nevolji kako sede na zemlji, kao jato čavrljavih ptica. Sakrivali su rukama ona mesta, ali im nije mnogo vredelo - one su ih ipak videle. Devojčice nisu ošišali. Niko Herceg nije znjd"šta su uradili devojčicama.&lt;br /&gt;Posle toga dugo su se primicali dugačkom stolu za kojim su sedeli lekari, iznad zelenih kartona i&lt;br /&gt;37&lt;br /&gt;instrumenata kojih su se plašili. Očistili su im mišice vatom natopljenom u alkohol i zaboli u njih duge, bolne igle sa vakćinom protiv tifusa.&lt;br /&gt;Zatim ih propustiše kroz šake četiri snažna čoveka u plavim kombinezonima sa maskama na licu. Po-suli su ih nekim praškom koji je zaudarao na sumpor i bubašvabe. Stajali su goli na julskom suncu pred novom barakom, već ukroćeni i pomireni sa sudbinom, i čekali da im vrate odeću. Kada su je dobili natrag, bila je veoma zgužvana i takođe posuta onim belim praškom. Ništa nije nedostajalo, sem dugmadi.&lt;br /&gt;Popeli su ih na nove zelene "dodževe" čiji su ar-njevi bili obojeni maskirnom jesenjom bojom. Svakom kamionu pripala je po jedna velika konzerva žutog američkog margarina od kikirikija i po pet već narezanih vekni gnjecavog nedopečenog hleba, čiji su se režnjevi držali samo na donjoj kori. Dečaci su ih zvali "štrucama".&lt;br /&gt;Salom i Herceg odlučiše da pobegnu prvom prilikom. Popeli su se zbog toga među poslednjima i zauzeli mesta sasvim uz stražnju ogradu kamiona.&lt;br /&gt;Tada je prvi put video Linu Koen.&lt;br /&gt;Šofer je podigao rukama kao kakvu lutku i ubacio među njih dvojicu. Njena nova žuta haljina od padobranske svile lepo je pristajala tamnim uvojcima i krupnim sefardskim očima. Dečaci joj napraviše mesta između sebe. čula je kako se dogovaraju da pobegnu:&lt;br /&gt;-  Nemojte biti ludi! - reče. - Vratiće vas . . .&lt;br /&gt;-  Neka vrate! - kazao je prkosno Salom. - Videćemo . . .&lt;br /&gt;38&lt;br /&gt;Herceg je sa nepoverenjem gledao ovog malog ženskog uljeza:&lt;br /&gt;-  Kako se zoveš? - upita.&lt;br /&gt;-  To je Lina Koen - reče umesto nje mali Salom. - Poznajem je ...&lt;br /&gt;-  Rekli su da će nas naučiti da plivamo ... - kazala je ona.&lt;br /&gt;-  Ja već znam! - pohvali se Herceg, a zatim dodade pqnosno. - I da vozim bicikl!&lt;br /&gt;Uvukla je svoju lepu glavu među ramena, a noge podvila pod haljinu:&lt;br /&gt;-  Nisam nikada bila na moru . . .&lt;br /&gt;-  Ni mi! - prizna Herceg.&lt;br /&gt;Krenuli su tek posle podne preko brda, posle bezbroj prozivanja.&lt;br /&gt;Kroz arnjeve je zviždao vetar, a karoserija se tresla kao luda po izlokanom drumu. Zbili su se jedno uz drugo da im bude toplije. Pri prvom zaustavljanju u nekoj porušenoj varošici, podeliše im maslinastu vojničku ćebad. Devojčice su pozvale Linu Koen da im se pridruži i pokrije zajedno sa njima, ali ona je više volela da ostane sa Hercegom i Salomom. One tada prezrivo slegoše ramenima i počeše da se sašaptavaju pod svojim ćebetom, odakle se uskoro začu pesmica:&lt;br /&gt;Sad se vidi, sad se zna, Ko se kome dopada f Oborili oči dole, *     Sad se vidi da se vole!&lt;br /&gt;Sa tog prvog putovanja na more, Herceg je za-&lt;br /&gt;39&lt;br /&gt;pamtio svileni dodir Linine padobranske haljine i njihova dva imena vezana zauvek dečijom pesmom:&lt;br /&gt;Niko i Lina, Zaljubljen su par, Za godinu dana Idu pred oltar . . .&lt;br /&gt;Lina je grejala kao kakva mala peć; toplina je prosto navirala iz njenog nežnog, dečijeg tela. Pokriveni ćebadima sve do nosa, virili su preko ograde "dodža" u nepoznat, neprijateljski predeo, tako različit od njihovog grada. Iznad njih su promicale presne, tamnozelene planine. Dole, u klancu, hučala je zapenjena reka. S obe strane puta ležali zarđali kamioni sa kojih je neko oglodao sve što se moglo odneti. Spaziše i krilo nekog aviona kako strci iz kamenjara. Kroz njegov trup šumio je planinski potok. Prošli su pored čađavih bunkera okruženih gomilama tenkovske gvožđurije. Oblaci su nepri-metno poprimali ružičastu boju. Zaustaviše se nekoliko puta da piju vodu i da piske. Mnogo dece je povraćalo.&lt;br /&gt;Herceg je tako prvi put saznao da postoji svet i izvan sarajevske kotline. Njegov rodni grad mu je izgledalo tako strašno udaljen da on i Haim Salom prećutno odustadoše od nameravanog bekstva. Sumnjali su da bi ikada uspeli da se vrate natrag, kući. Sem toga, kroz šume su pretrčavale hitre, bešumne senke u koje su pucali vojnici - pratioci kamiona. Povikali bi: "Eno, bande! Raaaaaaaaspaliiiiiiiii!" pa bi zapucali iz automata u drveće, ne zaustavljajući&lt;br /&gt;kamione. Nekoliko puta meci se vratiše iz šume i prozviždaše im iznad glava.&lt;br /&gt;- Leziiiiiii! - narediše vojnici deci na kamionima i odmah odgovoriše na vatru. Naviknuta na pucnjavu od malih nogu, deca su ćutala.&lt;br /&gt;Prespavali su noć u nekoj školi, blizu grada čiji su beli zidovi i kaldrma bili još vreli od dnevne jare. Spavali su po podu ispod školskih klupa, na rasutoj slami. čitave noći su ih grickale neke uporne životinjice, posle čijih ujeda je ostajao krvav trag. Rano ujutru sledećeg dana, pošto su u dvorištu te škole dobili po solju vrućeg kakaoa, nastaviše svoj put preko gole visoravni na kojoj su se čuli samo cvrčci. Što su duže putovali, postajalo je sve svetlije i toplije - kuće i ljudi, trava po niskim poleglim brdima, kao da su sve više bledeli. Izronivši iz tamnih i vlažnih bosanskih šuma, sada su šibani vrelim vetrom, išli u susret svetlosti, žmirkajući nenaviklim očima. Pobelele od sitne prašine koja je obilato zasipala kamion, devojčice su ličile na male starice bele kose i sedih trepavica. Zatim su brda postala crvena. Zapazili su čudne plodove na rastinju kojeg nisu poznavali. Sa kamenih zidova spuštala se loza, a na bodljikavom šiblju pokraj druma rasle su neke crvene bobe, za koje se po kamionima pronese glas da su otrovne i da onaj koji ih okusi umire za pet minuta u najstrašnijim mukama.&lt;br /&gt;Mučila ih je velika žeđ, ali šoferi se više nisu zaustavljalLaiye dok iza jedne nagle okuke na golom brdu, obraslom u mahovinu, ne ugledaše ogroman bledoplavi prostor - bezmernu količinu ničega pod nepomičnim nebom. Ta pustoš je podsećala na san&lt;br /&gt;40&lt;br /&gt;41&lt;br /&gt;što se sanja u bunilu. Raskošne mlečne vode blistale su mrtvim sjajem. Bilo je to, najzad, more, pa deca zagrajaše njegovo ime: "More, more, eno mo-raaaaaaa . . ." Žmirkali su i treptali pred ovim svetlim čudom, razmazujući rukama prašinu po licu. Tuleći klaksonima, kamioni se spustiše u luku, gde su deca pretovarena na brod za prevoz peska, koji je nosio lepo ime "Blažene Gospe od Školja". Mornari su ih krcali kao da je u pitanju stado ovaca, sve dok lađa ne bi toliko puna da je more doprlo gotovo do same ograde. Herceg zahvati vodu šakama i poče žedno da pije. Utvrdi sa užasom da je gorka i slana, pa je ispljunu, krijući od drugih svoju zabludu.&lt;br /&gt;Valjali su se po mrtvomorini sve dok se ne spusti noć. Lina Koen je povraćala preko ograde, a Herceg joj držao dlan na čelu i čuvao kosu da se ne pokvasi. Njemu nije bilo muka od talasa, ali mrzeo je i plašio se te^podmukle morske životinje na čijoj su grivi jahali. Osećao je da je neprijateljski raspoložena prema sarajevskoj deći. Zakleo se da će braniti Linu Koen, ako zatreba, i do poslednje kapi krvi. Bilo mu je žao što je tako bespomoćna i što je upropastila svoju lepu svilenu haljinu, koja je sad bila sva prekrivena tamnim mrljama mazuta.&lt;br /&gt;Jedva je razumevao dovikivanje mornara. Fenjer se stalno gasio i neko ga je nanovo palio. Ljudi sa "Blažene Gospe od Školja" gazili su preko usnule dece, prelazeći s jednoga na drugi kraj palube. Na kraju, posle mnogo svađa i dovikivanja, brod pristade bokom uz niski kameni zid. Postrojili su ih u dvojne redove i, po ko zna koji put za poslednja dva&lt;br /&gt;42&lt;br /&gt;dana prozivali, sravnjujući glasove iz tame sa spiskom osvetljenim džepnom lampom. Neko je neu-tešno plakao. Ispostavilo se da su tri dečaka po-begla, pa su za njima poslali poteru. Zatim su de-vojčice razdvojili od dečaka. Lina Koen tako za izvesno vreme iščeze u pomrčini. Na kraju ih uve-doše u neku neosvetljenu kuću i rasporediše po gvozdenim krevetima, na kojima je bila složena čista posteljina.&lt;br /&gt;Herceg nije nikako mogao da zaspi. Osluškivao je kako dečaci buncaju u snu. Odjedanput, primetio je kako se sa kreveta iznad njegovog spušta dečak koga su zvali Glavonja i kako u snu korača spavaonicom. Krenuo je na prstima za njim i video kako mali spavač prolazi kroz neki vrt, sigurno, kao da ga poznaje već od ranije, pa vođen sablasno belom šljunkovitom stazom izlazi iz tog mračnog lavirinta na obalu. More je bilo tiho i kao posrebreno svet-lošću punog meseca. Osluškivao je tromo disanje voda što su bleskale iskričavim svetlostima. Pratio je Glavonju na dva koraka rastojanja, ali se nije usuđivao da ga probudi, jer je čuo od ostale dece da razbuđeni mesečari istog časa umiru. Glavonja je i dalje koračao ka moru vlažnim mlakim žalom, sve dok ne zagazi u plićak. Oko njegovih bosih članaka zasvetluca fosfor. Izgleda da ga je hladna voda razbudila, jer, Herceg je video kako se prenu i uplašeno povuče nekoliko koraka unatrag. Stajao je tako u nedoumici, pitajući se gde se nalazi i šta je to takttfcfeliko i nepoznato pred njim. Možda je pomislio da je već umro? Seo je užasnut u pesak i počeo da cvili.&lt;br /&gt;43&lt;br /&gt;Bilo je to prvi put da je Herceg video mesečara. Prišao mu je i odveo ga natrag u spavaonicu.&lt;br /&gt;Prolazeći tako kroz ruke nepoznatih ljudi, onih što su neprestano naređivali kuda da se ide i šta da se čini, kako da se ponaša, kada da se spava, a kada igra, kojim korakom da se korača i kuda usmeri pogled, Herceg je već sa deset godina shvatio ono što neki ljude ne nauče dok su živi: potrebno je postati što manje upadljiv, nevidljiv i neprimetljiv! Sve dok bude pristajao na pravila ponašanja koja određuju odrasli, oni u čijim se rukama za sada nalazio njegov mali drhtavi život, biće potpuno bezbedan, zaštićen tim spoljnim ponašanjem - niko mu neće moći ništa! U svojoj ranoj mimikriji koja ga je tako pouzdano štitila, Herceg je išao toliko daleko da je već sa deset godina umeo vesto da, poput svilene čarape, na lice navuče izraz koji se zahtevao od njega, tačnije, ono što je smatrao da se od njega traži u tom trenutku. Dok je marširao sa drvenom puškom o ramenu na nekoj od brojnih parada i smotri tog vremena, imao je strog, preteći izgled malog osvetnika; prilikom polaganja venaca na groblju -: skrušen izraz mrtvozornika, a kada se dizala zastava na jarbol, uspevao je da pogled ispuni svečanim i poniznim raspoloženjem, koje se tako divno slagalo sa patetikom trenutka. Savršeno lako mu je uspevalo da samog sebe pripremi i ubedi u istinitost tih masovnih osećanja kojima je bio podvrgnut; ne jedanput mu niz kičmu promileše mravi od uzbuđenja i ne malo puta se u uglu njegovih lepih plavih očiju po-&lt;br /&gt;44&lt;br /&gt;javi suza potresenosti! No, sve su to bila samo prolazna osećanja; duboko u sebi Herceg se osećao kao princ bačen u bedu, među gomilu kojoj ne pripada. Svim svojim srcem je verovao da će se jednoga dana, pre ili kasnije, pojaviti već neko ko će ga izbaviti iz ovakvog života, jednostavno - pružiti mu ruku i izvesti ga iz zajedničke spavaonice, zajedničke trpezarije, i uopšte, zajedničkog života, u kome svako svakog drži neprestano na oku. U njegovim maštarijama, bila je to obično neka žena odevena u belu haljinu opasanu trakom sa tri boje (plava, bela i crvena) - pojavljivala se na ulazu u njihov logor, razgovarala najpre na kapiji sa upravnikom, koji je tom prilikom bio ponizan i fin, a onda se upućivala ka večnom stroju u kome je stajao na mestu voljno. Upravnik je komandovao "mirno!" a zatim "Herceg, deset koraka napred marš!" i kazao: "Ti odlaziš, pozdravi se sa drugovima . . ." Opraštao je svima velikodušno sve uvrede i udarce, čvrge i klempe, odlazio do džipa, koji će ga najzad odvesti iz ovog mučilišta. čuvao je i završni udarac u glavi, onaj trenutak kad upravnik kaže: "Zar nećeš uzeti svoje stvari?" On će odgovoriti: "Ne treba mi ništa!"&lt;br /&gt;Prirodna samozaštita pobrinula se da već kao desetogodišnjak postane veoma lukav. Nikome nije odavao svoju tajnu nadu da će se izbaviti iz nevolje i otići negde gde deca ne stoje u stroju i gde se na njih ne viče. Nikad nikome! Već je znao da bi, ako se tajna otkrije, bio izgubljen; ne samo zbog toga što bi mu se svi rugali i svetili što je pokušao da im ffmegne makar i u snu, koliko zbog sujeverja: jedanput objavljena tajna prestala bi da ga štiti. Možda&lt;br /&gt;45&lt;br /&gt;će nekome izgledati neverovatno da je jedan desetogodišnji dečak umeo da odneguje u sebi ovoliko lukavstva, ali čime onda objasniti to što se Niko Herceg već u to vreme često osamljivao, tražio u retkim predasima (kad vaspitači daju deci "voljno") skrivene kutke u podrumu, neki ugao vrta zarastao u korov ili unutrašnjost prevrnutog sanduka, i da se tamo predavao uzbudljivom sanjarenju, drhtavoj jezi osamljenosti punoj slatkih očekivanja, da je čak i govorio sam sa sobom, izvodio nekoliko varijanti velike scene opraštanja sa logorom, dok su ostali dečaci igrali krpenjače, ponovo zajedno i na okupu, jer su već sasvim izgubili želju da budu sami?&lt;br /&gt;Shvatio je, takođe, da su odrasli - oni koji ko-manduju decom, mada moćni, u stvari, prilično naivni - Herceg tada još nije poznavao tačniji izraz: jednodimenzionalni, ali već je dobro znao kako se mogu zavarati njegovim naoko lojalnim izrazom, udvoričkom hitrinom kada ga pozovu, a naročito energičnim lupanjem petama kad im se obraćao, čemu nisu mogli da odole. Koliko je samo puta imao prilike da se uveri u to! Ponekad bi ga neko od rukovodilaca Doma pomilovao po kosi i pohvalio pred ostalima, baš u trenutku dok je on u sebi kovao jednu od bezbroj osveta.&lt;br /&gt;Niko ne može biti tako svirep kao ogorčeno dete, duboko ubeđeno u opravdanost svoje mržnje. Hercegu je, naime, nedostajalo samilosti. Nije imao ra-zumevanja koje bi možda porodilo malo dobrote u njegovom ojađenom i, zbog toga, pre vremena oče-ličenom srcu. Sve te "odrasle budale" činile su najbolje što su mogle da od poludivljih dečaka i de-&lt;br /&gt;vojčica naprave pristojnu decu po receptu iz čuvene "Pedagoške poeme" Makarenka.   I  pored  njihovih grešaka,  strogosti  i  sivoće  tadašnje "starmale" - pedagogije, oni su se trudili da deci bez roditelja omoguće koliko-toliko lep i udoban život, da ih nahrane, odenu, nauče radu, redu i igri. Nespretnost sa kojom su to činili bila je plod njihove priuče-nosti (prošli su kroz dvomesečne kurseve za vaspi-tače i učitelje), a čovek se ne može mrzeti zbog toga što nije imao prilike da postane bolji nego što jeste. U jednoj zemlji koja je još uvek oskudevala u svemu i svačemu, deca ipak nisu gladovala. Naravno, niko im nije mogao zameniti očeve i majke, niti pružiti ljubav za kojom su čeznuli. Mlada država nije imala vremena za nežnost. Ni prema njoj niko nije imao samilosti.  No,  pokušajmo  da razumemo i malog Hercega! Ne možemo očekivati od jednog deseto-godišnjeg dečaka koji je video kako se ruše kuće i kako vise obešeni ljudi, dečaka koji je pokušavao nekako da preživi zlo, da pokazuje još i razumeva-nje, koje je često  nepoznato i zrelim ljudima, a kamoli deci u nevolji!&lt;br /&gt;Mali Herceg je gledao pred sebe, vrteći pokretno prstenje podvodnog časovnika. Ponekad bi podigao oči i taj tako svetli pogled probio bi tada dugogodišnje blazirane naslage Hercega starijeg; kao da su se dugačke blistave igle zabadale u njegovu prošlost prodirući do najskrivenijih tačaka, kao da je svaki taj pogled donosio veliko olakšanje njegovoj dugoj i dosadnoj bolesti. Počeo je ponovo da diše u skladu&lt;br /&gt;46&lt;br /&gt;sa svojim krvotokom. Osetio je isto olakšanje, kao kada se, za vreme snimanja u Kantonu, dobrovoljno podvrgao akupunkturi kineskih lečnika koji su sa zadivljujućom tačnošću poznavali vitalne tačke njegovog tela, mada ga pre toga nikada nisu videli u životu. Jedan ubod iglom - jedno olakšanje. Svaki novi pogled malog Hercega topio je njegovu lažnu sigurnost!&lt;br /&gt;Tri zvižduka presekoše plažu:&lt;br /&gt;- Užina! - uz viknu dečak stresavši pesak sa nogu.&lt;br /&gt;Preko lica mu prelete izgladnela senka, baš kao u Pavlovljevim opitima sa psom i zvonom. Drhtao je čitavim telom a u kretnji sa kojom je pošao ka zbornom mestu bilo je nečeg gramzivo-ponižavajućeg. Kao da i sam iznenada postade svestan svog izgleda, dečak reče: "Vratiću se ja!" pa, boreći se sa željom da potrči, krenu uzdržanim korakom ka korpi za rublje u kojoj su dve debele žene u belom upravo donele^comade narezanog hleba.&lt;br /&gt;Herceg stariji je dobro znao šta će se uskoro desiti: bio je učesnik tog davnog događaja, ali ništa ne učini da ga spreči (čak je sklopio oči). Međutim, i žmureći, tačno je mogao da zna šta se upravo događa. Najpre su se začuli povišeni glasovi, a onda histeričan dečiji vrisak i tupi udarci u rebra: dečak se tukao sa Slinom - svojim stalnim izazivačem, oko poslednjeg komada hleba namazanog margarinom što je ležao na dnu korpe. Otvorio je oči i video gužvu golih tela u crvenoj  prašini; nekoliko kapi krvi pade na tu suhu zemlju i ona ih istog časa upi, potom oseti stezanje nečijih prstiju oko svog vrata,&lt;br /&gt;48&lt;br /&gt;a odmah zatim olakšanje - Slino je sada bio dole, a on na njemu! Udarao je njegovom glavom o zemlju i vikao "Predaj se! Je Г ti dosta?" a onda dečak na kome je ležao stenjući priznade da je dosta, pa njegov mali dvojnik podiže iz prašine komad hleba koji se otkotrljao, a ostali se dečaci ćutke razmakoše da propuste male borce.&lt;br /&gt;Vaspitači su već trčali sa tri strane plaže.&lt;br /&gt;Baciše se istog časa u gužvu kao ovčarski psi - čuvari stada, razmičući dečake, levo, desno:&lt;br /&gt;-  Herceg! Slino! Na mesta . . . Zadihani dečaci zauzeše stav mirno.&lt;br /&gt;-  Šta je bilo?&lt;br /&gt;-  Ništa ... - reče Slino, oborivši pogled.&lt;br /&gt;-  Ništa! - kaza Herceg. Obojica su teško disala.&lt;br /&gt;-  A odakle ta krv?&lt;br /&gt;-  Pao sam ... - reče Herceg.&lt;br /&gt;-  Pao si? Nekako si čudno pao?&lt;br /&gt;Otpoče jedno od brojnih rutinskih saslušanja, koje Herceg stariji nije morao ni da prisluškuje, jer ih je već znao napamet. Toliko je bilo tih ispitivanja i večitog ubeđivanja da su reci već potpuno napustile svoj smisao, odjekujući prazninom. čim bi otpočeli da ga "prevaspitavaju" (kakva užasna reč!), dečak bi pobegao u jedan od svojih tajnih hodnika i mislio na sasvim druge stvari, zadržavajući na licu prikladan površinski izraz, sračunat samo na to da ne razbesni vaspitače. Ali, ispod tog skrušenog izgleda, krila se neukrotiva tvrdoglavost mlade zveri koju jfnemoguće uterati u kavez, niti izdresirati i naterati da ponizno vrati bačeni štap. Ako je mo-&lt;br /&gt;49&lt;br /&gt;rao, vraćao ga je smešeći se, ali u tom drskom osmehu (koji je toliko razdraživao vaspitače) jasno se videlo da će jednoga dana, čim mu se za to pruži prilika, štap u njegovoj ruci postati osvetničko oružje.&lt;br /&gt;Trebalo je da ustane i nekako pomogne tom de-čaku! Koliko je samo puta preživljavao ovu istu scenu! Zamišljao kako ulazi mirno među vaspitače i decu i stavlja svoju ruku na dečakovo rame. "Zašto ga ne ostavite na miru?" - kazao bi trojici sumornih tipova koji su ga ispitivali. Koliko je samo puta mislio na taj, verovao je tada, savršeno nemoguć slučaj, da se iznenada pojavi u svom današnjem ornatu slave i moći: Niko N. Herceg, vlasnik jednog od najpoznatijih lica u zemlji, da iznenada iskrsne i pruži ruku tom nesrećnom detetu bačenom u pakao dečijih domova, internata, kampova i "prevaspi-tavanja", tako osamljenom među ljudima i decom; ga najpre odvede u neku poslastičarnicu na&lt;br /&gt;empite, da mu nakupuje gomilu igračaka, odela i knjiga sa lepim ilustracijama, da ga zatim odvede kod frizera, pedikera, lekara i masera i smesti u neki pristojan hotel sa bazenom, da ga nauči svemu što znaju današnji dečaci: da vozi motorcikl, skija na vodi, roni i upravlja motornim čamcima. . . Rasterao bi njegove mučitelje i zaplašio one čijem je staranju bio predan na milost i nemilost, učinio bi sve da nekako iskupi pakao kroz koji je prošao.&lt;br /&gt;Herceg stariji nije imao dece, pa tako nije ni mogao znati da sličnu stvar osećaju prema svojoj deci očevi i majke koji su nekada teško živeli. Ta želja skrivena je u onoj toliko čestoj rečenici koja nam&lt;br /&gt;50&lt;br /&gt;sve objašnjava: "Kad nisam imao ja, nek ima on"! Ali eto, sad, kada je zaista imao pred sobom toliko željenu priliku, ne učini ništa! Jednostavno, nije ni malim prstom maknuo da se izvuče iz neprilike! Pretvarao se da uopšte ne vidi šta se događa sa malim Hercegom okrenuvši glavu na drugu stranu!&lt;br /&gt;Koliko je samo puta kao dečak zamišljao na časovima istorije da se nekim čudom pojavljuje u sred rasula Kosovske bitke sa mitraljezom "breda"; sa-čekuje tursku konjicu da mu priđe sasvim blizu i u odsudnom trenutku pritišće obarač . . . Jedan mitraljez kalibra devet milimetara promenio bi tok istorije! Naoružani iskustvom i veštinama novog doba, osetimo uvek nadmoćnost kad pomislimo na naše sirote naivne prethodnike, ali ko zna kako bi se stvari zaista odvijale da smo se slučajno našli u utorak 28. juna 1389. na tom polju - klanici? Naj-verovatnije je da bi nas i pored našeg automatskog mitraljeza dijalektički izgazila primitivna konjica; rastrgla nas "konj"ma na repove", raščerečila i sa-bila kopitama u riđu travuljinu. Sigurno je da ništa ne bismo učinili sa svim svojim znanjima u svetu koji još nije bio zreo da ih primi, baš kao što je i Herceg isuviše dobro znao da na ovoj plaži iz 1947. niko ne pozna ni njega ni njegov uspeh. Štaviše, niko od ovih ljudi, žena i dece nije ni čuo za televiziju! Proći će još najmanje desetak godina dok doznaju za postojanje te magične kutije sa živim slikama. On je, dakle, ovde niko i ništa. Tako najzad shvati da njegov prilično sumnjivi značaj ne vredi *4iišta sam po sebi i da je potpuno nezamisliv i neodvojiv od ogromne elektronske mašinerije koju je&lt;br /&gt;51&lt;br /&gt;m&lt;br /&gt;više od decenije predano hranio idejama, vremenom, duhom, recima i znojem - najboljim godinama svog života. I kao što ništa nije značio pre pojave te fabrike prežvakanih slika, neće ništa značiti ni posle svog odlaska, jer sve što je stvorio otišlo je jednom zauvek u vazduh, u vetar, u ništa! Magnetoskopske trake su izbrisane, na njima sada trepere neke druge slike i reci, na njima se osmehuju neka druga lica u modi - sve je otišlo neznano kud!&lt;br /&gt;Oseti se prvi put u životu potpuno golim, bez dokaza da zaista postoji.&lt;br /&gt;On koji nikada nije nosio sa sobom lične isprave, ništa sem čuvenog elektronskog osmeha koji je palio i gasio kada bi to bilo potrebno - popularna ličnost koju su poznavali i starci i dečurlija na ulici, požele da poseduje bilo šta čim bi mogao da se potvrdi: pasoš, zdravstvenu knjižicu ili bar vozačku dozvolu, makar samo isečak iz nekog "TV-magazina" sa fotografijom, ispod koje piše "Ličnost godine" - bilo šta! B^z svega toga bio je potpuno bespomoćan na ovoj plaži.&lt;br /&gt;Niko Herceg je bio niko. Zaista, niko.&lt;br /&gt;Povratak malog Hercega prenu ga iz razmišljanja:&lt;br /&gt;- Uzmi pola! - reče dečak.&lt;br /&gt;Stajao je iznad njega i pružao mu polovinu hleba. Primetio je da mu daje" komad, na kome se zadržalo više slepljene marmelade.&lt;br /&gt;-  Boli li te? - upita ga brižno.&lt;br /&gt;-  Ma, nije to ništa! - odvrati dečak razmazujući krv po licu. - Videće on još . . .&lt;br /&gt;Zalogaji su mu zastajali u grlu, ali ih je ipak gutao, 52&lt;br /&gt;jer je znao da mora da jede i sakupi dovoljno snage za onaj odsudni čas kad bude napuštao 1947. Žva-kali su jedan pokraj drugog, čučeći na ivici mora.&lt;br /&gt;Ponovo se začu nesnosna pištaljka. Ovaj put dva puta dugačko.&lt;br /&gt;-  Moram da idem! - reče sa uzdahom dečak.&lt;br /&gt;-  Danas imam čas samokritike . . .&lt;br /&gt;-  čega?&lt;br /&gt;-  Samokritike ... - ponovi Herceg mlađi.&lt;br /&gt;-  čekaću te na istom mestu . . .&lt;br /&gt;-  časna pionirska? Oklevao je trenutak:&lt;br /&gt;-  časna pionirska! - reče. Dečak otrča u stroj.&lt;br /&gt;-  Mirnoooo! Na parove razbroooooojs!&lt;br /&gt;-  Prvi! Drugi! Prvi! Ja do njega . . .&lt;br /&gt;-  Ostav!&lt;br /&gt;-  Prvi, drugi, prvi, drugi. . .&lt;br /&gt;-  U dvoooooojne redove! Napreeeed maaaaarš! Pjesma!&lt;br /&gt;Dečaci zape vaše složno:&lt;br /&gt;Budi se Istok i Zapad, Budi se Sjever i Jug! Koraci tutnje u napad, Složno uz druga je drug . . .&lt;br /&gt;Dečak se osvrnu ka mestu na kome je sedeo.&lt;br /&gt;-  Herceg! Ne okreći se, Herceg! Kud gledaš iz stroj4f*&lt;br /&gt;A onda zamakoše u šumu.&lt;br /&gt;53&lt;br /&gt;Devojčice su se kupale na sasvim suprotnom delu plaže. Uskoro i one krenuše za dečacima, ali ne u stroju, već dve po dve, držeći se za ruke u polu-rasutoj koloni. Prošle su samom ivicom borika na oko pedesetak metara od Hercega, ali on je ipak uspeo da na trenutak razazna žutu treperavu mrlju Linine haljine. Podigao se sa šljunka, ali malu Linu Koen zakloniše njene drugarice, a malo kasnije i polegle grane borova. Posle dece na plaži ostade samo nekoliko usamljenih starijih kupača i dve tri porodice u hladu pitasora.&lt;br /&gt;Hercegu poče da nedostaje taj mali izubijani dvojnik. Oseti skoro ljubavnu tugu zbog rastanka sa njim, onu tako retku i plemenitu nostalgiju izme-šanu sa srećom što će se uskoro sresti i sa strepnjom da nešto nepredviđeno ne omete taj susret. Nije doživeo slično uzbuđenje još od svoje osamnaeste, a posle, oklop lukave kornjače konačno se okoštao postavši neprobojan: živeo je u njemu zaštićen od sličnih uzbuđenja i verovao da je rxrvelika prednost! U ljubavnoj plimi koja mu se penjala do grla, svečano su zvonile potopljene katedrale. Zaboravio je na izgnanstvo iz 1974. i neizvesni povratak. Iščezlo je i osećanje krivice koje mu je do maločas pritiskalo dno utrobe: automobil u tuđoj garaži, brojevi telefona na koje je neizostavno morao da se javi, neplaćeni računi "Ameriken-ekspresa" i avionske karte koje je trebalo da podigne najkasnije do devetog u podne - urgiranje za nove metre filmske trake, pošto je ekipa bila već pri kraju sa osetljivim materijalom - šta ga se sve to sada ticalo kad je znao da će kroz sat-dva ponovo videti sebe u 1947?&lt;br /&gt;54&lt;br /&gt;Od samog početka svoje, po opštem mišljenju brze i uspešne karijere, radio je samo za tog dečaka iz sirotinjskog letovališta, želeći da ga jednoga dana izvuče iz bede i pokloni mu sve one stvari za kojima je sa deset godina maglovito čeznuo, ne znajući ni sam kako se sve zovu i kako treba da izgledaju (e, pa sad tačno zna!), mada je predosećao da negde postoje i da bi bez njih život bio savršeno uređen pakao. Napredovao je sve više u svom poslu, osvajajući ljubav miliona privrženih gledalaca, a da niko od njih nikada nije posumnjao da to čini samo zbog jednog dečaka što je već odavno odbio da raste. Zaostajao je tako za Hercegom i smanjivao se sve više, dok se na kraju sasvim ne mumificira u dečaka - tridesetsedmogodišnjaka, krupnih izglad-nelih očiju.&lt;br /&gt;U početku, dok se još nije tako često pojavljivao na ekranu i dok njegovo lice nije postalo opšte mesto - zaštitni znak za uglađenog prodornog mladog čo-veka (kojeg su žene želele za sina, sestre za brata, a strogi očevi za verenika svojim ćerkama), nije mislio ni na šta drugo sem na svoj zadatak pred kamerom. Govorio je odmereno i razgovetno, ne videći ništa drugo pred sobom sem sadržaja koji je izlagao. Ali s vremenom Hercegu poče da smeta to što neprestano mora da se obraća televizijskoj kameri, tom trookom-troobjektivnom čudovištu na kome, poput zakrvavljenog oka kiklopa Polifema svetli crvena lampa. Najpre je zahtevao da asistent režije stoji pokrai kamere dok on govori, pravdajući se da se mora obraćati nekom živom stvoru od krvi i mesa, u čijim će očima moći da pročita slaganje ili&lt;br /&gt;55&lt;br /&gt;dosadu, ali televizijski ljudi koji bi stali ispred njega da mu učine tu uslugu, bili su već odavno oguglali na lica i reci, pa bi rasejano zijali po studiju i on je brzo gubio potrebnu vezu, zaboravljao kome se obraća i šta da kaže, koju intonaciju da upotrebi: ideje su mu se pretvarale u šupalj zveket reci, koje je i sam sa dosadom slušao jednim uvom, kao da sluša kakvog dosadnog govornika koji se zapleo u monoton govor.&lt;br /&gt;Poželeo je nekog ko će biti u stanju da u njemu raspali ugasli radoznali žar, nekog kome će nešto značiti to što govori, na kraju, nekog ko će učiniti sve da iščupa i izvuče uzbuđenje odavno zasuto pepelom ravnodušnosti. Tri objektiva koja su stakleno zurila u njega nisu izazivala ništa drugo sem tuposti. Dnevna televizijska kritika zapazila je sa pravom da Herceg gotovo zeva od dosade dok govori o uzbudljivim stvarima koje su mu se desile. U degim belim pauzama koje je pravio, kritičari su bili čak skloni da vide njegov posebni šarm! Razmišljao je koga da postavi pored kamere dok priča, pa da se u njegovihr očima ponovo zapali ugasli sjaj koji mu je pomagao da sam sebe nadmašuje iz ne-delje u nedelju? Pomislio je najpre na nekoliko de-vojaka koje su mu nekada mnogo značile - ali posle kraće provere - ni jedna od njih nije dolazila u obzir! Prijatelji bi ga gledali sa zlobom, rođaci sa nepoverenjem: nisu verovali u građansku trajnost njegovog brzog uspeha, u njihovom pogledu čitao je da mu predviđaju loš kraj, kakav, uostalom, i zaslužuje i obaveznu rečenicu - epilog, koja ga je izbezumljivala svojom zloslutnošću: "Znali smo mi&lt;br /&gt;56&lt;br /&gt;da je to samo privremeno! Šta se drugo moglo i očekivati od njega?"&lt;br /&gt;Najzad, pronašao je svog slušaoca: nije ni prime-tio da već nekoliko meseci govori dečaku sa plaže, i taj klinac je bio u stanju da ga zaista sluša dok je opisivao daleke gradove u plamenu i smele ljude i žene u azijskim revolucijama, opasne prelaze preko reka, oblakodere čiji se krovovi gube u oblacima; slušao ga je sa divljenjem dok je ćeretao sa najpoznatijim ličnostima svoje epohe, pokušavajući da razgrne uobičajenu predstavu o njima i otkrije ih u novom svetlu . . . Taj desetogodišnji dečak je gutao svaku njegovu reč, kao što se sluša stariji brat kada se vrati kući iz vojske ili iz rata. Video ga je uvek ispred sebe, sa karamelom pod jezikom, kako se smešta ispod snimateljevih nogu i očekuje da počne priča. "Jeste li spremni?" pitali su kroz zvučnike iz režije. "Mali je spreman!" odgovarao je, prekrstivši mirno noge.&lt;br /&gt;Sada ga je najzad pronašao, posle toliko godina! Više to nije samo senka dečaka u vremenu, već živ desetogodišnji mališan, koji je čak kupio cigarete i podelio sa njim svoju skromnu užinu.&lt;br /&gt;Prvog dana na plaži Svetog Andrije poverovao je naivno da će se lako sprijateljiti sa morem. Ono nimalo nije ličilo na onu podmuklu životinju od prošle noći, po čijem su se hrbatu valjali u "Milosrdnoj Gospi od Školja"; pitomo mu se umiljavalo olro nogu, lizalo mu dlan, nudilo da se igraju u plićaku. Opijen južnim suncem, zaspao je blaženo u&lt;br /&gt;57&lt;br /&gt;pesku i zaradio strašne opekotine. Pekao ga je čak i povetarac, kada bi mu dodirnuo nabubrelu kožu po kojoj su se rascvetavali bolni plikovi. Bio je mali izgoreni puž, izbačen iz ljušture svog sirotinjskog odela.&lt;br /&gt;Nije mogao da zna da se more tako šali sa ne-srećnim kontinentalcima koji dolaze da mu se poklone. Ono im na taj način pokazuje koliko su mu tuđi; govori im da ih nikada neće primiti za svoje. Onoga dana kada najzad pobede njegovu žestoku narav, naviknu se na sunce i na so, već moraju da se vrate u svoje tužne gradove duboko u kopnu. Idućeg leta igra se nastavlja iz početka.&lt;br /&gt;Koža na Hercegovim ramenima pucketala je poput stare novinske hartije koja je predugo stajala u prozoru, zubi su mu u groznici udarali jedni o druge, a mokar peškir koji je stavljao na izgorena ramena sušio se za nekoliko minuta od vrućice, koja je htela napolje iz njegovog namučenog tela. Tresao se " bunilu, sam u spavaonici sa dvanaest gvozdenih kreveta, i gledao kroz prozor u more što se zlobno cerekalo ultramarinom. Dobroćudna domska kuva-rica sažali se na njega i dade mu kafenu šoljicu maslinovog ulja, da namaze opekotine.&lt;br /&gt;čeznuo je za vlažnim sarajevskim zelenilom - svežim vazduhom svog rodnog grada. činilo mu se da bi istog časa prezdravio, samo da se izbavi ovog užarenog mesta gde boli čak i pogled na usijane bele zidove, a voda bocka milionima nevidljivih iglica. Ali Sarajevo je bilo daleko.&lt;br /&gt;Idućeg jutra, vaspitač mu je izmerio temperaturu od trideset osam stepeni i oslobodio ga marša "Tra-&lt;br /&gt;58&lt;br /&gt;gom S. Andrijevskog odreda". Ostao je tako sam u domu, a kad mu vatra malo popusti, krenu da obilazi opustele spavaonice. U levom krilu bivše kasarne obalske artilerije spavale su devojčice. Odluči se da ispita to tabu - žensko svetilište, u koje nikada nije zakoračio. Već u hodniku, Herceg začu tihe, prigušene jecaje. Odškrinuo je sa strahom vrata prve spavaonice i ugledao svoju malu saputnicu Linu Koen kako sedi na krevetu i neutešno plače. I nju je prevarilo podmuklo sunce Svetog Andrije! Beleg opekotine prekrivao joj je ruke što su izvirivale ispod mokrog ručnika. Gledajući je, mrzeo je iz dubine duše i more i lažno, umiljato sunce i ovaj dom-kasarnu, čak i vrt pun nepoznatog drveća opojnog mirisa, koje nimalo ne liči ni na šljive ni na orahe, ni na šta što je do tada upoznao. Doneo je Lini preostalo maslinovo ulje. Stidljivo je sklonila sa ramena ručnik, a on se trudio da je što manje povredi dok je razmazivao žutu masnu smesu po leđima punim pega.&lt;br /&gt;Pre nego što je obrisao prste o plahtu, primetio je da su Lini Koen počele rasti grudi.&lt;br /&gt;Pokupili su svoju tajnu ušteđevinu (ona iz malog kartonskog kofera, on iz metalne kutijice) i odlučili da krišom razgledaju Dubrovnik, o kome su se među domskom decom pronosile šapatom priče kao o gradu iz bajke, gde na svakom ćošku ima sladoleda i vrte-ški. Jedan prašnjav autobus dovezao ih je posle pola sata drmusanja pred dubrovačke kapije, na Pile. NiJjPnije obratio pažnju na desetogodišnjeg dečaka u kratkim pantalonama pocepanog tura i njegovu vršnjakinju u prljavoj žutoj haljini.&lt;br /&gt;59&lt;br /&gt;Tako zakoračiše na Stradun! Skinuli su sandale i išli bosi, uživajući u glatkim kamenim pločama pod stopalima. Gledali su sa zavišću srećnu dubrovačku decu kako se veru po fontanama i trče kuda ih je volja, bez zviždaljke vaspitača i čuvara. Naviknuti da se stalno kreću u stroju, dvoje po dvoje, uhvatiše se čvrsto za oznojene ruke, potpuno zbunjeni ovim rajem na zemlji.&lt;br /&gt;Lina Koen se svemu divila - Herceg je zavideo i smišljao osvetu!&lt;br /&gt;Možda je baš tada prvi put odlučio da postane slavan? Jedno je sigurno: nikad posle tog avgustov-skog dana 1947. nije prošao ispod srećnih dubrovačkih kapija a da se ne seti svog prvog ulaska u Dubrovnik. I sve te godine pored njega je koračala tamnokosa Lina Koen u prljavoj haljini od padobranske svile; stiskala ga svojom malom oznojenom šakom, a da to nikada nije saznala.&lt;br /&gt;Poslasjjčar im je tražio najpre novac, a tek onda, kada mu ga dadoše, pruži im dva korneta sa sladoledom od ci trona.&lt;br /&gt;Lina Koen nije u tom primetila ništa čudno - Herceg je za čitav život zapamtio tu ranu uvredu!&lt;br /&gt;Kupili su dve razglednice Dubrovnika, ali nisu imali kome da/pišu. Šteta, bile su to veoma lepe razglednice i neko bi se radovao da ih dobije.&lt;br /&gt;Tada s ponosom ratne siročadi utvrdiše da su slični: ni ona ni on nisu imali roditelje!&lt;br /&gt;Koliko su Lini pričali, njene su odveli u logor još na samom početku rata. Majka je uspela da je gurne među svetinu koja je nemo posmatrala odlazak sarajevskih Jevreja. Živi zid se sklopio za malom&lt;br /&gt;Linom Koen, koja je na sreću imala crnu, a ne riđu kosu, pa je bilo lakše sačuvati od pogroma. Neki dobri ljudi odveli su je na selo, gde joj dadoše novo ime. Nije ga volela i nikada se nije navikla na njega. Zvala se za vreme rata - Barica Žmuk! Sećala se maglovito svog oca Ravija Koena, kako je vodi za ruku kolovozom, jer im je bilo zabranjeno da idu trotoarom kao ostali. Nosili su žutu traku sa zvezdom oko rukava. Seća se da je otac svima izazivački gledao u oči i da su njihovi dojučerašnji nameštenici i radnici iz parnog mlina "Koen i sin" skretali pogled u stranu. Na selu je čuvala krave, sve dok se rat nije završio. Onda su rasutu decu sakupili u dečije domove i čekali da im se jave preživeli rođaci. Lini Koen se još niko nije javio.&lt;br /&gt;Odlučiše da razglednice sačuvaju kao uspomenu na Dubrovnik! Vratili su se autobusom u Svetog Andriju i pokušali da se neopaženo uvuku u kasarnu, u kojoj je vrilo kao u košnici: dom se vratio sa marša.&lt;br /&gt;Lini je uspelo da prođe nekažnjeno - Hercega su izveli pred stroj koji je već čekao spuštanje zastave sa jarbola.&lt;br /&gt;- Drugovi! - rekao je vaspitač. - Mi ovdje imamo jednog dezertera! Jeste, drugovi, dezertera! Drugovi, drug Herceg, koga za sada nećemo zvati drugom, već gospodinom; gospodin Herceg, dakle, drugovi, obmanuo je svoje vaspitače i svoj kolektiv, drugovi! On se, drugovi, pretvarao, drugovi, da je bolestan i da ne može sa svojim drugovima, drugovi, na zadatak! Šta je uradio? Gospodin Herceg Niko otišao jfu Dubrovnik, drugovi, da se provede, jede sladoled i štatijaznam! On je, drugovi, sabotirao za-&lt;br /&gt;60&lt;br /&gt;61&lt;br /&gt;datak i ja, slobodno mogu da kažem, drugovi, da je Herceg ne samo dezerter, već i saboter, drugovi, ukratko - simulant!&lt;br /&gt;Nije znao šta znače te strašne strane reci što su mu se poput kuršuma zabadale u oči, čelo, u duh, dok je stajao prokazan i kao okužen pred celim strojem na čistini zbornog mesta.&lt;br /&gt;Vaspitač se šetao ispred stroja, uživajući u svojoj nadmoći:&lt;br /&gt;- Ja neću, drugovi, da kaznim Hercega! Ne, drugovi! Predložite vi, drugovi, sami kaznu . . .&lt;br /&gt;čekao je.&lt;br /&gt;Slino predloži steljanje, neko drugi nedelju dana bez hrane, dok su ostali predlagali samo batine i zatvor. I sam vaspitač nije očekivao tako maštovit izbor mučenja, pa je velikodušno podignutom rukom utišao stroj:&lt;br /&gt;-  Ne, drugovi! - kazao je. - Ništa od toga! Pružićemo priliku Hercegu da se popravi i sam uvidi svoju   gfešku!    Okružimo   ga   bojkotom,   drugovi! Neka vidi i sam, drugovi, šta je pojedinac, drugovi, prema kolektivu! Dok se ne pokaje i sam se ne raskri-tikuje,   drugovi,  neka niko ne razgovara  sa njim! Slažemo li se, drugovi, da takvim, sličnim Hercegu nema, drugovi, mesta u našim redovima?&lt;br /&gt;-  Slažemo ...   -  promrmlja   razočarani  stroj, kome se prebrzo završila scena suđenja. Krvi, krvi, krvi!&lt;br /&gt;Ipak, pevao je sa njima "Hej, Slaveni, jošte živi duh vaših djedova . . ." dok se zastava lagano spuštala sa jarbola.&lt;br /&gt;Istina, sam i sa strane, ali ipak, pevao je.&lt;br /&gt;Njegov život odredile su tako dve velike neuzvraćene ljubavi: more i Lina Koen. I more i Lina dozvoljavali su mu ponekad da ih dodirne, ne prepuštajući mu se nikada potpuno do kraja, nikada sasvim njegovi i nikada on potpuno njihov!&lt;br /&gt;Poslednji put leta 1974. prošao je kroz dubrovačke kapije kao pobednik. Nije preostalo ni najmanjeg traga od onog uplašenog malog Hercega što se trzao kada bi mu golubovi Svetog Vlaha iznenada prole-teli pokraj glave u avgustovskom prasku i lepetu krila, ni pomena od onog sirotog dečaka što se vukao na začelju kolone dece bez roditelja; divio se hram-Ijući izlozima trgovina, blesku kamena, moćnim zidinama i zastavama na vetru, a more se grčilo ta-lasima bez pene i jedrilice isplovljavale iz Gradske luke sa srećnom decom koja su se smejala svim zubima u glavi i dovikivala na nekom divnom melodičnom narečju koji nije razumeo - ni traga od malog Hercega koji je tako predano držao za ruku Linu Koen, prepušten na milost i nemilost neljubaznom sladoledžiji i ženama što su ih sve vreme budno pratile pogledima dok su išli kroz pijacu, da slučajno ne ukradu breskvu ili grozd. Poslednji put leta 1974. stigao je okružen družinom koju je u međuvremenu uspeo da stekne svojim rukama i mozgom; bila je to odabrana televizijska ekipa, najbolja koja se uopšte može sastaviti, proverena u bezbroj nemogućih emisija i pothvata, opremljena najskupljom tehnikom za podvodna snimanja. Okružen njihovom zaštitom, mogao je učiniti sve što je želeo &lt;Fda za to nikome ne polaže računa: mogao je zakupiti brod, iznajmiti ovaj ili onaj hotel, podići&lt;br /&gt;62&lt;br /&gt;63&lt;br /&gt;na noge čitavu obalu ili bar onaj deo ljudstva koji je pristajao da bude unajmljen na neodređeno vreme za najčudnije potrebe koje je u stanju još jedino da smisli televizija. Mogao je do mile volje slati kelnere po novi led za piće, tražiti suncobrane i udobnije stolice; za njega su donošene školjke tek izvađene iz mora, a jedan naročito određen čovek iz ekipe brinuo se samo za to da svakog dana bude sveže ribe . . . Ali, Herceg je znao: ni more, ni Lina Koen nisu se dali zavesti tim spoljnim obeležjima uspeha i moći. Znao je u sebi, znao je dobro da ga još uvek ne primaju i da ga nikada neće primiti za svog.&lt;br /&gt;Herceg poče da se cereka.&lt;br /&gt;Da ga je neko posmatrao sa strane (srećom, nije), pomislio bi sigurno da je jedan od ratnih veterana koji je upravo dobio nervni napad, takozvanu "živčanu" bolest, jer se smejao i grčio kao u nastupu ludila Jparajući rukama po pesku.&lt;br /&gt;- Da se nešto još jedanput rodim ... - hihotao se u maestral što je mreškajući more stizao sa pučine. - Da se ponovo rodim!&lt;br /&gt;Koliko je samo puta postavljao drugima to glupo pitanje (Recite otvoreno: da se još jedanput rodite, šta biste izabrali?") i koliko su ga puta njemu postavljali! Da se još jedanput rodi, oh, Bože, da ponovo ima deset godina! Šta bi učinio?&lt;br /&gt;"Evo šta: ustao bih i zakoračio u more," reče Herceg, "probao bih najpre je li voda hladna, ne, Vrlo je ugodna, naravno, malo se naježite dok ulazite u nju, ali čim ste unutra, sve je O.K., mnogo je pri-&lt;br /&gt;64&lt;br /&gt;jatnije nego napolju, a onda bih zaplivao, evo ovako, i ne bih se zaustavljao sve do nekog srećnog ostrva, na kome decu od deset godina ne optužuju za dezerterstvo i sabotažu, da, i za simuliranje, jer su se usudila da pojedu jedan sladoled od citrona, mora naime, da postoji negde neko takvo ostrvo, inače bi bilo zaista pretužno na ovom svetu . . . Eto šta bih učinio da mi je ponovo deset godina, ali meni je zaista deset i, vidite, ne mogu ništa naročito da uradim sam za sebe u tim godinama, a što je još žalosnije, ne mogu da učinim ama baš ništa ni za sebe u ovim svojim drugim godinama! Jednostavno, možda sam već mrtav? Možda smrt baš ovako izgleda: jedna plaža iz detinjstva, a okolo ćuti zaliv pun tišine obeležen nagorelim zidovima... Ili smo možda samo statisti u nekom grandioznom televizijskom spektaklu, jer već odavno sve je postalo film, a ono čega nema na televiziji - uopšte i ne postoji! Ali ja ne snimam takozvane umetničke filmove; bavim se samo životom, dokumentarnim emisijama o vremenu i ljudima! Pa šta? Sve je film i sve televizijska prostitucija u kojoj predeli služe samo radi scenografije, dok su ljudi kostimirana masa u totalu.&lt;br /&gt;Hercegov deda po majci, Ilija Hadži-Banjac - trgovac sirovom i rezanom drvenom građom na veliko, nije nikome dozvoljavao da navija skupoceni gramofon marke "His Master"s Voice", sem svom unuku Niki. Mali Herceg je stekao tu privilegiju veorilprano; nije bio napunio još ni četiri godine!&lt;br /&gt;Deda bi najpre pažljivo očistio ploču kuglom od&lt;br /&gt;65&lt;br /&gt;zelenog pliša, a zatim su zajedno slušali "Ariju Salome sa Jovanovom glavom" od Riharda Štrausa, u izvođenju Bahrije Nurihadžić. Bilo je tu i drugih ploča. Herceg je naročito voleo "moderne šale" Joce Tanića i Žanke Stokić, i uvertiru iz "Lake konjice" Franca Fon Supea. Kada je deda bio naročito dobre volje, puštali su "mijatovke" - šaljive pesme popularnog beogradskog advokata Mijata Mijatovića, okretali "Lambetvok" i hor donskih kozaka. Slušajući ove ploče, deda bi često zaspao u dubokoj kožnoj fotelji, pa je njihova pokućarka Hajrija Pita dolazila na prstima da mu otkopča sive kamašne, svuče cipele i potom nazuje mekane papuče od filca.&lt;br /&gt;Herceg je verovao da sve te lepe, udaljene glasove izvodi, u stvari, žuti pas naslikan na pločama kako sluša "glas svoga gospodara". Njihov zvuk zauvek mu je ostao vezan za tamnu polituru dedine gostinske sobe u kojoj su puštali gramofon.&lt;br /&gt;Ша Hadži-Banjac živeo je u jednoj od svojih kuća, prostranoj jednospratnici koja je dominirala istočnim kvartom trgovačkog dela grada. Na spratu se nalazio stan od sedam velikih, gospodskih soba, a u prizemlju su bile poslovne prostorije. Herceg se još seća prosedih ljudi u prugastim odelima kako stoje oko malog pisaćeg stola i piju iz kristalnih čaša. Taj pisaći sto bio je, u stvari, neka vrsta sekretera, sa mnoštvom malih fijoka s obe strane zelene čoje, na kojoj se šepurila velika bronzana mastionica u obliku Big Bena. Fijoke su mirisale na burmut i staru hartiju, a ljudi na kolonjsku vodu za brijanje. Iznad stola je visila^fotografija nekog strogog čoveka sa cvikerom, kojfje držao dečaka na kolenu. Deda&lt;br /&gt;66&lt;br /&gt;mu je objasnio da su to Kralj i njegov Prestolo-naslednik. Zemlja je bila kraljevina. Iznad kožnog divana nalazila se druga slika: brkat starac sa rukom povijenom u krvav zavoj i puškom na ramenu predvodio je grupu ljudi i žena; svi su bili mahom na konjima, dok je on išao peške, ljut na gledaoce. ("Seoba Srba pod Arsenijem čarnojevićem" od maestra Paje Jovanovića) Herceg je voleo dedinu kancelariju i zbog toga što su u njenim uglovima ležali naslagani uzorci parketa i lepo ispolirane drvene kocke. Slagao je od njih tvrđave i bedeme.&lt;br /&gt;Sobe na spratu malo kad su vetrene. Neke od njih otvarane su samo tri puta godišnje: za Božić, Uskrs i krsnu slavu Svetog Arhangela Mihajla. Tada su se pekla brda baklava od domaćih jufki, urmašica, rastresitog i sočnog kadaifa, kiflica i štanglica, a, povrh svega, iz poslastičarnice "Sabo" na glavnoj ulici donošena je velika saher-torta. Ilija Hadži--Banjac nije verovao u Boga (uvek je okretao leđa popu kada je dolazio da "osveti" kuću), ali ova slavlja bila su dobra prilika da se čitavom gradu pokaže kako je u kući Hadži-Banjca sve kako valja. Zaista, sve stvari u ovom starom trgovačkom domu bile su masivne i usjajene, baš kao i pribor za jelo za dvadeset i četiri osobe, koji su žene svake subote glačale, najpre pekarskim pepelom, a zatim kao duša mekim flanelskim krpama, sve dok srebro ne pobeli.&lt;br /&gt;Svakog proleća odvozili su se u brda dedinim "fordom" kojim je upravljao šofer pod platom, neki Rihter. Putovali su makadamskim cestama do pri-vamih šuma Ilije Hadži-Banjca i odsedali u upravnoj zgradi pilane. često su pravili izlete, vozeći se uskom&lt;br /&gt;67&lt;br /&gt;šumskom prugom u vagonetima koje su vukli izdržljivi brdski konjići. Kada bi naišli pokraj seče, šumski radnici su odlagali sekire i capine i skidali kape. Deda bi se tada uhvatio sa drvosečama za ruke, baš kao u dečijoj igri "Ringe-ringe raja", pa bi svi zajedno obgrlili kakvo posebno široko deblo i tako se fotografisali. Rihter je vodio osedlanog konja na kome je jahao mali Herceg.&lt;br /&gt;Na porodičnim fotografijama iz tog vremena, Hercegova majka Olivera odevena je u belu haljinu koja joj dopire do polovine listova. Mada joj senka slamnog šešira širokog oboda pada na bledo lice, ispod njega ipak svetle njene krupne oči kao dva s vica u sumraku. Deda leži u travi pored tek odstre-Ijenog surog medveda, a oko njih stoje neki ljudi u šumarskim šeširima. Mali Herceg se smeši sa belog arabera, čije dizgine drži verni Rihtman. Baka je već odavno umrla pa je nema na slici. U pozadini su stoletni borovi obrasli u visoku paprat. Neki zalutali konj viri iz te tamne šume. Film je razvijen i izrađen u "Foto-Korzu".&lt;br /&gt;Hercegov ujak Pavle nije ni na jednoj od tih fotografija u boji sepije. Godinama ne ulazi u kuću svoga oca sa kojim je u zavadi. Njegovo ime niko ne izgovara. O njemu svi govore kao o njemu - on je on. Lud za avionima, prijavio se i protiv volje Ilije Hadži-Banjca u vojnu avijaciju i u to vreme živi na aerodromu, gde se oženio sa kantinjerkom Esterom Pap, nekom Mađaricom sumnjive prošlosti. Priča se da se vole i tuku. Izgleda da nemaju dece.&lt;br /&gt;68&lt;br /&gt;Na Vrbicu u aprilu 1938, baš kad je bilo najviše šetača, Hercegov ujak je na francuskom dvokrilcu "Brege" proleteo ispod starog mosta u Mostaru. Sa obe strane krila nije ostalo više prostora koliko da čovek ispruži dlan! Mada je ovaj podvig ušao u istoriju jugoslovenskog zrakoplovstva, Pavla Hadži--Banjca su degradirali sa kapetana u čin poručnika i zabranili mu da leti dve godine. Šest meseci kasnije, ukrao je avion i izveo smrtonosan luping iznad venja-ka letnjikovca porodice Trnka, na glavnoj ilidžanskoj aleji što vodi ka vrelu Bosne. Posle toga su mu oduzeli i čin poručnika, tako da je postao običan kantinjer na aerodromu. Pričali su da se propio i zapustio.&lt;br /&gt;Trinaesti aprila 1941, kada su nemački bombarderi nadleteli Sarajevo, uspeo je da se dočepa jednog otpisanog poštanskog "Poteza" sa dva krila i da uzleti. Pucao je iz pištolja na "meseršmite" koji su ga oborili u kanjon Miljacke, nedaleko od Kozje ćuprije, ispod koje je pokušao da proleti pre nego što se srušio.&lt;br /&gt;Mada Nikola Herceg, otac malog Hercega, nikada nije prekoračio kućni prag svog tasta, poznatog industrijalca, velikodušno je dozvoljavao svojoj ženi Oliveri da, kada god zaželi, odvodi malog dedi. I ma koliko da se Hercegova majka trudila da ublaži mržnju između ta dva muškarca, sve je bilo uzaludno. Ilija Hadži-Banjac nikada nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je njegovu mezimicu odveo običan kiparski pomoćnik, uz to još i crven. Nikola Herceg, opet, nije mogao da oprosti Hadži-Banjcu to što je kapitalista i što glasa za Jugoslovensku radi-&lt;br /&gt;69&lt;br /&gt;kalnu zajednicu. Upoznao je Hercegovu majku dajući joj časove iz književnosti i istorije. Kasnije, kada je mali Herceg već bio na putu, ispostavilo se da je podučavao i iz ljubavi, ali bilo je dockan da se ma šta učini. Spašavajući šta se moglo spasiti, stari Hadži-Banjac je prešao preko svega i bio sklon da im oprosti samo pod dva uslova: da se venčaju u crkvi i da se posle toga njegov zet zaposli u trgovini sirovom i rezanom drvenom građom na veliko. Nikola Herceg je odbio oba uslova. Po gradu je pukla bruka. Stare tašlihanske porodice Jeftanovića, Ka-šikovića, Besarovića i Despića gledali su sa sažaljenjem svog ortaka Hadži-Banjca, koji je preko noći potpuno osedeo. Nekoliko dana pre Hercegovog trećeg rođendana 1940, za koji je Hadži-Banjac pripremao vatromet sa balkona, i u tom cilju anga-žovao pirotehničara - Italijana Pjetra Palavičinija, policija je pretresla knjižaru i antikvarnicu čeha Studaičke u Štrosmajerovoj ulici, gde je radio Hercegov otac, i ispod tezge pronašla zabranjene knjige. Hadži-Banjac je išao lično gradonačelniku i garantovao za svog zeta, pa je samo on pušten, što mu Hercegov otac nikada nije oprostio, jer su u zatvoru ostali njegovi najbolji drugovi. Najpre nije hteo da izađe iz zatvora, a kada su ga najzad izbacili napolje, otišao je šefu policije i preklinjao ga da ga vrati u aps.&lt;br /&gt;-  A, to ne! - odmahnuo je rukom taj visoki policijski činovnik, ponudivši ga cigaretom iz zlatne tabakere. - Vi ćete ostati na slobodi . . .&lt;br /&gt;-  Ali, šta će misliti moji drugovi? - protestovao je Nikola Herceg.&lt;br /&gt;70&lt;br /&gt;-  To baš i želimo ... - kazao je hladno šef policije. - Da im vi objasnite zbog čega smo samo vas pustili!&lt;br /&gt;Za osvetu, Hercegov otac je zabranio svojoj ženi da odvodi tamo njihovog sina, kojeg je deda obožavao. Hadži-Banjac je izdržao nedelju dana bez maloga, a onda se pojavio gologlav i neispavan jednoga jutra u njihovom skromnom stanu na periferiji, očiju punih suza. Tako je sklopljeno primirje, ali mržnja je i dalje tinjala. Hadži-Banjac je kupovao malom Niki igračke, koje su koštale više od dvo-mesečne plate njegovog oca. Otac je učio malog Hercega da peva "Internacionalu" i da su svi veliki kapitali stečeni pljačkom. Kada su 27. marta izbile demonstracije protiv pakta sa silama osovine, ispod prozora dedine kuće prošao je ponosno na čelu komunista Hercegov otac sa crvenim karanfilom u reveru. Viknuo je: "Živjela Komunistička partija Jugoslavije" Dolje sramni pakt! Dolje izdajnici naroda!"&lt;br /&gt;Svi su povikali: "Dooooooolje!"&lt;br /&gt;Zatim se pod prozorima provezao Ilija Hadži--Banjac u fijakeru u koji su bila upregnuta dva raspomamljena belca. Pratio ga je drugi fijaker pun Cigana koji su svirali "Marš na Drinu". Viknuo je:&lt;br /&gt;-  Živio   prestolonaslednik   kralj   Petar   Drugi! Dolje sramni pakt!&lt;br /&gt;Cigani su odsvirali tuš.&lt;br /&gt;Niko Herceg je sa prozora mahao dedi i ocu sa dvejugoslovenske trobojke od hartije.&lt;br /&gt;Hercegova majka, koja ga je držala u naručju, zaplakala je jer je predosetila da odnekud stiže nesreća.&lt;br /&gt;71&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;Na nesreću nije trebalo dugo da se čeka.&lt;br /&gt;Baš nekako tih dana, Ilija Hadži-Banjac otputova u Liverpul da zaključi neki krupan posao oko izvoza drveta sa svojim engleskim partnerima. Hercegovog oca tražila je policija, kojoj više nije bilo do igre, pa je morao da pređe u ilegalnost i što brže napusti Sarajevo. Hercegova majka, žena patrijarhalnog kova, mada se ništa nije razumevala u politiku, krenu za svojim mužem, poverivši Niku na čuvanje francuskoj guvernanti madmazel Žanet Marten, koju su inače svi zvali Fru-Fru, sobarici Mariji i grbavoj Hajriji Piti, pokućarki.&lt;br /&gt;Bračni par Herceg uhapšen je na vinkovačkoj železničkoj stanici i sproveden u zatvor N. gde su ih od jugoslovenskih žandara nasledili Nemci. N-ski komunisti organizovali su bekstvo Nikole Hercega, ali se, na žalost, ništa nije moglo učiniti za njegovu ženu, koju pet dana kasnije izvedoše na streljenje u jednoj grupi talaca. Nije stigla čak ni da napiše oproštajne pismo svom sinu. Sve što je ostalo od ove lepe nesrećne žene, sadržano je u modro--zelenim mačijim očima koje je nasledio Niko N. Herceg. Pred streljanje nije rekla ništa značajno, nije preklinjala za milost, niti plakala; samo je zamolila neku malu frizersku pomoćnicu koja je sa njom izvedena pred zid, da joj popravi frizuru. Umrla je kao dama.&lt;br /&gt;Komandir pratećeg bataljona Nikola Herceg je u oktobru 1944, kada je oslobođen N. svojeručno obesio sva tri člana ustaškog Prekog suda, koji su njegovu ženu poslali u smrt. Poginuo je petog aprila 1945. od slučajno zalutale protivtenkovske granate&lt;br /&gt;nadomak Sarajevu koji je njegova jedinica oslobađala. Granata ga je potpuno raznela i izmešala mu telo sa tri pratioca, pa su svi sahranjeni u zajedničkoj grobnici.&lt;br /&gt;Kada je Ilija Hadži-Banjac otputovao u London, njegovi pomoćnici digoše preko noći noseve. Najspretniji od njih, neki Trebinjac, pobeže sa delom Hadži-Banjčevog kapitala u gotovini i sa madmazel Fru-Fru preko Dubrovnika brodom na Krf, a posle se prebaci u Tanger, gde se veoma obogatio. Tražio je posle rata nekog od Hadži-Banjaca da mu vrati novac sa kamatama, ali se niko nije javio na njegove oglase u novinama. Vozač Rihter stupio je među prvim sarajevskim Nemcima u SS-Einsatzgruppe i poginuo na istočnom frontu kao šofer. Ostali na-meštenici raziđoše se kud koji u ratnom metežu, tako da je Hajrija Pita, poslednja i najbednija među služavkama, na koju niko nije ozbiljno računao, morala sama da spusti jednoga jutra roletne na Hadži-Banjčevoj trgovini sirovom i rezanom građom na veliko. Mali Herceg je puštao dedine omiljene ploče sve dok ne istupi iglu na gramofonu. Lutao je po pustim sobama pitajući se gde su to odjedanput nestali toliki ukućani, i crtao razne figure prstom po prašini, koja se uhvatila na velikom trpe-zarijskom stolu od orahovine. Na vrhu strme bašte iza Hadži-Banjčeve kuće, jugoslovenska vojska je postavila protivavionski "Hispano" top kalibra dvadeset milimetara.&lt;br /&gt;Pfljj poslužilaca spavalo je pokraj topa u šatoru. Ni&amp;ndžija i punioci učili su malog Hercega kako se prate i gađaju avioni sa "preticanjem", a uveče su pili&lt;br /&gt;72&lt;br /&gt;73&lt;br /&gt;rakiju i pevali uz gitaru "O, dona Klara"! i "Tri palme na otoku sreće, gdje oblaci kruže svu noć . . . " Hajrija Pita im je pekla burek u velikoj okrugloj tepsiji i rano izjutra iznosila toplu vodu za brijanje.&lt;br /&gt;Niko Herceg je naučio da kaže:&lt;br /&gt;- U pičku matelinu!&lt;br /&gt;Deda je poslao razglednicu neke luke, na kojoj je pisalo: "Svog unuka i nasljednika ljubi u oba obraza njegov deda, Ilija Hadži-Banjac. Liverpul, april 1941".&lt;br /&gt;Kada su ga 13. aprila 1941. godine izvukli ispod ruševina, imao je četiri i po godine; znao je da se zove Niko N. Herceg, da je njegov rodni grad Sarajevo, a zemlja Jugoslavija, ali više nije znao gde stanuje, jer je kuća starog Hadži-Banjca tog jutra srušena do temelja. Najverovatnije, nemački avioni ne bi ^i bacili bombe na ovaj kraj grada, da na njih nije iznenada otvorila vatru baterija protivavionskih topova sa brda iznad Hadži-Banjčeve kuće. Nekoliko aparata odvojilo se za trenutak od eskadrile i ustremilo na drhtave cevi dvadesetmilimetarskih "hispano" - topova, pa se uskoro čitav predeo obavi tamom i jaucima. Herceg je lepo mogao da vidi oblak dima i prašine kako stoji nepomično nad gradom u dolini. Izbezumljeni ljudi trčali su zapoma-žući kroz ruševine. Drugi su vukli nosila i lopate. Svugde se osećao miris izgorenog sumpora, smrad krpa, zadah nagorelog ljudskog mesa i još nešto što će Hercega dražiti u nozdravama do kraja života - vonj ljudske nesreće!&lt;br /&gt;Hercegu su izgorele trepavice, obrve i pramen kose iznad čela, inače, ostao je nepovređen. Kasnije će mu izrasti novi pramen, ali, zanimljivo, biće mnogo svetliji od ostale kose. Kao da je plamen smaka sveta zauvek obeležio dečaka, koji će godinama posle ovog događaja nositi ponosno čuperak boje starog zlata sa jedva primetnim odsevima riđeg; u početku nesvestan, a posle veoma ponosan na svoj izuzetni beleg, za koji je verovao da je neki poseban znak - poljubac Boga ili dodir krilom anđela čuvara u letu iznad ruševina. Neki su posle u tom pramenu, kao i u čudnovatom izbavljenju od same smrti, videli u Hercegu po mnogo čemu izuzetno dete sreće, rođeno u krilu velike pošasti i muke. Njegov svetli čuperak iznad lepo oblikovanog visokog čela kao da ga je izdvajao iz svetine. Veoma dugo, on je Hercegu služio kao jedini ukras, nakit ili modni detalj, a kada su ga šišali do glave (činili su to veoma često u raznim domovima kroz koje je prolazio i, još kasnije, u vojsci), najpre bi počeo da mu raste taj svetli pramen, a tek onda ostatak kose! Kao da je neki tanušni, a ipak izvanredno prodorni trak svetla, dolazeći niotkud iz tame i prašine, iz sivila i dima, obasjavao u svakom trenutku njegovu kosu, pružajući mu ogromnu utehu i onda kada su njegov razum i njegovo malo srce gubili svaku nadu da će se jedanput izvući iz bede, u sivom mnoštvu što se valjalo kroz sve naredne, godine pustoši i samoće.&lt;br /&gt;No, i pored toga što mu je kosa bila osmuđena, a licejjjrekriveno garom, videlo se po svemu da je Niko Herceg ono što se u siromašnim ulicama naziva "gospodskim detetom". Veoma lepo vaspitan,&lt;br /&gt;74&lt;br /&gt;75&lt;br /&gt;nije ni plakao, niti vukao ljude za peševe kaputa; samo je stajao usred srede ruševina jučerašnjeg sveta, držeći u naručju zelenkastu mačku, koja je već odavno bila mrtva. U opštoj gužvi niko nije imao vremena za njega, pa su ga ostavili na miru. Izvlačili su mrtve. čuo je kako neko iz zemlje tiho i žalostivo zapomaže, a malo kasnije posmatrao je kako oni što su ih tek iskopali umiru, odahnuvši s olakšanjem istoga časa kad bi popustio pritisak greda i srušenih zidova na njihova izmučena tela. Stajao je, dakle, do kolena u razmrvljenoj cigli i držao mrtvu mačku u naručju, čekajući, kao i svako lepo vaspitano dete, da se odrasli vrate po njega i srede stvari, baš kao što bi nekada čekao pred vratima nekog salona da mami naprave frizuru, pa da odu u šetnju.&lt;br /&gt;Kada mu je dosadilo da stoji na jednom mestu, prošeta kroz ruševine, čudeći se što mu ovoga jutra niko ništa ne brani. Tako je naišao na gomilu vrelog gvozda - ostatke onog protivavionskog topa. Vojnici su bili n* svojim mestima - mrtvi i poluugljenisani. Nije zaplakao. Samo se začudio gde su im lica.&lt;br /&gt;Da li je bio nesrećan? Je li bio uplašen? Koliko je samo puta pokušavao da prizove u sećanje to jutro! Sem ogromne usamljenosti koju je tada osećao, ničega više nije mogao da se seti. Možda bi se ova tupost mogla protumačiti amnezijom - ali, da je u pitanju bio privremen zaborav od kakvog udarca, šoka ili dugog ležanja u tami, u čijoj su se dubini iskrile neke male žmirkave svetlosti, kako bi onda znao svoje ime, ime grada i reci pesme koje ga je naučio otac? U jednom predahu, naime, dok su se odmarali ljudi što su otkopavali ruševine, on im&lt;br /&gt;76&lt;br /&gt;priđe i zatraži vode. Dali su mu da pije iz vojničke čuture, pa mu se voda slivala niz bradu kvaseći njegovu lepu leptir-mašnu.&lt;br /&gt;-  Kako se zoveš? - upita ga brkajlija, bolničar.&lt;br /&gt;-  Herceg N. Niko! - odgovorio je ponosno.&lt;br /&gt;-  Je li povređen? - upita lekarka.&lt;br /&gt;-  čini mi se da nije . . .&lt;br /&gt;-  To je mali iz broja šest! - prostenjala je neka žena koju su peli na nosila.&lt;br /&gt;-  Bože, nesreće ... - plakao je jedan čovek u prašini.&lt;br /&gt;-  Muškarci ne  plaču! - rekao mu je mirno Herceg. - Hoćete li da vam nešto otpjevam?&lt;br /&gt;I ne čekajući dozvolu, on zapeva "Internacionalu", jedinu pesmu koju su ga naučili:&lt;br /&gt;Ustajte, prezreni na svijetu, Vi suznji koje mori glad . . ."&lt;br /&gt;zareza neki agent u Vidiš da je mali&lt;br /&gt;-  Komunističko kopile! kožnom mantilu.&lt;br /&gt;-  Pusti ga! - rekao je drugi, poludio!&lt;br /&gt;Jedna žena mu je dala dinar, jer je lepo pevao. I neka starica, a za njom i gospodin u prašnjavom odelu. Stavio je novac u mali džep od kratkih panta-lona.&lt;br /&gt;Postoji nešto u toj prilično patetičnoj žanr-sceni što donekle objašnjava karakter Nike Hercega i sasvim osporava pedagoge koji tvrde da se ličnost formira glinama. Pevajući na ruševinama onoga što je do maločas bio dom njegovog moćnog dede, Niko Herceg je zaradio svoj prvi novac u životu. Sve&lt;br /&gt;77&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;što bude činio docnije biće u stvari isto: duga šetnja kroz sveopštu nesreću jednog malog učtivog svedoka, koji usput, da bi se nekako prehranio, zarađuje pe-vanjem!&lt;br /&gt;Kao naglo probuđena iz dugogodišnjeg mirnodopskog sna, iz dubine poče da zavija sirena.&lt;br /&gt;- Avioni! - povikaše ljudi i potrčaše uz strmi breg, prema šljivicima. Herceg ih je gledao kako se penju uz klisku, vlažnu travu i kako se ruše nauznak, vukući jedni druge za noge i kapute. Njega niko nije poveo, pa je i dalje stajao mirno i tako je bio jedan od retkih očevidaca koji su lepo mogli da vide formaciju aviona, što su se obrušavali na grad ispuštajući niske oblih svetlucavih predmeta. Najpre bi se začula grmljavina, a nekoliko časaka docnije do Hercega bi stigao ogroman val vreline od koga mu je bubnjalo u ušima i glavi. Tada još nije umeo da razlikuje avione, ali nekoliko godina kasnije, kao i sva ostala ratna deca, postaće pravi stručnjak za letilice i već po grmljavini motora moći će da raspozna radi li sef) eskadrili Štuka Ju-Sy, zvanih "Sturmkampf-flugzeng", ili o formaciji "Dormiera", "Junkersa", ili "Messerschmidta III". Već prema visini na kojoj lete, umeće da odredi njihov cilj i namenu: da li su to samo obični transporteri, vraćaju li se sa borbenog zadatka prazni, bez smrtonosnog tovara, ili tek na-meravaju da ga bace na sledeći nesrećni grad koji još nije platio svoju ratnu cenu. Ponekad, u osamlje-ničkim noćima puberteta, pitao se ko li je bio onaj pilot što je bacio bombu na dedinu kuću. Verovatno je taj čovek i sam već odavno bio les - prah i pepeo, srušen i zaboravljen. Ona bomba koju je bacio 13.&lt;br /&gt;78&lt;br /&gt;aprila 1941. na Sarajevo padala je veoma dugo, sve dok i njega samog nije sustigla i raznela u ništa. Herceg je verovao da je taj pilot bacio sam na sebe, i bilo mu je lakše sa saznanjem da na svetu postoji neka viša, kosmička pravda, van ljudskog domašaja i volje.&lt;br /&gt;Spustio je svoju mačku na zemlju i popeo se na pokretnu stolicu protivavionskog topa. Metal se već ohladio. Počeo je da vrti ručice "hispana", pokrećući cev po visini i po horizontali. Nišanio je, kako su ga vojnici naučili, i vikao: "Bum, bum, bum!"&lt;br /&gt;U tom času bila je to poslednja odbrana grada Sarajeva.&lt;br /&gt;Posljednjih godina sve češće je tražio utočište u skrovitim uglovima svog detinjstva, a najviše u polumračnoj kuhinji Hajrije Pite, u čijim su se budžacima blistali potmulim sjajem potamneli ibrici i džezve. U toj prostoriji, tako važnoj za Hercega, koja je istovremeno služila i kao soba za spavanje, marljivo Hajrijino siromaštvo izribalo je patose do nemoguće granice, sve dok nisu postali žuri kao dukat i mirišljavi kao bosiok. Mislio je na tu skromnu sobicu u naherenoj straćari iznad stene, tražio noćima ulaz u nju i po ko zna koji put silazio u dubinu preko pet visokih strmih basamaka: istog časa grlila ga je bezbednost Hajrijinog dragog doma. Kroz prozor se videla reka: leti plitka i usahla, u jesen hučna i crven^4Jma od ilovače koju je spirala s okolnih brda. Na prozorskoj dasci obično su ležale naočari Hajrije Pite, naravno, bez držača za uši, koji su bili zamenjeni&lt;br /&gt;79&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;s jedne strane običnim kanapom, a s druge - uvijenom olovnom žicom. Ispod konzerve u kojoj je nekim čudom uspešno raslo malo limunovo stablo sa jednim zelenim plodom, mrsilo se njeno večito nezavršeno pletivo, kotrljala se dva oraha u jezgru, kunjao snuždeno izlizani novčanik od mrke kože sa metalnom bravom. Hajrija se muvala oko limenog šporeta hu-čući u vatru, ili bi trebila pirinač na ivici stola, uvek nema, tiha i pouzdana.&lt;br /&gt;Sve češće je u mislima bežao u taj azil, progonjen terminima i obavezama, posle šezdesetak cigareta popušenih bez ikakvog zadovoljstva i bljutavih espre-so-kafa koje su ga razdraživale svojom kofeinskom kiselinom. Sakrivao se u Hajrijinu kuću od progonitelja, dosadnih poslova i sitnica koje je morao da drži u glavi i podsetniku, osećajući da mu te male neizbežne obaveze što prate svaki poluuspeh, poput dosadnih muva, truju velike ideje i zahvate, ispunja-vaui ga osećajem krivice da neprestano kasni i da će Tia koncu biti zatrpan neplaćenim računima za stvari koje je gutao, nadajući se lakoverno da će time potkupiti svoju savest; kaznama za pogrešno parkiranje zbog kojih mu je sudija pretio simboličnim zatvorom u trajanju od jednog dana (bez obzira na svu popularnost i simpatije koje uživa kod njega i njegove porodice) - trebalo je izbeći pozive za neke dosadne  večere  kod  salonskih  lovaca  na  uspešne ljude, vratite opet večere nekim drugim do kojih mu je je bilo stalo, telefonirati i pitati za zdravlje T.S-a, izjaviti saučešće porodici R., napisati kratak sadržaj svoje naredne serije za novine, dati intervjue nekom gimnazijskom listiću da se ne bi proneo glas kako je&lt;br /&gt;80&lt;br /&gt;umišljen (uostalom, ti dečaci i devojčice biće sutra njegova nova publika!), pročitati memoare bivšeg ministra N-a, od kojih je ovaj želeo da napiše scenario za televizijsku seriju, poslati potpisane fotografije devojčicama iz provincije, otvoriti izložbu grafika L-u, najzad, razrešiti stari putni nalog koji čami na njegovom stolu više od dva meseca, čekajući da najzad sabere dnevnice, avionske karte i vrati višak novca . . . Bože, ima li uopšte kraja tim malim ugnjetavačkim obavezama koje stižu jedna za drugom iz dana u dan, a on je isuviše slab da ih preseče, odbije i odstrani od sebe, plašeći se da nekoga ne povredi. Njegov strah od gladnih godina kada ga niko nije ni tražio ni želeo, paralisao mu je volju kada je trebalo odlučno kazati: ne! Prihvatao je sve nove i nove obaveze koje su ga gušile i pretvarale njegov život u niz opštih mesta građanske banalnosti. Samo genijalni ljudi imaju prava da budu neljubazni, govorio je, a pošto nisam siguran da sam genije, ne ostaje mi ništa drugo nego da budem prema svima ljubazan, mada mi se vilice već pomalo koče od učtivih osmeha! Užasnut gradonosnim oblakom koji se nadvijao nad njegovim budućim danima, činio je grešku za greškom: umesto da se pokuša resiti jedne po jedne obaveze, odbijajući usput one što nailaze, dizao je ruke od svega i uživao tražeći tišinu usred bure - sve više se pretvarao u večnog begunca, nasmrt izmorenog televizijskog gladijatora što pokušava da na oči prizove san, makar samo minut ili dva, pre nego što ga sasvim dokrajče, a njegovu lešinu oeiorku preko peska u areni. To naivno bekstvo njegovog zrelog doba ličilo je mnogo na stara gimna-&lt;br /&gt;81&lt;br /&gt;zijska utapanja u samozaboravu, kada je odgađao kaznu sutrašnjeg suočavanja sa nekim profesorom kome je obećao da će doneti do kraja ispisan rečnik ili domaće zadatke za pola godine unazad, a znao da je to potpuno nemoguće, pa se prepuštao kratkotrajnoj sreći da je noć što dolazi beskrajno duga, a jutro neizvesno i toliko daleko da možda nikada neće ni stići, pa se zbog njega, dakle, ne vredi ni zabrinjavati!&lt;br /&gt;U svakom uspehu krije se paradoks: čovek potroši najbolje godine na to da bude voljen, tražen i prepoznatljiv svakome na ulici, a onda ostatak života panično čezne za onim divnim vremenima kada nikome nije bio potreban - sam sa svim svojim satima na raspolaganju.&lt;br /&gt;S vremenom, Herceg je, zahvaljujući tome što je bio tražen više od drugih ljudi, odnegovao osećanje da je progonjen i da svi od njega nešto traže i očekuju. Tražili sujnu, tako, priloge za nedeljne novine, intervjue u k*ima se podrazumevalo da neće ponoviti neke od svojih ranijih duhovitosti, a da će ipak ostati veran svom javnom portretu; autograme ili da poseti srednju školu medicinskih sestara u čijoj se internoj anketi nalazio na samom vrhu popularnosti . . . Zvali su ga u ovu ili onu televizijsku emisiju, u kaz-neno-popravni dom, pa čak i u njegov nekadašnji Gymnasium, potpuno zaboravivši da su ga iz njega izbacili kao najlošijeg đaka u istoriji škole! Jednostavno, činilo mu se da neprestano daje i samo daje, da ljudi razvlače njegove minute, dane, ideje, pa čak i delove tela, a da za to ne dobija ništa zauzvrat; izgledalo mu je da više uopšte ne pripada sebi, već&lt;br /&gt;da se pretvorio u neku vrstu javne svojine, a u običnom i za druge, tako uobičajenom pitanju. "Pa, šta nam pripremate novo?" - panično je otkrivao želju za posedovanjem, koja ga je sve više užasavala. Be-žao je sve dalje i očajnije, okužen odabranom četom profesionalaca koji u njemu nisu gledali televizijsku zvezdu već ravnopravnog drugara-zanatliju; jurio bezglavo u nove opasnosti među ljude koji još nisu zatrovani televizijom, i vraćao se preplanuo i mršaviji, išiban planinskim vetrovima, slan od dalekih mora, kože ispucale od mećava u zavejanim goršta-čkim selima, i tada - ponovo ga je sačekivala hrpa nerasečenih koverata, mnogo veća nego što je ostavio, i dug spisak telefonskih brojeva na koje je obavezno trebalo da se javi. Očekivali su ga dugi dani i još duže noći u zamračenoj montaži iznad osvetlje-nog kvadratića filma koji ga je mučio svojom zagonetnom haotičnošću; sve je opet počinjalo iz početka - ponovo je plaćao nesanicom naivno gimnazijsko bekstvo.&lt;br /&gt;Ali bilo je dovoljno da u bilo kome času dana legne u fotelju, a noge podigne na redakcijski sto zatrpan starim novinama i pismima na koja nije nikada odgovorio, pa da se sklopljenih očiju istog časa prebaci kroz vreme do Hajrijine kuhinje i zaroni u njene dobro poznate zaprške i začine. Tada je ponovo čuo šuštanje dimija i nečujni hod tog starog vrapca: tiktakanje rasklimatanog budilnika koji bi povremeno zakrkljao na kredencu i potresao rasparene tanjire pokupljene sam Bog zna na kakvim sve zgarištima ili đubre^i!*&lt;br /&gt;Harija Pita,  koja  se  u  zoru   13.  aprila  vraćala&lt;br /&gt;83&lt;br /&gt;sa kupljenim mlekom i dve vekne belog hleba, zatekla je srušenu kuću Ilije Hadži-Banjca i malog Hercega na zgarištu. Kao da je pravo s neba stigla na ovu napaćenu planetu, u ovaj nesrećni kotlinski grad, ona ga uze za ruku i odvede u svoj sirotinjski dom na steni iznad Miljacke.&lt;br /&gt;Nije znala ni ko joj je otac, ni kako joj se zvala majka. Nije umela da kaže čak ni datum svog rođenja! Govorila je bezubim ustima: "Ne znam, ne znam, ali biće da je bilo davno, onog ljeta kad je Šaraj"vo gorjelo . . ." - pa bi istog časa stidljivo šmugnula u kakav mračan kut, kobajagi iznenadno zabavljena nekim  prekim poslom.  čitav svoj  život posvetila je drugima; kao da je pripadala nekoj tajnoj, već izumrloj sekti, kao da se kakav dobri anđeo prerušio u grbavu sedamdesetogodišnju staricu-pticu da bi pomogao najnesrećnijim među devojčicama i deča-cima. Ništa nije tražila ni zahtevala za sebe: svako ko bi naišao slučajno pored nje mogao joj je narediti bik šta. Susretali su je tako dok je teglila hleb i ulje i sfali da im kupuje cigarete, lubenicu; molili je da im pričuva dvorište dok se vrate, ili da im pronađe zalutalu mačku, a ponekad dete koje se zaigralo pa zaboravilo da se vrati kući, da odnese neku poruku ili pridrži ular od konja, i ona je uvek pristajala, ne iz straha, već iz urođene blagosti. Iz položaja njenog tela koje su pritiskale preteške obaveze moglo se razumeti da nam je Gospod natovario premnogo poslova na zemlji za našeg kratkog života: "Ko će sve to pošvršavati, ko dospjeti na tol"ko puno mjesta; eh, siroti ljudi, hoće li ikada stići da malo prožive?" Malo ko je ikad video Hajriju Pitu da jede (Her-&lt;br /&gt;ceg se često pitao od čega je uopšte živela) - stajala bi obično pokraj stola za kojim su drugi obedovali, povijena u pozi večne sluškinje, uvek zabrinuta je li jelo uspelo i hoće li ga biti dovoljno za sve, a kada bi je nudili da sedne sa ostalima i pridruži se ručku ili večeri, odbijala je mahanjem glave, kunući se da je već jela, kada - to niko nije znao! Samo nekoliko puta video je za stolom - bilo je to one godine kada se gradom pronela vest da su se saveznici iskrcali na obalama Normandije, i još jedanput, sećao se dobro, kada je Sarajevo konačno oslobođeno. Hajrija je tada priredila pravu gozbu. Na stolu se našao dugo željeni somun u čiju je mekanu sredinu ispod kore koja je hrskala pod zubima bilo kanuto nekoliko kapi zejtina; ispekla je baklavu od užeglih oraha i odnekud donela  pečenu  jagnjeću  glavu.  Izbuljene  jagnjeće oči razrogačeno su gledale u Hercega sa tanjira. Pošto Hajrija završi svoj ptičji obrok, štrpnuvši od svega pomalo, obrisala je nadlanicom usne i upravila pogled prema tavanici, pretpostavljajući da bi tu negde iznad  stola  trebalo  da  se  nalazi  svemogući Bog: "Kad bi Alah d"o, vako, do smrti!" - uzdahnula je i u tom uzdahu sirote starice, koja se kroz život provlačila tiho poput bube, krila se njena religija skromnosti, šlepa blagodarnost, za svaki zalogaj koji do-bijamo   u   ovoj   dolini   suza,   neizmerno   divljenje Božijoj izdašnosti, na kraju: zahvalnost što smo živi i što nam je toplo i suvo nad glavom, što nismo na kiši, u mukama, patnji ili nemilosti.&lt;br /&gt;Njkada nije video Hajriju Pitu u krevetu: budila se uvek pre njega, pa je već u rano jutro zaticao potpuno odevenu, u svakodnevnoj iznošenoj bluzi, ogrnu-&lt;br /&gt;85&lt;br /&gt;toj preširokim, očigledno muškim kaputom dugih rukava koje je podvratala. Legala je uvek posle njega i nikada se nije žalila na umor, niti je bilo kad video bolesnu. Da li je uopšte spavala?&lt;br /&gt;Svako je, dakle, mogao naređivati Hajriji Piti, pa i sam Herceg, koji je tada bio dečak, smatrao je da mu starica poklanja svoje vreme zbog toga što nema sama ništa pametnije da učini sa njim. Verovao je da joj čini uslugu što pristaje na to da mu ugađa. Tek mnogo kasnije, u zrelim godinama, Herceg je počeo da shvata veličinu njene tihe skromnosti i sebičnost koja ga je sprečavala da obrati pažnju na tu grbavu sveticu bez privatnog života. Shvatio je da je Hajrija bila dovoljno snažna da se potpuno odrekne svoje ličnosti! Ona je, u stvari, bila anđeo koji je pristao da na svoja pleća primi grehove svih ljudi na zemlji od postanka sveta pa do danas. Grizla ga je savest što je proveo tolike dane i noći pokraj nje a da to n^e iskoristio da upozna Boga izbliza. Sada kada je sve češće u mislima odlazio u njenu sobicu, gde je sve bilo tako čisto i ušuškano, pitao se je li ikada bila mlada, i sve više bio uveren da je na svet došla definitivno ostarela, već u sedamdesetim godinama, ubrađena šarenom maramom po kojoj su rasle zelene puzavice - večna kao i dobrota u ovome svetu na kom nam se prečesto čini da je zlo zauvek pobedilo.&lt;br /&gt;Svake nedelje odlazili su do starog pravoslavnog groblja gde se iz cestara skromnih nadgrobnih spomenika i naherenih drvenih krstača uzdizao poslednji&lt;br /&gt;86&lt;br /&gt;preostali imetak familije Hadži-Banjaca: velelepna grobnica od izglačanog crnog granita, uokvirenog belim talasastim mramorom. Sa strane su visila dva kandila u brušenom staklu, koji su Hercega mnogo podsećali na fljakerske fenjere. Iz najfinije crnice, koju je svakog proleća Hajrija Pita donosila u džaku do groblja, raslo je cveće čija imena Herceg nije znao, ali svaka latica na toj zagrobnoj njivi koju je plevio, grabuljao i u vreme suša zalivao vodom iz kante sa prskalicom, predstavljala je za njegovu raz-draženu dečiju maštu više od živog bića - bili su to cvetni znakovi, pomoću kojih mrtvi žele da nam se prikažu i oba veste nas o carstvu tame. Tu su nicali tamno-ljubičasti cvetovi sa čudnovatim belim šarama u obliku spirala, zvezda i mrtvačkih glava, a bilo je i cveća što je podsećalo na tek sletele noćne leptire iz zemlje uzdaha. Nežne zelene stabljike rasle su iz tela pokopanih Hadži-Banjaca; svaki od tih mrtvaca čija su imena uklesana u granit prekriven zlatom imao je svoj cvet. Bele i žute perunike širokih stabljika bile su za Hercega stare hadžije - Gavrilo i Petar (počivali u miru od 1923), dok su sitni cvetovi krina, večito nemirni i treptavi, predstavljali nežne duše malih Hadži-Banjaca, umrlih od španske groznice pre no što su prohodali. Par blizanaca, koji su se samo na tren-dva spustili na zemlju iz nekog paperja-stog oblaka iz kojeg stižu deca, pogledali oko sebe i, pošto su utvrdili kuda stigoše, odlučili da nema nikakvog razloga ostajati duže - pa se ponovo vratili na гшЈф), ostavivši iza sebe samo zlatna slova u granitu i svoje duše u cvetnom obličju, koje je prizvala iz zemlje i odnegovala brižna Hajrijina ruka.&lt;br /&gt;87&lt;br /&gt;I baš kao što se borila da sačuva bilo šta od Hadži--Banjčeva imetka, otimajući se sa ruljom koja je pljačkala napuštene ruševine, cvileći i mumlajući na svoj nemušti način, uporna kao mali pauk što brani svoju mrežu, i kao što je, u svojoj izbi, čuvala sve što je uspela da otme i spasi: rasparene belo--crne cipele starog Ilije, par svećnjaka i stakleni servis za slatko, dve gramofonske ploče i pokvarenu pisaću mašinu marke "Remington" (na kraju, i Niku N. Hercega, živog, koji je takođe pripadao starom Hadži-Banjcu), Hajrija Pita je bdela i nad njihovim mrtvim, strpljivo čekajući čas kada će se neko od familije koju je, ko zna zašto, verno služila, vratiti, da mu položi račune i preda sačuvano. I ma koliko da je bila neizmerna glad i duboka beda u kojoj su živeli starica i dečak, svrgnut sa svog prinčevskog trona, ona nikada nije podlegla iskušenju da proda ma i jednu od stvari koje je krila ispod sećije. Jedanput jpesečno srebro je bilo vađeno iz starog drvenog sanduka i pod svetlom svece, iza zatvorenih prozora zamračenih ćebetom, Hajrija je čistila svaki potamne-li komad jedaćeg pribora za dvadeset i četiri osobe, koji1 je takođe uspela da iščeprka ispod pepela. Da komšije ne bi slučajno čule zveket plemenitog metala, ona je sve vreme dok je trljala srebro mumlala do u beskraj reci neke stare pesme, lelečući na završetku svake strofe, kao da baje i cara:&lt;br /&gt;Oj, djevojko Stambolijo, Stambolijo! Stambol ti se oborio, oborio f Dragi ti se razbolio, razbolio! Dragi će ti umrijeti, umrijeti!&lt;br /&gt;Pa ako će, t neka će, i neka će!&lt;br /&gt;S tim se nećeš osvetiti, osvetiti!&lt;br /&gt;Solufe sam pot kitila, potkitila!&lt;br /&gt;Sebi momke namamila, namamila! "••..      I Aliju Sarajliju, Sarajliju,&lt;br /&gt;I Omera kalopera, kalopera, •      Koji kuje halkaluke, halkaluke,&lt;br /&gt;I na ruke belenzuke, belenzuke,&lt;br /&gt;A na glavu zlatnu granu - zlatnu granu . . .&lt;br /&gt;I tako, dok se • Hajrija bavila Hadži-Banjčevom grobnicom, pevušeći kroz nos neke samo njoj poznate bajalice, koje je ko zna gde i kada naučila služeći po kućama više od pola veka, Niko je lunjao grobljem kroz šumu betonskih anđela i heruvima, razgledao fotografije pokojnika u izbledeloj keramičkoj sepiji, sricao stihove pune bola za onim što su zauvek napustili svoje bližnje . . . Pažljivo je zaobilazio svežije humke zarasle u mladu travu, plašeći se da nekom mrtvacu slučajno ne stane na trbuh ili na glavu. Milovao je prstima glatka, kamena lica devojaka raspletene kose, vešao se o granje tužnih vrba, listajući tako stranicu po stranicu ovog almanaha građanskih smrti.&lt;br /&gt;Jedanput tako, sasvim slučajno, otkri neku grobnicu čija je raspukla nadgrobna ploča bila malo pomaknuta u stranu, taman toliko koliko je dovoljno da se kroz nju provuče mršavo telo dečaka. Najpre je osluškivao mračnu unutrašnjost podzemne školj-ke^Bja je odjekivala umnožavajući njegovo disanje, a onda se odvaži i spusti u "donji svet", i tako, korak po korak, otkri potpuno praznu, verovatno opljač-&lt;br /&gt;89&lt;br /&gt;kanu grobnicu u čiji je čelni betonski zid bio urezan mali oltar - u stvari kapelica, gde zateče, začudo, sačuvanu Bogorodicu od plave majolike. Slušao je kako klokoću podzemne vode što su sa svih strana spirale memlu i oticale neznano kuda kroz neku pukotinu u zemlji. Seo je na betonsku klupu i podvio noge. Posmatrao je trouglasti komad plavog neba iznad glave. Tu, dakle, stanuju mrtvi, mislio je, zadivljen i istovremeno uplašen. Ne seća se tačno koliko je prvi put proveo dole u zagrobnoj ćeliji, među mrtvim susedima sa leve i s desne strane, sa juga i sa severa, dok ga je očajna Hajrija Pita tražila lutajući kroz lavirint šimšira i čempresa, razgrtala tužne vrbe, saplitala se o teške lance i girlande. Kao da je dečak "u zemlju propao"! Najzad ga je pronašao slab odjek njenog staračkog glasa: "Niko, Niko, javi se, gdje si?" - pa gotovo ošamućen ustajalim vazduhom izađe iz grobnice, sanjiv i zaslepljen raskošnim sun-čanim^danom, smejući se Hajrijinom strahu. Nije joj otkrio tajnu donjeg sveta i odlazio je često da malo posedi pod zemljom, uvek kada bi se Hajrija zanela negovanjem cveća, sve dok jednog dana ne zateče grobnicu zatvorenu: mrtvi su se, izgleda, vratili sa svog izleta!&lt;br /&gt;U nekim kasnijim postupcima Nike Hercega, mnogi zlonamernici videli su prilično svirepu ravnodušnost: "Kako si mogao?" - pitali su ga posle intervjua sa umirućim kojima je poturao mikrofon pod jedva čujni dah. Nešto od tog pitanja lebdelo je neizgovoreno i na usnama onih koji su ga promatrali kako sleđen i ravnodušan ispraća na groblju svoje najbliže prijatelje i saradnike, bez i jedne suze, drhta-&lt;br /&gt;ja, bilo kakvog znaka patnje, a čak, kako su neki pri-metili, i sa gotovo podrugljivim smeškom u uglu usana! Ali Herceg nije bio neosetljiv! On se samo isuviše često nalazio u blizini smrti još od malih nogu, pa je verovao da je i za smrt, kao i za sam život, potrebna duga priprema kroz bezbroj treninga. Na kraju krajeva, ne treba zaboraviti da je Herceg bio dete smrti - njeno čedo pušteno ispod tamnog kadi-fenog krila da se vrati među žive, još onog aprila kada je ta siva dama samo njega poštedela da bude jedno vreme svedok, sve dok, kao i na ostale smrtne, i na njega ne dođe red. On je još kao dete bio tamo dole i više ga nije bilo strah praznih odjeka po kojima lutaju seni mrtvih. Okopavao je i zalivao njihove duše preseljene u peruniku, u ljiljane, u dan i noć i šeboj - oni su imali svoj tajni dogovor. Među milijardama ljudi na planeti zemlji, koji su se gurali da dođu do nekog cilja, do svog mestašca pod suncem, sklanjajući, ubijajući i ometajući jedni druge, tukući se i grizući, čekajući u beskrajnim redovima, trčao je i on, Niko Herceg, gazio i bio gažen, ali sve je to činio samo jedan deo njega - samo onaj Herceg određen za takmičenje, predodređen za igru, dok je drugi sanjivo čučao u napuštenoj grobnici iz koje su pobegli mrtvi, osluškujući kako ga gore, na površini zemlje, doziva glas Hajrije Pite, njegove pomajke: "Niko, Niko, gdje si? Odazovi seeeeeee ....!"&lt;br /&gt;Djljčeka malog Hercega, čini mu se da nikada nije nikoga očekivao sa toliko ljubavi i čežnje. I sam se čudi nepredvidljivom rađanju Narcisa iz pepela laž-&lt;br /&gt;90&lt;br /&gt;91&lt;br /&gt;ne skromnosti u koju je tako dugo verovao obmanjujući i sebe i druge. Stidi se tog mučnog priznanja. Ali šta je drugo ako ne Narcis, zagledan u svoj sop-stveni lik, ne u nikakav odblesak u vodi, već u sebe samog kada mu je bilo deset godina? I taj Narcis, kojeg se odavno odrekao, i, zatvorivši ga u neki duboki tajni podrum, potrgao sve veze s njim, razbio je bravu i preplivao kroz vreme slobodnim stilom da bi se spojio sa obožavanom predstavom o sebi samom, gadno zamešavši san i stvarnost. Vreme je da pogleda istini u oči!&lt;br /&gt;Šta su u stvari blistave karijere i šta takozvano "napredovanje" u životu, šta goni nekog neotesanog derana da se posle mnogo odricanja sam isteše u opštepoznatu poštovanu ličnost, punu uglađenosti i uspeha, ako ne neverovatna ljubav koju svako oseća prema sebi, tačnije rečeno, prema snu o sebi i svojoj ulepšanoj slici, a svi napori da se naučimo lepom ponašanju, usavršimo dikciju i jezik, da pronađemo pogodnu odeću koja će biti najpristaliji okvir tom javnom portretu, strah da nas ne uhvate u kakvoj grešci i da ne ispadnemo smešni - šta je to ako ne isteri-vanje skrivenog narcisoidnog sjaja, koji ne smemo da priznamo čak ni u onim časovima dok pažljivo ispitujemo svoje lice pred ogledalom? Ne vraćamo li se često u mislima do onih dana kada smo po svojoj proceni bili još daleko od savršenog? Ne lutamo li po svojim tužnim neuspesima i mršavim godinama upravo zbog toga da bismo što potpunije uživali na visini do koje smo dospeli? Gledamo sami sebe sa tih snežnih vrhunaca uspeha kako teturamo mladi i naivni, pipajući po tami ispruženih ruku; lutamo&lt;br /&gt;92&lt;br /&gt;kroz pogrešne hodnike i iz suza i očajanja izvlačimo skupo plaćene pouke, a život nas šamara sleva i zdesna dok poslednjim ostacima snage puzimo prema sebi - danas.&lt;br /&gt;Niko Herceg je držao svog Narcisa na lancu stro-žije od ostalih ljudi, jer je dobro znao kakve mu neprilike može da napravi u bespoštednom ratu koji je godinama vodio sa svojom okolinom. Razvio je mimikriju i lukavost, postao šampion u pretvaranju, a ljubaznost mu je bila glavno oružje. Uzimao je ljude oko sebe kao goli materijal koji će sagoreti u prvom ili drugom stepenu rakete što je trebala da ga izbaci daleko izvan dometa onog čega se gadio - pre svega, van dohvata bede i prosečnosti. Shvativši da mu u tom ratu niko ne pomaže niti navija za njega, znao je dobro da je sam među vukovima i da će uspeti samo zahvaljujući nesporazumu među njima. Ništa mu nije poklanjano, pa je sve uzimao sam, otimajući svoje uspehe na već poznati drsko--učtivi način. Prvo i najvažnije pravilo njegovog života: pošto uspeh ne zavisi od drugih (da zavisi, oni mu ga sigurno ne bi priuštili!), napredovaće sve dotle dok njegovi motori budu u redu, a to stoji samo do njega. Njegova lukavost bila je zbog toga do te mere razvijena, a on sam toliko na oprezu, da je u trenucima punog uspeha i slavlja, kada su mu nekom ironijom najčešće baš oni što su ga pre toga napadali i pokušavali da spreče čestitali ozarenih lica, uspevao da zauzda pobedničko klicanje Narcisa i da najblažim mogućim glasom uveri laskavce da je posredi i\rovatno neka zabuna, i da čitava stvar ni izdaleka ne izgleda tako savršeno kao što je sada prikazuju;&lt;br /&gt;93&lt;br /&gt;i&lt;br /&gt;on sam najbolje vidi sve njene nedostatke i "rupe". Za to vreme, masa malih očajnika - svi oni dečaci koje je poznavao iz sirotinjskih domova i periferijskih dvorišta, sa ulica, zgarišta, iz sumornih blokova i čekaonica trećeg razreda na sporednim železničkim stanicama, urlala je i palila zastave u trijumfu - hteli su napolje, ali on im je naređivao da ostanu unutra i da se ne opijaju uspehom: moramo biti oprezni, govorio im je, ratna sreća je prevrtljiva i neprijatelj samo čeka da nas zatekne nespremne, na spavanju! Odlazio je potpuno sam do svog hotela u festivalskim gradovima u kojima bi se zatekao, i dugo stajao pred ogledalom smirujući razočaranu gomilu iz svoje tužne mladosti što je htela mesa, pića, igara i žena. "Zar je to to?" - pitao se, sleđen u svom uspehu, sam protiv svih.&lt;br /&gt;Potiskivao je, dakle, svoju narcisoidnost što je dublje mogao i gotovo da je i sam poverovao da joj nikada nije ni podlegao (kratkog li pamćenja!), ali ona ga"e, eto, iznenada zaskočila i sada, šta je drugo do doslovni, loše gravirani Narcis koji se već dece-nijama vuće po udžbenicima grčkog i latinskog i ilustracijama "malih mitoloških rečnika" - nag baš kao i on, i glupavo zagledan u svoj sopstveni lik pod-mlađen za dvadeset i sedam godina; sam sa sobom na ivici mora, šlep i gluv za sve, sem za muke i zadovoljstva kroz koje će morati da prođe onaj dečak.&lt;br /&gt;Od čega su živeli za vreme rata? Hajrija je svakog dana odlazila da radi po tuđini kućama, gde su joj kao nagradu za trud davali osta-&lt;br /&gt;94&lt;br /&gt;tke hrane i iznošenu odeću. Ponekad čak i pokvarene igračke za Hercega. Kupala je i mrtvace, a njih je bilo više nego u mirnim vremenima. Sredom, na pijačni dan, iznosila je na Baščaršiju lekovite trave koje su ona i Niko brali po obroncima Trebevića i uz korito reke. Na njihovoj maloj tezgi ležale su uredno složene u vezama čudotvorne biljke. Na svakom sasušenom buketu stajala je okačena cedulja, na kojoj je mali Herceg svojim lepim, pomalo kosim rukopisom ispisivao ime trave i od čega sve leci. Imali su uvek majčine dušice što raste na suncu izloženim brežuljcima i po jarcima uz cestu i uz međe: njom se lečio otrovani želudac i tvrdokorni kašalj. Prodavali su pelin za jačanje apetita (brali ga uz ograde), a sušili su Gospin cvet (tajanstveni Kantarion) i kamilicu od koje se kuvaju čajevi što ublažuju grčeve. Ljudi su najviše kupovali travu bokvicu; njeno široko lišće privijalo se na rane i teške uboje, a služilo je i kao pouzdan lek od zmijskog ujeda; ljubičasti metvicin cvet za bolesnu žuč, i divlji bosiljak koji jača snagu i smiruje bolesne živce. Na vlažnim i senovitim mestima u mračnim šumama iza austrougarskih karaula, gde bi često zaticali nesahranjene mrtvace, tražili su zečiju socu, čiji je list dobar da učvrsti rasklimano korenje zuba i ojača ranjave desni. Herceg je najviše uživao kada bi na suvim kamenitim visovima okolnih brda otkrili žbun miloduha, od koga se kuvaju lekovi za lakše disanje. Verovao je da se među mrko-zelenim listovima bez peteljki zaista krije nekakav mali mili duh&lt;br /&gt;Avt&lt;br /&gt;i da *e ga jednoga dana, kada iščupaju grm iz ko-rena, zateći na ulazu u podzemni grad duhova, gde&lt;br /&gt;95&lt;br /&gt;se deci ispunjavaju sve želje. U proleće su brali lipov i glogov cvet, od kojih se kuvaju blagi čajevi za lečenje tela i duše. Hajrija ga je naučila da raspoznaje nemušti govor trava i da razlikuje jestive pečurke - mesnatu blagvu i vrganje (koje su posle sekli, pa nizali na kanap i sušili za čorbu) od otrovnih gljiva: muhare, ludare i bljuvare, Prikradali su se seoskim pojatama kao mali lopovi, nalazeći na đubrištu najukusniju od svih pečurki - rudnjaču, koja raste od juna do novembra. Neke gljive su jeli presne, a druge bi opet kuvali ili pržili u riganju. Između Velike i Male Gospojine, kada je leto bilo pri kraju, na riđim padinama Trebevića počinjao je da se "puci" lešnik. U baštama ispod Sedam šuma brali su ukusne ribizle - male baštenske dragulje grimizne boje, a među ruševinama rasla je u izobilju kopriva, od koje su kuvali zdravu i krepku čorbu. Herceg se seća i žute jagorčevine, koja raste pokraj ceste; od njenog lista Hajrija je pekla pitu zeljanicu. U jesen su krali seljacima tikve, pekli ih u velikim kri%ama,  a  semenke  sušili  na  sunčanom  krovu Hajrijine straćare. Starica mu je davala da grize i siše hranljivi koren repe i kupusno "srce". Priroda se sama leti trudila da nekako ublaži glad gradske sirotinje. Herceg se seća da je za vreme rata bilo mnogo mušmula i divljih oskoruša. Jedne ratne godine šljive rodiše kao nikad, pa su im seljaci iz Vasinog Hana dali da pokupe onoliko koliko su mogli da natovare na mala kolica drvenih točkova. U pozajmljenom kazanu iz komšiluka skuvali su šest tegli pekmeza od šljiva. U paklu tog kazana, na čijoj su površini ključali vreli klobukovi, kao da su se kuvali grešniri&lt;br /&gt;96&lt;br /&gt;u velikim mukama. Pekmez je bio sladak i lepljiv.&lt;br /&gt;Ipak, svih tih ratnih godina, Hercega je stalno mučila nezajažljiva glad. Sve što je gutao nije moglo ni izbliza da ublaži potmulo nezadovoljstvo njegovog mladog želuca. Zimski dani su donosili otužno jednoličnu hranu: gnjecavi hleb od mekinja i krom-pira, večnu puru i kukuruzu i tanku "ajnpren-čorbu" koja se kuva od retkog brašna i upržene glavice crnog luka sa nekoliko kapi ulja, kad ga ima. Dojadile su mu večite pite krompirače, čiju jednoličnost više nije mogla da spase čak ni Hajrijina čudesna kuvarska mašta: pečene u komadu ili u "frk", zadržavale su uvek isti bljutavi ukus. Ponekad bi se tučom ili ulagivanjem izborio da u dvorištu aščije Hasana okreće ražanj na kome se pekao ovan, trebalo ga je satima ravnomerno okretati i povremeno posipati pivom da mu kora bude rumena. Srećni izabranik za tu svetu dužnost mogao je umakati komade hleba koji bi poneo od kuće u "moču" - otopljeni loj koji je kapao na crni pleh. Sanjao je o tome kako će jedanput postati dovoljno bogat da kupi oba bubrega i ovčiji rep, koji je najviše cenio. Hajrija je s vremena na vreme prala tanjire kod tog aščije, pa su im dozvoljavali da odnesu kući ovnujsku utrobu. Uveče je u aščinici postajalo opasno. Pijani vojnici pucali su pištoljima po beharu.&lt;br /&gt;Herceg je razrogačenih očiju gledao rat odraslih.1&lt;br /&gt;Vidfo je različite vojske: opake ustaše u crnim košuljama iz Francetićeve legije, potkupljive domobrane u zarozanim zelenim uniformama i masne,&lt;br /&gt;97&lt;br /&gt;kosmate čerkeze iz armije ukrajinskog generala Vlasova, koji su naterivali svoje živahne konjiće dugih upletenih repova uz stepenice kasarne; upoznao je nemačku vojnu policiju sa metalnim polu-mesecom na prsima, vojnike SS Handžar-divizije i prašnjavu nemačku pešadiju, tamnopute Italijane sa Juga, crnih kovrdžavih kosa, i one opasne, sa kićankama na kapi, što su nosili kratke, tupaste karabine.&lt;br /&gt;Umeo je da raspoznaje agente specijalne policije po dugim kožnim kaputima koji su im sezali gotovo do peta i po šeširima natučenim na oči.&lt;br /&gt;Video je i Maksa Luburića u crnoj uniformi, okruženog svojim telohraniteljima. Kada se završio rat, odveli su čitavu njegovu školu u podrum Lu-burićeve vile na staroj Skenderiji, gde su im pokazali kazane za kuvanje ljudi, naročitu peglu kojom su prženi zatvorenici, lance, klinove i širok drven sto*čija je daska bila još masna od znoja i krvi. Pričalo se da su ustaše naterale uhvaćenog mladića i devojku da se vole na tom stolu i da su ih posle sasekli mesarskim satarama.&lt;br /&gt;Posle policijskog časa grad u dubini ispod Hajriji-ne kuće gasio je sva svetla zbog savezničkog bombar-dovanja, pretvarajući se u gluvu tamnu rupu. čula se samo prigušena grmljavina motora i po koji zvižduk praćen pucnjevima. Pronela se vest da ustaše redom kolju decu odbeglih komunista. Herceg je preklinjao Hajriju da ga ne oda, tresući se u bunilu:&lt;br /&gt;- Ne daj me, Hajrija, molim te ... Ne daj me njima . . .&lt;br /&gt;Nekoliko dana pred oslobođenje video je obešene&lt;br /&gt;na Marin Dvoru. Neko im je poskidao cipele i čizme, pa su se ljuljali na vetru, tamnomodrih glava, lica gadljivih od poznanstva sa smrću. Nikada posle nije mogao da zamisli prikladniju ilustraciju za Baladu obešenih Fransoa Vijona.&lt;br /&gt;Za vreme rata nisu radile osnovne škole, pa ga je Hajrija odvela u kloster svetog Augustina, gde su morali da se mole Bogu pre početka časa. Mali katolici su sklapali ruke, pravoslavci bi ih držali pre-krštene na grudima, dok su muslimani stajali mirno opuštenih šaka. Njegova učiteljica bila je časna Jozefma. Za dobar uspeh dobijali su svete sličice koje su obično predstavljale Magdalenin rubac ili svetog Franju Asiškog kako razgovara sa pticama. Po hodnicima su ležali nasmrt umorni, prašnjavi vojnici grupe armija "E" što su se jedva dovukli iz Grčke, gde su ih porazili saveznici. Neki od njih bi pomilovali malog Hercega kad je ulazio u učionicu, jer je bio svetlokos i ličio na njihovu decu. Više nisu imali cipela; noge su umotavali u krpe i zavoje. Dok su umirali na betonskom hodniku, ležeći na svojim prljavim rančevima, deca su sricala u horu:&lt;br /&gt;"Amo Momo, amo! Eno mame, Momo! O, mamo, mamo! Amo mamo! ha i osa . . . H, oso, iš!&lt;br /&gt;ч         Mima i Marina, Srnama eno, Nose so i seno . . ."&lt;br /&gt;99&lt;br /&gt;Sestra Jozefina im je otkrila tajnu duše:&lt;br /&gt;"Svako od vas ima dušu i kada umre, duša će se pretvoriti u pticu i odletjeti u nebo . . ."&lt;br /&gt;Posle su se opet molili, pa bi žubor dečijih glasova kolao akustičnim hodnicima klostera:&lt;br /&gt;Ave Maria Grazia plena Damine tecum Benedicta tu m mutieribus e benedictus fructus ventns tuts Je-&lt;br /&gt;sum&lt;br /&gt;Reci te molitve ledeno su odjekivale, poput snež-nih kristala u zimske dane kad puca srce. Nije ra-zumevao njihov sadržaj, ali u njima su hladno zvonili kamen i metal.&lt;br /&gt;U podne, dok se vraćao Hajrijinoj kući, krivio je vrat gledajući mujezine kako se penju na minara džamija i leleču iznad oblaka nad čaršijom:&lt;br /&gt;Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber, Alahu ekber ... - na sve četiri strane sveta. Pevali su visokim uškopljeničkim tenorima iz kojih je izbijala neka potmula muka i požuda la nebom.&lt;br /&gt;Alahu ekber! Mohamed resula lahi. . .&lt;br /&gt;U fontani senovitog dvorišta Begove džamije, na kojoj je pisalo: KAMEN IVANA KAčIćA - PUčISTE BRAč, kupali su se golubovi.&lt;br /&gt;Najzad, video je i pobedu.&lt;br /&gt;Pobeda je u stvari, bio u početku samo jedan čo-vek na zapenjenom belom konju, čije su slabine bile okrvavljene mamuzama. Taj čovek i taj konj poigravali su ulicom, tako da su ispod potkovica frcale&lt;br /&gt;100&lt;br /&gt;varnice. čovek je pucao u vazduh iz ruskog "kolu-taša" oslonjenog na rame, a konj se kretao nekako ukoso, sudarajući se sa zidovima, kao da mu je grad pretesan; klizao se po glatkim vlažnim kockama od granita dok je tako poigravao sa svojim jahačem, na kome su jedna o drugu zveckale obešene bombe, dvogled, kožna torbica i pištolj. . .&lt;br /&gt;Iznad krovova zviždali su dum-dum kuršumi i rakete. Ljudi su trčali po ulicama i ljubili se.&lt;br /&gt;-  Daj mi jedan metak! Daj mi jedan metak! - trčao je Herceg za nekim vojnikom u šinjelu vukući ga za peševe. Vojnik je pucao u trku. Zastao je na trenutak da se resi bede i dao mu svoj šmajser.&lt;br /&gt;Tako je prvi put pucao u zvezde.&lt;br /&gt;Video je zatim nekog uplašenog čoveka kako drhtavim prstima žurno zašiva crvenu zvezdu od čoje na svoj filcani "borsalino" šešir u jednoj kapiji. . .&lt;br /&gt;Vide i nekog mladića kako trči držeći se obema rukama za trbuh.&lt;br /&gt;-  Neko me je pogodio ... - prostenjao je pribrano Hercegu, koji ga je gledao u čudu - Neko me je strefio, jooj, majko moja!&lt;br /&gt;Pao je na trotoar gledajući začuđeno dečaka, kao da i sam ne veruje da je smrt tako jednostavna i moguća, ali Herceg otrča dalje, prema Hipotekarnoj banci na glavnoj ulici, gde su te noći bili besplatni tramvaji. Vozio se osam krugova kroz grad, i posma-trao odozgo zakrčene ulice, svet koji se veseli i igra.&lt;br /&gt;Video je kako odnose mrtve i ranjene iz potr-ganogijESzaračkog kola u čijem su krugu dotle skakali momak i devojka. Pričali su da se mladiću otkačila bomba-kragujevka sa opasača dok je igrao i da&lt;br /&gt;/Oi&lt;br /&gt;je eksplodirala; pričali su da je umro tako, igrajući. Govorili su: "Lepa smrt"! - i nastavljali dalje da plešu.&lt;br /&gt;U tramvaj su se peli zadihani igrači bečkog valcera "Vino, pesma i žene" koji je krčao iz ozvučenog grada. Devojke su nosile svilene čarape sa crnom crtom na listu. Imale su lepe noge. Vraćale su se na početak ulice, gore kod Velikog parka, da započnu nov krug valcera.&lt;br /&gt;Video je mladog vojnika kako leži na trotoaru i kako mu guraju ključ u stisnutu šaku. Govorili su da ga je uhvatila "živčana". Trzao se i vikao u transu: - Veza, veza, druže, drži vezu . . .&lt;br /&gt;Sutradan je počela škola. To više nije bio nikakav kloster svetog Augustina, već prava narodna škola.&lt;br /&gt;Na velikom odmoru deca su tukla torbama po glavi nekog dečaka čiji je otac bio izdajnik. Pokrivao je glavu rukama i ćutao. Niz njegovo pegavo, prašinom umiijano lice tekle su suze, ali on nije kukao - nije govorio ni reci. Samo je pokrivao glavu rukama dok su odjekivali tupi, zveketavi udarci đačkih torbi. Trpeo je za svog oca. Herceg često vidi njegovo jadno mršavo telo kako se grči u uglu prljave učionice, i bele dokolenice, koje mu je obukla majka za prvi dan nove škole, kako se pretvaraju u sive i masne srozane krpe.&lt;br /&gt;Deca su u to vreme bila svirepa, gotovo kao i odrasli.&lt;br /&gt;U slobodno vreme rastavljali su nemačke hand--granate sa drvenom drškom da bi iz njih izvukli dragocene duge žute šipke baruta. Kada se zapali, jedna takva šipka zviždi po zemlji, ostavljajući iza&lt;br /&gt;102&lt;br /&gt;sebe crn dimljiv trag. Zbog toga mnogi Hercegovi vršnjaci danas nemaju sve prste na rukama.&lt;br /&gt;U opusteloj vili na Obali iz koje su pobegli prokleti buržuji, deca su svirala na belom klaviru prljavih dirki. U kući se još uvek osećalo nedavno prisustvo lepih buržujskih kćeri, koje su otputovale sa svojim nemačkim ljubavnicima. Herceg nikada do tada nije video beli klavir, pa je strpljivo čekao da na njega dođe red da malo zasvira. Umeo je da sa dva prsta izvede melodiju:&lt;br /&gt;Partizan sam, tim se dičim, To ne može biti svak! . . ."&lt;br /&gt;Nemački zarobljenici u zelenim ritama raskrčivali su ruševine. Herceg je sa drugim dečacima odlazio da sedi po zidovima i da ih gleda. Jedan je iz džepa izvukao fotografiju i pokazao mu je, prijazno se sme-šeći. Na fotografiji se nalazio neki Hercegov vršnjak, isti on! Bilo mu je žao tog zarobljenika, ali ga je bilo sramota da to pokaže, pa je pljunuo u njegovom pravcu i sišao sa zida. Vojnik je spremio sliku u džep od bluze i nastavio da kopa.&lt;br /&gt;Na prvoj razrednoj konferenciji učiteljica je pitala ko je ratno siroče! Podiglo se desetak ruku- ali se ispostavilo da samo Herceg N. Niko nema ni oca ni majke, pa su ga izabrali za pionirskog komesara.&lt;br /&gt;- E, pa, gospodine komesare - rekao je njegov deda - lepo ste udesili ovu zemlju! To vam kažem ја*Шја Hadži-Banjac, a vi me slobodno kome god hoćete . . .&lt;br /&gt;prijavite&lt;br /&gt;103&lt;br /&gt;Hercegu je bilo čudno što mu deda govori vi!&lt;br /&gt;-  Šta sam ja kriv? - upita.&lt;br /&gt;-  Krivi ste, gospodine komesaru, krivi ste ... - nastavljao je deda. - Ko je od nas dvojice komesar? Vi ili ja? Sve ste mi oduzeli, gospodine komesaru . . . Ali u redu! U redu!&lt;br /&gt;Otkako se vratio iz Engleske u izlizanom odelu od haris-tvida, Hadži-Banjac je pio sam samcijat u kuhinji. U rejonu su im dodelili stan u jednoj od Hadži-Banjčevih bivših najamnih kućerina, u sumornom kraju u blizini stare pravoslavne crkve, sa stražnje strane zgrade do čijih prozora nikada nije dopiralo sunce. Kuća je bila oronula i kao ukleta. U njoj je živelo mnoštvo stalnih i privremenih stanara. Zajednički stanovi nisu imali klozete, oko kojih se uvek vodio rat, pa su stanari mokrili po stepeništu i hodnicima. Svakoga dana planule bi svađe koje su se obično završavale tučama, izbijana su ramenom nečija vrata, a ponekad su ih čak razvaljivali i seki-rama. Herceg je izbegavao koliko god je mogao tu baksuznu zgradurinu punu mržnje, sumnjičenja i podozrenja, njen zlosrećni huk i suzni dah vetra što raznosi pepeo i smeće, topot pijanih nogu i vriskove ugroženih, pa bi gotovo žmureći šmugnuo niz ispovraćani hodnik do dedinog stana, gde je starca obično zaticao za stolom, u prugastoj pidžami koju nije svlačio danima i noćima. Nalakćen pored starog "Telefunkena", Hadži-Banjac je ličio na veličanstvenu ruinu nekadašnjeg moćnog čoveka. U praznom stanu, skoro bez ikakvog nameštaja sem bračnog kreveta nasukanog na sredini prostrane sobe koju je osvetljavala sijalica (visila je poput svetleće suze&lt;br /&gt;104&lt;br /&gt;na goloj žici), bez drugih ukućana osim Nike i Haj-rije Pite; kao da se ništa nije dogodilo, starica je nastavila da dolazi svakog jutra - dečak i njegov deda, vezani zauvek zajedničkom nesrećom, viđali su se jedino pred noć: jedan izmoren igrom i uzbuđenjima koja je donosio svaki novi dan u oslobođenom gradu - drugi oronuo, potpuno bele kose, još se nije usuđivao da zakorači u novi svet što se rađao iz ruševina njegovog dojučerašnjeg života. U tom krupnom, omršavelom starcu oko čijeg je koštunja-vog tela lepršala poput zastave predaje nezakopčana pidžama bez polovine dugmadi, Herceg nikako nije mogao da prepozna svog srećnog dedu iz vremena pre sveopšteg rasula - onog bučnog veseljaka što je puštao gramofonske ploče i nosio ga na ramenima kroz visoke sobe. Njegove beonjače bile su zakrvavljene, a seda brada izbijala je poput strnjike iz voštane, dimom pergamentirane kože. Ipak, voleo ga je kao što se voli poslednji preostali trag sopstve-nog porekla i izgubljene sreće, i činio je sve da mu ugodi i da ga slučajno ne povredi, što je bilo veoma teško, gotovo nemoguće. Ilija Hadži-Banjac je, naime, imao običaj da mu uveče pregledava sveske; one su mu, u stvari, bile samo povod za negovanje i razvijanje samorazdražujuće oratorske veštine u jednoj zamišljenoj sudnici, u kojoj je, kao optuženi, napadao novu vlast, čiji su potezi samo kao odjeci u dečako-vim domaćim zadacima, stizali do usamljeničke kuhinje u kojoj je starac bdeo danima i noćima. - Dakle, da vidimo kako danas stoje stvari! Što to važno naučili? - započinjao bi Hadži-Banjac jedan od svojih dugih monologa, uzimajući&lt;br /&gt;105&lt;br /&gt;dečakovu svesku. - "Zemlja seljacima, fabrike radnicima!" Lepo, bogami! Dobro ste to smislili... A, šta sam onda ja, kog đavola, ako ne radnik? Jesam li za svih ovih šezdeset godina što rintam imao i dana odmora? Da nije bilo mene, pocrkalo bi od gladi dve hiljade golja i lezilebovića kojima sam osiguravao posao u šumi i po stovarištima, i još pet puta toliko njihovih ukućana! Jeste, gospodine komesaru, da nije bilo starog Ilije Hadži-Banjca (pitajte koga god hoćete u čaršiji i po čitavoj Bosni, pitajte, ako želite, i u Jugoslovenskoj kraljevskoj banci- za moj bonitet!), da nije, dakle, bilo te stare budale koja je žrtvovala sve dok ne propljuva krv, videli bismo mi kako bi izgledala danas drvna industrija nove Jugoslavije! Vi, gospodine komesaru, verovatno znate šta je to "Sipad"?&lt;br /&gt;Herceg nije znao, ali za svaki slučaj klimnu glavom, da ne razljuti dedu.&lt;br /&gt;-i E, pa, Ilija Hadži-Banjac je i samom "Šipadu" davao kredite po Engleskoj i Grčkoj! Dolazili su da od mene traže savet koje šume treba otvarati ... - nastavljao je ogorčeni starac dižući se od stola. - A kad je Ilija Hadži-Banjac počinjao, ta gospoda nisu htela ni da ga pogledaju! Šta su radili? Jurili kurve po "Saheru" u Beču, vozili čočeke fijakerima na vrelo Bosne! Šta je za njih bio Ilija Hadži-Banjac? Proleter, eto šta! P.r.o.l.e.t.e.r! A sada, kada su došli proleteri na vlast, sada je Ilija Hadži-Banjac - kapitalista! I za tvog oca sam to bio, jer taj nesrećnik i nije nikada ništa drugo radio sem što se sastajao sa raznim šuftovima i probisvetima, putovao naokolo&lt;br /&gt;106&lt;br /&gt;da podbunjuje narod (to mogu i da potpišem ako treba!) i panjkao me po Sarajevu gde je stigao . . .&lt;br /&gt;Dok mu se deda unosio u lice, Herceg je mirno gledao u njegove natekle oči, zakrvavljene od dima i pića, što su zurile ne videći ništa ispod nakostre-šenih sedih obrva, izbrazdanog čela i oštre, kao četka bele kose. Nije nikako shvatao šta je skrivio tom dragom starcu koji mu je iz Engleske doneo žute cipele sa đonom od sirove gume (istina, za dva broja manje, pa ih je Herceg nosio nekoliko meseci, hramljući izranavljenim nogama, a da ipak nije hteo da se rastane od te tako retke, dragocene, a bolne obuće!). Šta je skrivio on, a šta ostali svet i zašto se starac ljuti i penuša od besa kad se svi na ulicama raduju i pevaju - u čemu je nesporazum? Kada bi ga optuživali, pretili mu ili ga grdili - kada su mu držali pridike uživajući u svojim glasovima i njima razumnim i neoborivim dokazima, očekujući da Herceg to uvaži, pa čak i usvoji, dečak je podizao sve mostove, doteravši do savršenstva unutrašnju odsutnost. U tim časovima bi se zagledao u usne govornika kao da ih prvi put vidi; odvojene od glave, zuba, i, uop-šte, od smisla - dve ružičaste ribe što otvaraju i za-klapaju tamnu rupu usne duplje, razgledao je staloženo kvarne zube, trepavicu ili se usredsređivao na kakav mladež, ožiljak, prištić, bilo šta - možda samo u veliča vao šupljinu nozdrve iz koje su navirale dlake, a reci, njemu upućene, odbijale su se o nevidljivi odbrambeni štit te odsutnosti, ne dopirući UQDSte do njegovih čula i duha, stizale nalik na mo-&lt;br /&gt;uogs noto&lt;br /&gt;Jton šum udaljene česme, potpuno odvojene od svoje poruke.&lt;br /&gt;107&lt;br /&gt;-  Cesto se pitam da li išta od ovog što govorim dopire do tvog tvrdoglavog mozga? - uzalud se mučio s vremena na vreme neki profesor, vaspitač ili omladinski rukovodilac. - Da li me ti uopšte čuješ?&lt;br /&gt;-  Slušam vas ... - odgovarao bi Herceg usnama, ne mogavši da odlepi pogled od drhtavog pod-bratka ili nestvarne usne školjke.&lt;br /&gt;-  Da, da, moj komesaru, dozvolite mi da vas upitam, a gde je moja trokatnica u Aleksandrovoj ulici i petokatnica u Kulovićevoj? Šta se to desi sa mojom pilanom na Maglicu? Gde mi je fabrika za suhu destilaciju drveta? Gde mi je radnja, gde ćerka i ... sin? Kod koga je sad moj teleks? I pitamo se mi ko je odneo moj gramofon; gde su mi akcije Bosanske industrijalne i trgovačke banke i akcije Srpsko--švajcarske banke u Pariškoj sedam; kud se dedoše moji konji iz ergele Han Pijesak i gde su mi dvoja kola, a"de menice, zlato, nameštaj, đavo da ga nosi! - pitanja na koja Herceg nije umeo drukčije da odgovori sem plimom suza u očima, na šta bi Hadži--Banjac počeo da šetka oko stola, govoreći kako komesari ne treba da plaču i kako je on čuo da su oni hrabri ljudi, u svakom slučaju dovoljno hrabri da jednom Hadži-Banjcu oduzmu sve što je pošteno sticao čitavog života, od svoje desete godine, kada je, stigavši iz svog dalekog sela u brdima, pekao zanat kod starog Teofanovića, sticao i propadao, bio bankrot i ponovo se dizao, plaćao porez, svoje dugove&lt;br /&gt;i menice, davao "popu popovo - caru carevo"! nikom ništa dužan, i tako postao čovek koji može svakome mirno pogledati u oči, da bi na kraju - "evo, po-&lt;br /&gt;gledajte me dobro, gospodine komesaru, spao na prosjački štap: partaja* u svojoj rođenoj kući!" - on koji je toliko dao ovoj nesrećnoj zemlji, evo kako mu se vraća to njegovo dobro!&lt;br /&gt;Dok je Herceg u dnu starčevih ženica (kada bi se zagledali jedan drugome u oči na rastojanju od svega desetak santimetara) čitao očajanje i nemoćan bes, Hadži-Banjac je u njegovom mesečarskom pogledu pronalazio nepokolebljivu postojanost njegovog crvenog oca: neku izazivačku drskost (koju nikada nije ni krio) da se udari na privatni imetak, na državu i poredak, na zemlju, na kralja, pa čak i na Boga, ako treba! Da se udari na sve što je zajedno sa ostalim poštenim industrijalcima i trgovcima Hadži-Banjac godinama podizao i stvarao ni iz čega. Mrzeo je tog čoveka, mada je već bio mrtav, a ljubomora mu cepala srce kada bi u dečakovom pogledu otkrio da se onaj knjižarski pomoćnik nastavlja, produžuje i da traje, da je večan i neuništiv. U isto vreme bio je lud od ljubavi za sinom svoje mezimice, čiju je čudnu boju očiju nasledio, njene pravilno izrezane usne sa dirljivom bolećivošću u uglovima, njenu smeđu kosu koja se na potpuno isti način kao i kod nje, Olivere, rascvetavala u svetli zvrk iznad čela, pa se okretao od dečaka, gušen dubokim hripavim kašljem i ljubavlju koju je pokušavao da udavi novom čašom rakije, govoreći Hercegu:&lt;br /&gt;- Idi sad, lezi, deda će doći da te poljubi kasnije .&lt;br /&gt;* partaja - stanar&lt;br /&gt;108&lt;br /&gt;109&lt;br /&gt;Hercegu se spavalo, ali nije mogao ostaviti starca samoga, pa je držao na silu otvorene oči, dok je starac nastavljao da vodi sam sa sobom beskonačne rasprave, u kojima je u jednom trenutku on bio tužilac a u drugom okrivljeni koji odnosi konačnu po-bedu pred prepunom sudnicom i zaslužuje aplauz. Izmoreni burnim osećanjima, obojica bi zaspali pokraj "Telefunkena" iz kojeg je dopirao krkljav i ometan, veoma udaljen glas strane dikcije Radio--Londona - reci čiji se smisao nije mogao razaznati od krčanja i zviždanja, ali čiji je prateći zvuk za dedu bio jedina ubedljiva istina! Nije mu, naime, bilo važno da čuje neku novost ili vest koju je komunistička cenzura zatajila u cilju propagande, koliko da iz inata održava vezu sa tim, za dečaka nestvarnim ostrvom okruženim mrtvim olovnim vodama, odakle su stizali glasovi da će komunisti morati da poštuju sveto privatno vlasništvo oštećenih trgovaca i bogataša: ". . . Slobodni svijet neće dozvoliti da propadnete i ostanete bez ičega!" - slušali su, a deda je pio meku rakiju i mezetio mrvice travničkog sira i kriške paradajza, ponekad i sardinu u čije je ulje umakao sredinu hleba.&lt;br /&gt;Hajrija je, inače, preko dana spremala sobe u kojim su stanovali i kuvala im bolje nego što su do tada jeli ona i Herceg u njenoj straćari, tako da se dečak malo popravio, počevši da dobija na težini. U svakom slučaju, izgubio je izgladneli vučji izraz iz ratnih godina kada je neprestano bio u potrazi za nečim što će ubaciti u trbuh.&lt;br /&gt;Narodna  vlast  koja  je  preuzela  dedine  šume  i pilane   ponudila   je   Hadži-Banjcu   ljubazno  mesto&lt;br /&gt;110&lt;br /&gt;savetnika u njegovoj vlastitoj bivšoj firmi, želeći da iskoristi njegovo iskustvo i međunarodne veze u trgovini drvetom. Teška industrija podizana je i građena bosanskim šumama - jedinim dobrom koje se tada moglo izvoziti za suvo zlato. Da bi se kupile potrebne mašine, hrana, odeća, da bi se platili strani stručnjaci koji nisu pristajali da rade ispod svoje cene, sekle su se danonoćno guste bosanske šume, a Ilija Hadži-Banjac, sa svoje strane, nije dozvoljavao seču, naviknut na mirnodopsko poslovanje, kada je umesto svakog posečenog stabla sadio dve mladice. Uz to, njegova hronična ogorčenost nimalo se nije slagala sa opštim poletom i oduševljenjem sa kojim su dojučerašnji radnici i šegrti uzeli stvar u svoje ruke. Svima je smetao taj mrzovoljni, svadljivi starac koji nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da on sam nije stožer svih poslova (svet se više nije okretao oko njega), pa mu se činilo da ga neprestano zaobilaze i "rade mu iza leđa!" Napustio je taj posao i pokušavao da se održi trgovinom na sitno, ali sve manje ostajaše prostora za privatnu preduzimljivost, a ni on sam nije više bio u godinama kada je moguće početi iz početka. Njegova golema životna snaga kao da se istopila u teškim ostrvskim godinama kada je shvatio da za dojučerašnje britanske partnere, koji su mu redovno čestitali Božić i Novu godinu, slali škotske štofove i zlatna nalivpera, ne znači mnogo, odvojen od svojih šuma i pilana. Ali njegov poslovni instinkt za robu kojoLjak predstoji budućnost pretvarao je najsitnije poslove u smele trgovačke zahvate; na završetku svakog Hadži-Banjčevog poteza koji bi započeo&lt;br /&gt;111&lt;br /&gt;onako usput, kao slučajno, kupovinom nekoliko svinja, teladi, kokošinjca, ili zabačenog šljivika, rađalo se veliko državno preduzeće iz kojeg bi ga, čim bi ga uveo u posao, odstranjivali ili se sam sklanjao. Tako je bilo i sa bosanskim ćilimima (najmio je deset tkalja da ih izrađuju u jednoj napuštenoj magazi) i sa hercegovačkim duhanom i sa plantažama šljive u Posavini, da ne nabrajamo sve poslove koje je Hadži-Banjac započinjao, uvodio i okrupnjavao, pa onda iznenada napuštao, zamatajući se u pidžamu bez dugmadi i uvređenost što ga ne smatraju svojim i što mu se ne odaje dužno priznanje. Negde duboko u sebi, naime, nije nikako mogao da preboli svoje neučestvovanje u poslednjem ratu, gde svi stekoše počasti i zasluge, a on trunuo kod Engleza, krčkajući ušteđevinu, dok ne nadživi i svoju rođenu decu. Sve više je pio sam.&lt;br /&gt;Na kraju, zadržao se najduže kao pomoćnik nekog baščaršijskog zlatara. Niko nije umeo bolje od njega da od oka proceni vrednost nakita koji su donosile na prodaju osiromašene sarajevske tašlihanske* porodice. Sedeo je u maloj zlatari kao slučajni prolaznik koji je navratio da popije kafu, a pošto se nalazio sa druge, kupčeve strane zlatarske tezge, mogao je nepri-strasnije proceniti težinu nečije nesreće zbog koje je i prodavano zlato. Burme, minđuše skinute sa dragih pokojnica, napoleondori gurnuti pod jastuk kolevke kada su kumovi stigli da vide novorođenče;&lt;br /&gt;* Trgovačka aristokracija Sarajeva - porodice čije su se kuće i trgovine nalazile u blizini Gazi-Husref-begovog karavan-seraja, bolje poznatog pod nazivom Tašli-han (taš-kamen), to jest kamena zgrada.&lt;br /&gt;zlato iz zuba, čuvano za krajnji slučaj bede, zlatni lančići dobijeni za rođendan, časovnici za Dan zrelosti, odlikovanja plaćena vezama i krvlju, porodične relikvije, medaljoni iz kojih su prethodno izvađene sličice ... - kroz njegove prste proticalo je poslednje zlato starog Sarajeva i menjajući vlasnike, odlazilo u nezajažljive ruke naglo obogaćenih švercera. Gledao je taj zlatni potok što je iz dana u dan postajao sve usahliji, i tako se pred smrt učio poslednjoj velikoj lekciji - prolaznosti svega, pa i dugo sticanog bogatstva. Umesto čoveka od akcije, postajao je orijentalni filozof, slon meditaciji.&lt;br /&gt;Ipak nije mogao bez čaršije koja je za njega predstavljala razlog i svrhu života, ring u kome pobeđuju najsnažniji i najlukaviji, rizik i igru, pa je svakog jutra oblačio svoje englesko odelo koje bi Hajrija prethodne večeri pažljivo iščetkala kao kakvu svetinju, a mali Herceg mu vezao pertle besprekorno izglancanih šimi-cipela od ševroa. Tako opremljen i namirisan kolonjskom vodom, koračao je sa dostojanstvenom tromošću pored radnji i magaza, javljajući se preživelim vršnjacima i bivšim ortacima, sa večnom cigaretom u muštikli od žutog ćilibara. - Ne moj komesaru, mi nećemo naplaćivati svoje mrtve! - rekao je malom Hercegu onoga dana kada ga je Niko obavestio da će dobijati novčanu pomoć iz opštine, kao ratno siroče - Ilija Hadži--Banjcu ne treba ničija milostinja!&lt;br /&gt;Poslednji put video je Hajriju Pitu u maju 1968. Vodio je televizijsku ekipu britanskog BBC-ja koja&lt;br /&gt;112&lt;br /&gt;113&lt;br /&gt;je snimala emisiju "Mala zemlja među svetovima", pa im je pokazivao neke manje poznate četvrti Sarajeva. Noge ga same odvedoše do Pod carine na Babica bašti. Penjali su se uskim sokacima: prva kapija (pasji lavež) druga (neko je pevao), treća (neko je plakao), i evo one Hajrijine o kojoj je tolike godine sanjario! Sklopio je oči, prstima opipao crvotočnu površinu starog drveta, znajući unapred kako će vratnice zacvileti i otvoriti se uz dug jecaj. Bilo ga je strah da se Hajrija odselila, da je možda umrla, da je neće zateći, dok se spuštao izlizanim basamacima u njenu kujnu, gde je zaista nije bilo. Ipak, njene na-očari, iste onakve kao onda kada je bio mali, ležale su na prozoru pokraj izlizanog novčanika. Uz zid iza šporeta, kao nekad, bila su uredno naslagana drva za zimu, ali Herceg prvi put primeti i nešto što nije smeo da prizna sebi - ta dirljiva prostorija njegovog detinjstva, dugo sanjani azil zaudarao je na ubuđale krpare, na hladan pepeo i ustajalu vodu p" kojoj plovi prljava sapunica. Vonj bede od koje se već odavno bio odvikao ponovo ga je prožeo svojim ponižavajućim stidom. Seo je na sećiju prekrivenu istrulom sardžadom što se držala na okupu zahvaljujući samo retkim koncima i čekao Hajriju osluškujući kucanje budilnika. Sat je ponovo zakrkljao, baš kao nekad dok je sanjario o slavi i moći i zatresao posuđe u kredencu i u tom trenutku, u svetloj sunčevoj mrlji otvorenih vrata pojavila se pogrbljena silueta Hajrije Pite. Posrtala je pod teretom vedra za vodu.&lt;br /&gt;- Hajrija ... - promuca. - Sećaš li me se, Hajrija?&lt;br /&gt;l 14&lt;br /&gt;-  Vode . . . išla da donesem vode . . . teško je, šinko, mora se, a ne može se ... - stizale su njene iskidane šušketave reci. Nije pokazala ni da mu se obradovala, niti rastužila. Kao da su se sreli u nekom snu, gde je nemoguće sporazumevanje sa bližnjima. Razgovarali su usiljeno, kao u gostima. Hajrija ga je oslovljavala sa vi - on joj je govorio ti. To ga je najviše porazilo.&lt;br /&gt;-  Nema ništa, ni kafe . . . nema ... - šušketala je vrteći se oko sebe po majušnoj prostoriji. - đače Alah, biče svega ... eh ... đače . . .&lt;br /&gt;Muvala se po sobičku premeštajući predmete bez stvarne potrebe i hučući, vraćah opet na isto mesto, sa kojeg ih je čas ranije podigla.&lt;br /&gt;-  A, vi ... kako ste? Kako familija . . . đače Alah, đače . . . Zdravlje je najpreče . . .&lt;br /&gt;Vrata se ponovo raskriliše uz tužni cilik i jedna bosonoga devojčica u haljini od grubog sivog platna zastade uplašeno u okviru ragastova, kao uplašena nailaskom stranog posetioca. Sisala je palac:&lt;br /&gt;-  Hajrija ... - reče. - Oćemo li u drva?&lt;br /&gt;-  Odma,  odma,  zlato ...  eto mene odma . . . samo dok gospodina . . .&lt;br /&gt;Nije ga gledala u oči i nije pitala šta radi i je li uspeo u svetu muškaraca kamo ga je bila poslala u svoje vreme, a čitav taj susret pun nesporazuma odvijao se baš u maju 1968, one godine kada mu se činilo da je najzad isplivao i da pun neobuzdane snage, drži svoj život u rukama. Njegovo samopouzdanje bi|^e slično štitu okrenutom prema drugima; hteo je njim da dokaže da je samostalan i da mu više niko ništa ne može učiniti nažao a da se na takav&lt;br /&gt;115&lt;br /&gt;pokušaj ne osvrne sa superiornim smeškom. Bio je izvan domašaja zla. I u tom času dok je sedeo u kuhinji Hajrije Pite, shvati da se i ovde pomalo razmeće izgledom, snagom koju poseduje i svojom samostalnošću; kao da joj je svojim iznenadnim dolaskom stavljao do znanja da je onaj period dok su živeli zajedno u bedi bio samo kratkotrajna zabuna. Od ružnog i nesrećnog pačeta postao je najzad labud i došao je da ga vidi takvog! Zastideo se tog osećanja, mada nije mogao da ga do kraja savlada, mereći svoj put i visoki cilj do kog je uspeo da stigne, prema dubini bede njene straćare. I baš ta gordost koju je gušio u sebi koliko god je mogao, ali koju je Hajrija Pita kao Božija žena morala osetiti još pre nego što je on sam postao svestan, nekim samo njoj svojstvenim čulom, nije im dozvoljavala da se zaista sretnu i izmene reci, da se ispričaju o tome šta su radili tolike godine jedno bez drugog u tuđem svetu - ta g*rdost se isprečila između njih, poput zida ili neprobojnog stakla između studija i režije što ljude s jedne i s druge strane pretvara u akvarijumske ribe, a što je najžalosnije, ona nije iznikla preko noći, već je bila u zametku još onda kada je počeo stizati rastom malu grbavu Hajriju, pa ga bilo sramota da ide uporedo s tom hromom staricom, on, smeđi vitki dečak sa zlatnim pramenom kose i zelenim očima Hadži-Banjčevog unuka. Pravio se da je ne poznaje, zaostajao je ili išao napred, zastajkivao pred izlozima, čitao plakate, a ona ga jedva stizala svojim šepavim dragim hodom, noseći stalno u obliku grbe svežanj tuđih grehova na leđima. Ta gordost, zbog koje je počeo napuštati još onda dok&lt;br /&gt;je bio zavisan od nje, sada je najzad postala isuviše očigledna, ispoljena u svim onim razlikama koje mogu da postoje između neke sirote, fizički nakazne starice u dronjcima i jednog mladog, čuvenog, dobro odevenog čoveka koji je na trenutak prekinuo svoju prijatnu šetnju. Hajrija mu je sada jedva dosezala do pasa; kao da se još više povila i presamitila prema zemlji:&lt;br /&gt;- Zemlja vuče, šine . . . Godine su to! Svi čemo jednog dana, šučur Alahu . . .&lt;br /&gt;Englezi su samo povirili u taj sobičak i izašli u strmu baštu nad stenom da snimaju kaskadu starih krovova što se obrušavaju ka reci. Nije im otkrio tajnu poznanstva sa Hajrijom, pravdajući se sam pred sobom da ionako ne bi ništa shvatili. Rekao im je samo da je to neka posve slučajna starica u čiju je straćaru svratio da pije vode. Opipao je u džepu svežanj novčanica i neopaženo spustio nekoliko njih na sećiju. Izašao je iz Hajrijine kuhinje, praćen podozrivim pogledom one devojčice, koja ga je propustila da prođe pribivši se leđima uz vratnice. Napolju je bio vedar dan i Englezi su još snimali s ramena strmi sokak nad čiju su se kaldrmu nadvi-jale teške grane pune behara. Hajrija Pita ga je gledala iz neke ogromne udaljenosti, kao kroz koprenu na očima. Je li bila luda? Luda od patnji i gladovanja? Sem velike bede, u toj sekvenci njegovog života više nije bilo ničega. Ničega, ničega.&lt;br /&gt;Začuo je topot bosih nogu iza sebe i okrenuo se: zaplićući nogama, prema njemu je trčala ona de-vojrica, a oko njenog mršavog tela landarala je i lepetala, nalik na krila, iscepana platnena haljina.&lt;br /&gt;116&lt;br /&gt;117&lt;br /&gt;-  Hej, čoek!  čoek ...  - vikala je - Stani, čoek!&lt;br /&gt;Dotrčala je do njega i pružila mu pet crvenih novčanica od po deset hiljada.&lt;br /&gt;-  Poslala Ajrija! - kazala je zadihano. - Ka"e da si zaboravijo u nje na sećiji!&lt;br /&gt;Nemoguće je, dakle, vratiti dug, nemoguće isplatiti nesporazum, mislio je držeći besmislene komade hartije u ruci. Poslednja lekcija Hajrije Pite.&lt;br /&gt;Ispružio je ruku prema detetu koje se trglo:&lt;br /&gt;-  čija si ti? - upita je.&lt;br /&gt;-  Ničija! - reče ona, pa osvrnuvši se sa strahom, otrča natrag, u Hajrijin zagrljaj.&lt;br /&gt;"Kad Moni Pardo obuče bjeli pantaloni, onda je ljetos!" govorili su stari sarajevski Sefardi, gledajući otmenog Moni ja kako prolazi kroz čaršiju.&lt;br /&gt;"Gospode! - misli Herceg. - Mogao bih satima da govorim o tim pantalonama od bureta boje stare slonove kosti, toliko puta pranim i ispiranim, sušenim na škrtom sarajevskom suncu koje šija a ne greje, sve dok nisu postale mornarski bele, i o tome kako su se s vremenom skraćivale same od sebe i kako su se zaplitale oko mršavih nogu Monija Parde, dok je ponosno nosio teret sopstvene elegancije i važno prolazio niz čaršiju pokraj ćepenaka i dućana, kroz poglede pune poštovanja. Ne znam kakve je cipele nosio Moni Pardo, ali zakleo bih se da je to bio par belo-crvenih šimika sa mnoštvom ukrasnih izumbanih rupica i malo iskrivljenim petama; ali taj hod - taj picanski korak sarajevskog fauna koji&lt;br /&gt;118&lt;br /&gt;belim pantalonama pokušava da prevari sudbinu i izbavi se iz bede uprkos prošlogodišnjim flekama, koje, pažljivo očišćene i potisnute svom snagom stare užarene pegle na drveni ćumur kroz mokru krpu u dubinu već istanjene tkanine, počinju da se rascvetavaju na suncu - dragi gledaoci, molim vas da obratite pažnju na rađanje Monijevih fleka od guščije džigerice, evo ih, izlaze napolje uz tiho brujanje prolećnjih voda u raskošnom suncu juna; evo ih, na pozornici dana pojavljuju se stare masne mrlje na mitski belim pantalonama Monija Parde!"&lt;br /&gt;Bio je, verovatno, nešto bogatiji od ostalih Sefarda, znači, za nijansu manje siromašan, jer u zemlji slepih jednooki čovek je kralj! - i mogao je da dozvoli sebi jedine bele pantalone u svojoj ulici, panta-lone po kojima se raspoznavao dolazak leta - sirotinjske majke, kada ne treba ložiti ni odevati se; te bele pantalone, dakle, slavile su neizreciv sjaj četveromesečnog razdoblja sreće, jer Sefardi su znali: lukavi i oprezni Moni nikada ne bi obukao svoje bele pantalone uzalud, o ne bi se taj tek tako zaleteo, sigurno je da ima pouzdane izvore obave-štenja, sigurno je već nešto načuo tamo gde se zna o tim stvarima - gotovo je sa kišama i zimom!&lt;br /&gt;Herceg ga sad lepo vidi kako se spušta strmim uličicama iznad Babica bašče, kako prolazi pokraj gusto zaposednutih stolova u travi (stolovi su na potkresanim brezovim granama sa kojih nije oljuštena kora), a za njima sede porodice španskih Je-vrej^fepiju himbersoft. Stolovi se uvijaju pod gozbom: iznesen je maces i košer, ispečena patišpanja (pan di Spagna), ima sušenih guščijih bataka i&lt;br /&gt;119&lt;br /&gt;hladne džigerice i neki mekan muški glas peva "Adio, adio, kenba . . ." I najsiromašniji muškarci, očevi porodica - hamali, preprodavci nirnberške robe i torbari, bakali, sajdžije i ulični menjači, odeveni su u frakove i halp-cilindre, a žene u tešku svilu natru-lih boja. Hercegu se čini kao da se povremeno neko od njih zaleće i otkida od te visoke stene nad rekom i leti iznad grada u dolini, nadleće Miljacku i mostove, Hipotekarnu banku, subotnje Korzo i mala minareta Kuršumli-medrese što se žute i štrče poput zarezanih olovaka iz haosa potleušica: kao da u tim davnim srećnim prizorima, za koje ne bi umeo da kaže kada ih je prvi put ugledao, jer mu izranjaju iz magle zaborava, leže tragovi veoma važnog njegovog predživota, kao da je počeo živeti daleko, daleko pre no što je počeo da shvata i razaznaje da zaista živi.&lt;br /&gt;"Star sam kao Evropa - misli - i sve je nerazmrsivo povezano i isprepleteno u tkivu vremena što "rune nepromenljivo i nepokretno, i sarajevski Sefardi na pashi (da li je to bilo 1939?), i platna Marka Sagala - verenici sa zidnim časovnikom na nebu iznad Vitebska, koji, evo, u mom pamćenju nadleću Sarajevo okupano u moru svetlosti na trulo zelenoj podlozi brda iz kojih šikljaju prolećne vode ... sve je povezano ... I baš tada, kad niko više nije siguran u dolazak leta, posle predugog bolešlji-vog i varljivog proleća koje tako dugo traje, izgleda, samo u Sarajevu, prolazi otmenim korakom Moni Pardo u belim pantalonama, a zaverenički mu izraz obasjava nekom unutrašnjom svetlošću lice, tako da svako može lepo videti kako su njegove bele panta-&lt;br /&gt;120&lt;br /&gt;Ione u dosluhu sa misterijom smenjivanja godišnjih doba i kako samo one poznaju neke strašno lepe tajne u koje su upućeni izabrani. Eh, Moni Pardo!"&lt;br /&gt;"Kad Moni Pardo obuče bjeli pantaloni, onda je ljetos /"&lt;br /&gt;Početak leta, Sefardi, dakle, vide već kao slatku nostalgičnu prošlost, baš kao što samo odabrani, oni predodređeni, osete njegovu prolaznost već kada se pojave prve lubenice na tržnici, u punoj zrelosti jula, onda kada otkidanje po kojeg retkog lista i njegova plovidba presahlom rekom u njima pozlati sjaj tuge zbog vremena što nepovratno teče i zbog privremenosti svega pod kapom nebeskom. Jer, leto u svojoj punoj i raskošnoj lepoti za posvećene poznavaoce već krije klicu propasti u sebi. Istina, stari Sefardi nikada nisu do kraja savladali naš grubi govor ("Šta se guraš? "Očeš da prođeš kroz ja?"), ali otkuda da im se potkrade ono kobno prošlo vreme baš u reci leto - ljetos, a ne u nekoj drugoj, i otkud baš u toj dirljivoj rečenici koja slavi dolazak leta?&lt;br /&gt;Sva su godišnja doba prolazna - samo je leto najprolaznije! Jedino je zima konačna, baš kao i smrt.&lt;br /&gt;Herceg se pita kada je prvi put primetio najavu sumraka svoje uspešne karijere; je li to bilo već u ono vreme dok mu je, spolja gledano, dakle, mereno redosledom na top-listama uspešnih ličnosti, karijera nezadrživo išla ka samom vrhu? Kada je prvi put osetio ono bolno Monijevo prošlo vreme, ono ljetos? Dali je to bilo onda kada mu poslovne pobede više ni-srJ"pričinjavale onoliko zadovoljstva koliko ranije dok je uspeh bio još neizvestan, a bitka u punom jeku?&lt;br /&gt;121&lt;br /&gt;"Kad Moni Pardo obuče bjeli pantaloni, onda je ljetos!"&lt;br /&gt;Zar je čitava igra tako udešena da upravo kad počneš da dobijaš i kad najzad navučeš svoje drago-cene "bjele pantaloni", počinješ istog časa da gubiš? U godinama kada su svi koji su ga pratili i poznavali smatrali da je njegov uspeh savršeno siguran, on je već osećao izvesnu nelagodnost, nazovimo to osećanje jedva osetnim zadahom truleži i raspadanja - ali ta potmula muzička tema odjekivala je po njegovim unutrašnjim lavirintima šupljim ehom. Bilo je to neko slatkasto osećanje skore propasti koje nije uzimao isuviše ozbiljno, već više kao nužan oprez ili kao sigurnosni ventil kroz koji šišti sumnja, baš kao što je mazohistički uživao kada su ga boleli zubi (a patio je godinama od zubobolje), ne žaleći se na bolove. Jer, kada mu je sve išlo isuviše dobro, bio je sigurniji u svoju krhku sreću ako bar nešto n:je hJo kako valja. "Neka to budu zubi!" - govorio je svom lekaru, prinoseći na žrtvenik bogova svoju porciju obaveznog ljudskog bola.&lt;br /&gt;Zaronio je tako u more kao uspešan čovek ogrezao u akciji, i roneći kroz tu nelagodnost, izronio 1947. kao mali napušteni dečak, do guše u nevolji.&lt;br /&gt;"Kad Moni Pardo obuče svoje bjeli pantaloni, onda je ljetos!" - ponovi Herceg i nasmeši se svom porazu.&lt;br /&gt;Zaboravio im je lica. Boju njihovih glasova. Imena i prezimena. Klupe u kojima su sedeli. Sve je zaboravio sem mučnine i poniženja kroz koje je tada prolazio.&lt;br /&gt;122&lt;br /&gt;-  Sećaš li se, Herceg? - susretao bi ga neko od njih na ulici. - Išli smo zajedno u šesti! Sedeo si sa mnom u trećoj klupi pored prozora . . .&lt;br /&gt;-  Kako da se ne sećam! - lagao je.&lt;br /&gt;-  Reci, onda, kako se zovem?&lt;br /&gt;-  Ma hajde, šta izvodiš! Kako ti ne bih znao ime? Pa, sedeli smo zajedno u šestom pored prozora . . .&lt;br /&gt;Otresao bi ih se na svoj vesti, ljubazno iskeženi način, sa kojim je umeo da najučtivije prekine i izvuče iz kadra dosadne sagovornike a da ih ne povredi.&lt;br /&gt;-  Baš mi je drago! Nemaš pojma koliko mi je drago što te vidim! Moramo da se nađemo jedanput . . . Važi!?&lt;br /&gt;Ali sada na ovoj plaži, njihova imena bruje i zvone u njegovom pamćenju. Ponovo ih čuje. Otkidaju se jedno po jedno, kao zrna brojanica u skrušenoj molitvi. I svako prezime odvlači ga svojim zvukom sve dublje u vreme, u neke daleke predele među pretke, različite narode i vere. U toj prozivci ustaju izgubljene porodice, a dečaci nasleđuju uzvišen teret svojih plemena, opijajući se i sami njegovim zvukom.&lt;br /&gt;Njihova imena u monotonoj molitvi spiraju blago-šću njegovo okorelo srce:&lt;br /&gt;-  Antić?&lt;br /&gt;-Ja.&lt;br /&gt;-  Albahari?&lt;br /&gt;-  Ovdje . . .&lt;br /&gt;-  Altarac?&lt;br /&gt;Dvdje.                                                             ,&lt;br /&gt;123&lt;br /&gt;Tu sam.&lt;br /&gt;Ne deri se! Cvijić?&lt;br /&gt;Ovdje.        %&lt;br /&gt;čengić?&lt;br /&gt;Tu!&lt;br /&gt;čerimagić?&lt;br /&gt;Ja-&lt;br /&gt;ćuk?&lt;br /&gt;Ja. Džonlagić?&lt;br /&gt;Ja-&lt;br /&gt;Epštajn?&lt;br /&gt;Ovdje.&lt;br /&gt;Gajić?&lt;br /&gt;Tu sam.&lt;br /&gt;Griner Mario?&lt;br /&gt;Ja.&lt;br /&gt;Griner Mladen?&lt;br /&gt;Ovdje.&lt;br /&gt;Guzina . . . Šta se smijete? Šta je tu smiješno?&lt;br /&gt;Molim, ne smijemo se, gospodine . . .&lt;br /&gt;Nisam gluv! Hajdarhodžić?&lt;br /&gt;Ovdje.&lt;br /&gt;Herceg?&lt;br /&gt;Herceg?&lt;br /&gt;Herceg, N. Niko? Šta je sa Hercegom? Tu je, gospodine . . . Pa šta se ne javi sam?&lt;br /&gt;Herceg, ne sjedi na ušima kad te se proziva! Neću, gospodine.&lt;br /&gt;124&lt;br /&gt;-  Jošić?&lt;br /&gt;-  Ovdje.&lt;br /&gt;-  Janković?&lt;br /&gt;-  Bolestan.&lt;br /&gt;-  Od čega?&lt;br /&gt;-  Molim, od glave!&lt;br /&gt;-  Budalo! Kojić, Kisin, Konstantinović, Krnjeta, Kopelman . .&lt;br /&gt;-  Ovdje! Ja. Ja. Tu sam. Aha.&lt;br /&gt;-  Lasić?&lt;br /&gt;-  Pobjegao.&lt;br /&gt;-  Gdje?&lt;br /&gt;-  U Italiju.&lt;br /&gt;-  Kako pobjegao?&lt;br /&gt;-  Molim, čamcem, gospodine . . .&lt;br /&gt;-  Daću ti ja čamac! Lončar? -Ja.&lt;br /&gt;-  Lazarević?&lt;br /&gt;-  Tu sam.&lt;br /&gt;-  Lutovac? -Ja.&lt;br /&gt;-  Lukač?                                        "&lt;br /&gt;-Ja-&lt;br /&gt;-  Lero?&lt;br /&gt;Ti Ja-&lt;br /&gt;-  Milosevic?&lt;br /&gt;-  Ja sam.&lt;br /&gt;Odgovarajte sa "ovdje"! Bez glupiranja! Nikolić?&lt;br /&gt;-  Otišao da pokvasi spužvu u klozet. . .&lt;br /&gt;-  Ko ga je poslao?&lt;br /&gt;-  Molim, vi, gospodine . . .&lt;br /&gt;-  U redu!  Pešanović, Perišić, Pužić,  Popović,&lt;br /&gt;125&lt;br /&gt;Pradel, Rozman ...&lt;br /&gt;-  Ovdje! Tu sam. Ovdje! Ja, ja!&lt;br /&gt;-  Tambić?&lt;br /&gt;-Ja-Tuta?&lt;br /&gt;-  Preko puta!&lt;br /&gt;-  Molim?&lt;br /&gt;-  Ovdje, rekao sam ovdje, gospodine!&lt;br /&gt;-  Tendžera?&lt;br /&gt;-  Pao s pendžera!&lt;br /&gt;-  Ko je to rekao?&lt;br /&gt;-  Ko je rekao "pao s pendžera?" Neka se sam javi! Neću mu ništa . . .&lt;br /&gt;-  Dobro! Bićete svi kažnjeni! Todorović?&lt;br /&gt;-Ja!&lt;br /&gt;-  Ne deri se! Zarić? Ojdje.&lt;br /&gt;-  Ti si rekao!&lt;br /&gt;-  Nisam, gospodine . . .&lt;br /&gt;-  Kukavico! Svi ste vi mali bijednici! Svi!&lt;br /&gt;-  Nisam, na časnu riječ, gospodine . . .&lt;br /&gt;-  Dosta! Poznao sam ti glas! Živadinović?&lt;br /&gt;-  Ovdje!&lt;br /&gt;-  Dobro. Ima li još ko da nije prozvan?&lt;br /&gt;-  Molim, mene niste!&lt;br /&gt;-  Kako se zoveš?&lt;br /&gt;-  Erzi Imre, gospodine.&lt;br /&gt;-  Sta si ti?&lt;br /&gt;-  Molim, Mađar sam.&lt;br /&gt;-  Dobro je. Sjedi. Ti si novi, je li?&lt;br /&gt;-  Aha.&lt;br /&gt;-  Ne kaže se "aha", nego: da, ja sam novi, druže&lt;br /&gt;profesore!&lt;br /&gt;-  Da, ja sam novi, druže profesore.&lt;br /&gt;-  čije je pero?&lt;br /&gt;-  Moje.&lt;br /&gt;-  Uzmi ga i drugi put da mi date bolje pero, ruke su mi plave do lakata!&lt;br /&gt;Sada ponovo zna njihova imena! Ponovo je među njima i ponovo, kao nekad davno gleda u potiljak Hajdarhodžiću (plava četka za odelo), leđima okrenut Jošiću koji dolazi posle njega. Herceg - samo jedno ime u nizu drugih prezimena, savršeno beznačajno baš kao i ostala, bez svih onih zvučnih titula i zanimanja koja će ga okružiti kasnije, kad Niko postane Neko: šminka, kostim, svetio, specijalni efekti, sa-raduici, režija, urednik . . . Šest slova ispisanih pedantnim oblim krasnopisom razrednog starešine rasla su i rasla sve dok ne zauzeše ceo ekran i ne ugušiše svog sujetnog vlasnika.&lt;br /&gt;-  Dakle - rekao je profesor zaklopivši dnevnik - šta smo imali za lektiru?&lt;br /&gt;-  Molim, "Vilin-gradu sinjem moru"! - jedva je čekao da se pokaže štreber Rozman. - Mogu li ja?&lt;br /&gt;-  Ne, ti sjedi ... - reče profesor. - Znam da ti znaš. Ali, da vidimo malo ove što spavaju na času ... Herceg, hajde ti! Jesi li se spremio?&lt;br /&gt;i se lenjo podiže iz klupe: Pa . . . Jesam. Jesi li ili nisi?&lt;br /&gt;126&lt;br /&gt;- Jesam.&lt;br /&gt;- Dobro, da vidimo! Prepričaj slobodnim riječima "Vilin-grad u sinjem moru" pa da pređemo na upotrebu glagolskih vremena.&lt;br /&gt;Sad se seća: prepričavao je tu čudnu bajku pomagan siktavim šapatom svojih malih drugara. Radilo se u njoj o nekom sirotom ribaru sa kojim se grubo našalilo vreme. Jednoga dana, ribareći tako po sinjem moru, on susretne vilinsko kolo - "jato krilatijeh djevojaka", koje ga pozovu da se s njima poigra u vodi i odvuku ga u dubinu, u neku podvodnu pećinu, "gdje sa svih strana izmilješe vile i vilenici, onijeh vila braća i sestre, pobratimi i posestrime, toliko da im broja ne bijaše, a naposljetku se pomoli i sam Car njiov, vilinski i vilenjački, sa bradom od upletenijeh morskijeh trava i trozupcem od vezenoga zlata sa dva ljuta crna morska psa na zlatnijem verigama; te mu nazva Boga i lijepo ga primi i svoje mu dvore pokaza, gdje bijaše nebrojeno blaga . . ." Video je milione morskih zvezda, rakova i puževa, pospane kornjače goleme kao lađe, i srebrne meduze, jednooke polipe i vodene pijavice - i školjke je video što su u sebi porađale bisere krupne kao šaka ili dečija glava; čuo je neku toliko lepu muziku koju su izvodili morski vetrovi "što tu stanovahu u kristalnijem pećinama" da mu se u isto vreme i plakalo i smejalo, a onda, pošto se naigrao sa vilama i našetao do mile volje perivojima od crvenih korala i dragog kamenja, one iste vile ga uhvate za ruke i izvedu na površinu, gde ne zateče ni svoga čuna, niti&lt;br /&gt;128&lt;br /&gt;mreže, nego dopliva do obale i vrati se bez ičega u svoje selo, a ono mu se odjednom učini oronulim. Niko mu ne uzvrati pozdrav, a u svojoj siromašnoj kolibi ne zateče ni oca ni majku, ni svoju braću, niti u susedstvu kumove i prijatelje, jer niko,ga više nije poznavao, pošto je u međuvremenu prošlo čitavih stotinu godina, mada se njemu učinilo da je na morskom dnu, u Vilingradu, proveo samo četvrt sata!&lt;br /&gt;Okrenuo se u vodi, ali "Tramuntana" više nije bila na mestu gde je ostavio. Pred njim se pružala neka sasvim druga sivozelena kamenita obala.&lt;br /&gt;Kao utopljenik koji vidi ćelu svoju prošlost u jednom jedinom blesku, dodirnut maglenom za-vesom što se diže i otkriva razgolićeno i iskidano tkivo vremena, Herceg ugleda sebe u onom septembarskom jutru 1948. kada je prvi put zakoračio u sumorni Gymnasium, njušeći poput preplašenog mladunčeta oštri miris mokraće iz školskog klozeta i memlu kojom su bili prožeti zidovi ovog stogodišnjeg austrougarskog zdanja. U to vreme, u gradu su postojale dve muške gimnazije: jedna realna, iz koje su izašli mnogi sanjari, i druga klasična, odakle potekoše mnogobrojni modernisti. Herceg je pohađao Gymnasium - treću gradsku gimnaziju, koja je već odavno ukinuta. Gymnasium je inače bio sagrađen u zastrašujuće pompeznom secesi-onisnčkom stilu, koji je pokušavao da podražava građevine pozne firentinske renesanse. Klupe u&lt;br /&gt;129&lt;br /&gt;učionicama bejahu izrezbarene imenima i crtežima mnogih generacija učenika; Herceg u njihovoj izranavljenoj polituri pročita različite poruke koje su mu dovikivali prethodnici kroz vreme, razgleda profile i naga ženska tela, otkri čak i urezane male golove za igru sa dugmićima, zvanu "pucomet" (dugmeta su upućivana prema golu klizećim udarcima metalnih češljeva). Svaka učionica imala je trbušastu "Kraljicu peći", oko koje su u krugu od dva metra bile nagorele tamne daske.&lt;br /&gt;Njegov razred se nalazio na trećem spratu. Peo se do njega izlizanim i na sredini utegnutim skali-nama čiji su kamen istrošili donovi stotine generacija dečaka. Obišao je pažljivo svoju buduću mučionicu: pred njim je, dakle, osam tužnih godina u ovoj sivoj kući, naravno, ukoliko bude imao sreće pa uspe da pređe sve prepreke koje mu bude postavljala lukava škola.&lt;br /&gt;Danas, kada su moderne škole tako svetle, njihovi široH prozori zastrti prozirnim zavesama, a patos prekriven plastičnim masama živih boja, teško je i zamisliti večiti sumrak što je preko ćele godine vladao ovim starim zdanjem. Napukli krik ručnog zvona objavljivao je rasulo petminutnih odmora: po betonskim hodnicima grmelo je đačko stado, valjali se dečaci u klupku grčevite bitke za prestiž, lunjali bez cilja mali melanholici, a klozeti se pretvarali u pušionice i hramove onanije. Zatim bi zvono ponovo pozvalo učenike na čas, pa bi hodnicima zaplovili dostojanstveni profesorski reptili, praćeni malim pomagačima - udvoricama. Njihova zastrašujuća povorka izbljuvana iz ždrela zbornice razmi-&lt;br /&gt;130&lt;br /&gt;lela bi se po spratovima. Iza svakog profesora išao je smerno dečak upućen u svete tajne i počašćen tog dana privilegijem da na tren poviri u neprikosnovenu profesorsku sobu i ponese neko učilo. Vukli su tako monstruozno velike geografske karte sa kojih su u krpama visili potklobučeni planinski masivi i otpali kontinenti, gipsane biste Voltera (bezuba stisnuta usta puna skepse), Vuka Karadžića bez desnog brka ili zastrašujuće golemo stopalo od gipsa, torzo Miloske Venere, kojoj je neki mali porno-graf nacrtao runo, globus sa rupom na mestu gde bi trebalo da se nalazi Evropa (kao da je već eksplodirala neka džinovska bomba i zbrisala je sa površine kugle, ispod nje je zjapio krater koji se zauvek urezao Hercegu u svest, kao pretnja staroj pokvarenoj Evropi), nosili su prašnjave kocke i kubuse, spojene sudove i peščane časovnike, praštave dekirikovske sve-žnjeve velikih trouglova i metafizičkih šestara sa kredom; tovare svezaka išaranih crvenim mastilom, a s vremena na vreme, iza kvočkaste profesorice prirodopisa, mogla se sresti i dugačka pratnja dečaka (prizor nalik na skaredno izvođenje Snežane i sedam patuljaka) koji su u naručju vukli voštane glave, po kojima su deca učila da raspoznaju različite ljudske rase. Herceg je već drugog dana gimnazije, sav prestravljen, buljio u njih, misleći da je upravo završen neki veliki pokolj iz kojeg se sad nose odsečene neprijateljske glave. Pored njega pronesoše mrtvački žutog Kineza sa perčinom, Indusa lobanje obavijene calmqm - ličio je na mađioničara Svengalija, jer se i fosle smrti cerio svojim zagonetnim osmehom - a zatim promakoše kovrdžavi Papuanac boje čoko-&lt;br /&gt;131&lt;br /&gt;lađe, crvenokožac odlomljenog nosa i na kraju - kruna celokupnog čovečanstva: belac smaragdno-modrih očiju čiju su nezdravu kožu krasili ufitiljeni husarski brčići! Ponekad bi kroz hodnik pronosili golog ružičastog čoveka bez polnih organa koji su bili stidljivo zaobiđeni u očiglednoj nastavi. čovek je bio spolja čitav i gledao je začuđeno u dečake, ali čim bi se otvorila tajna vrata na njegovom stomaku, ugledali bi mu celokupnu utrobu, ne verujući da se iste takve stvari nalaze i u njima. Jedanput dok su ga pronosili hodnikom, čovek se otvori sam od sebe i prosu utrobu na beton. Pred Hercegove noge dokotrlja se srce, pa se rastavi na komore i pretkomore. đaci su mu sakupljali slezenu, bubrege, creva i pluća i trpali ih unutra, u praznu duplju, ali nikako nije hteo da ih primi natrag. U Gymnasiumu, Herceg prvi put vide i kostur, čija su se rebra, nanizana na žici, cerekala sablasnim kiko tom. Na odmoru u vi-li^u staviše zapaljenu cigaretu. činilo se da avet uživa u dimu!&lt;br /&gt;Direktor Gymnasiuma, visok dostojanstven starac u crnom redengotu neke već odavno iščezle činovničke galaksije, izlazio je retko iz svog kabineta, ali kada bi se pojavio na hodnicima ili u nekom razredu, nastajao bi tajac, a oni koji bi smogli dovoljno snage bežali su glavom bez obzira li najbliže klozete. Na licu mu je uvek lebdeo pomalo odsutan, leden izraz kapetana prekookeanskog broda zagledanog u neki samo njemu poznati udaljeni cilj. Bio je u stanju da i najstrožije profesore natera na plesni korak, dok su ga pratili na pristojnom odstojanju. Dečaci su ih hvatali u udvoričkom, služinskom me-&lt;br /&gt;132&lt;br /&gt;tanisanju, pa bi, presrećni što se i "nad popom našao pop", šaputali da profesori "cvikaju od staroga!" Direktor je, inače, bio veoma sličan kralju iz neke bajke: u krajnjem slučaju, njegovi veziri i prvi ministri mogli su da budu pokvarenjaci i ulizice, ali on je bio van svake sumnje, čak i kod najokorelijih ponavljača!&lt;br /&gt;U godinama kada je Herceg pošao u gimnaziju, nastavničko veće ličilo je na skup ostarelih brodo-lomnika na splavu koji pluta bez nade, nošen hirovitim vetrovima novog vremena. Mlada država još nije uspela da odškoluje svoje sopstvene profesore, pa je, htela - ne htela, morala da prihvati usluge svih onih koji su joj se stavili na raspoloženje, pošto su najbolji profesori izginuli u ratu na strani revolucije. Ovi preostali starci, opet, silom prilika prene-soše preko uske i klizave daske, koja je još neko vreme premošćavala jaz što je delio jedan svet od drugog, i svoj način predavanja znanja, svoje prastare rituale i strogost koja je već sama sebi postala dovoljna; njihove mušičave, osobenjačke navike opteretiše se još više strahom pred svim što je bilo mlado i novo i što je pretilo da sruši već natrulu hijerarhiju građenu stotinu godina. Deo Austrougarske živeo je tako kao pod staklenim zvonom sve do pedesetih godina. Novi svet još nije nastupio, a stari još nije bio izumro, pa dani u Gymnasiumu uzeše prividno mirni tok uhodane kolotečine. Hercegu se tako, a da toga nije bio ni svestan, pružila jedinstvena prilika da među jpuslednjima vidi pred skidanje sa repertoara dirljivu predstavu sa glumcima sličnim profesoru Janingsu iz "Plavog anđela". Odlazili su jedan za drugim u&lt;br /&gt;133&lt;br /&gt;penziju, samoću i duboku anonimnost, zauvek odvojeni od katedre (čije daske, takođe, život znače!), napuštajući svoj mali svakodnevni teatar nastanjen decom što su se neprestano menjala, tako da i ne primetiše da su zagazili duboko u sedmu deceniju. Herceg je za njih osećao i dirljivu ljubav i mržnju, koja je, što su godine prolazile, sve više bledela, ustupajući mesta razumevanju sklonom da oprašta. A kada najzad stigoše prvi diplomirani profesori koji nisu imali više od dvadeset i tri godine, dečaci tek onda uvideše šta su izgubili. Nova garnitura nastavnika, koja je popunjavala slobodna mesta, učini da svi zažališe za starcima. Iza vrata zbornice vodila se izgleda bitka na život i smrt. Jedan naraštaj je dolazio, a drugi, ispraćen vicevima i smešnim crtežima po zidnim novinama, odlazio u tamu iz koje više nema povratka. Agresivni mladi došljaci nisu pristajali na to da strpljivo godinama čekaju svoje katedra - hteli su ih odmah! Stari su profesori opet&lt;br /&gt;vis&lt;br /&gt;isuvise dobro znali da je bitka koju vode već unapred izgubljena, pa su sve češće padali u tipično staračko durenje, isticali nekakva prava i nedokazane zasluge, za koje mlađi deo kolegijuma nije imao ni vremena ni razumevanja. Uz to, pokazalo se da neki od čuvenih profesora - legendi Gymnasiuma - nisu imali završene odgovarajuće fakultete i da su, po novim zakonima, bespravno predavali godinama. Dečaci su sa strahom i sažaljenjem gledali te dojučerašnje bogove, sada svrgnute, kako se, osedeli preko noći, vuku hodnicima pognute glave, odjedanput nesigurni i kao izgubljeni. čuveni Duka, profesor matematike - strah i trepet četrdeset ge-&lt;br /&gt;134&lt;br /&gt;neracija maturanata - koji je imao običaj da kaže: "Kod mene samo Gospod Bog zna za peticu, ja znam za četvorku, a ti nikada nećeš imati više od dvojke!" penzionisan je preko noći, jer se ispostavilo da je još pre onog rata završio samo dva razreda neke vojno-geodetske škole u Marburgu, u ono davno prošlo vreme o kome su se izgubili tačni podaci, svedočanstva i školske knjige. Prvi ukaz o njegovom postavljenju otvarao je vrata novim napredovanjima u službi; pa tako niko nije ni pomišljao da proverava tu matematičku legendu, pre nego što je stigao mladi profesor (kao i njegov slavni prethodnik, svirepo pedantan, uvošten i sa obaveznim čirem na stomaku), kome se žurilo da zauzme mesto. đaci su ga posle viđali kako pijan i polulud žurno korača Obalom, izbegavajući da se javi svojim bivšim kolegama i učenicima. Nekima su velikodušno dozvolili da u određenom roku završe fakultete, pa su se takvi i sami sklanjali, prihvatajući se drugih, manje uglednih poslova.&lt;br /&gt;Direktor Gymnasiuma bio je sada najzad prisiljen da izađe iz svog začaranog kabineta i stupi u otvorenu bitku. Na sednici nastavničkog saveta, koja je trajala do duboko u noć, pred samu zoru, on ustade i lupi šakom o zelenu čoju kojom je bio prekriven sto za većanje:&lt;br /&gt;- Žaliću se gospodinu banu Drinske banovine lično! - zapretio je, a taj očajnički protest izazva salvu smeha mlađeg auditorijuma, a uplašeno zgle-d^je s one druge, starije strane stola, čiji su se re-redovi već osipali.&lt;br /&gt;135&lt;br /&gt;Nikada nije mogao da zapamti ni registarski broj svojih kola, ni račun u banci, a već posle nedelju dana odsustva s mukom se prisećao pozivnog znaka grada i šest brojeva sopstvenog telefona. Bilo ga je sramota da prizna, ali gledano sa stanovišta matematike: bio je i ostao najprimitivniji urođenik koji ne ume da podeli ni dva broja jedan sa drugim! Među brojevima i znakovima koje je ispisivao po velikoj crnoj tabli (danas su čak i školske ploče zelene), dok mu se patrljak krede lomio u nervoznim prstima zasipajući mu kosu, grlo i nozdrve pokajnički belim prahom, osećao se potpuno bespomoćan - kao da sam sebi priprema stupicu. Obična kvadratna jedna-čina drugog stepena, na primer:&lt;br /&gt;y-=x2&lt;br /&gt;b2 ;&lt;br /&gt;y =•-•-= a x&lt;br /&gt;2 - b2&lt;br /&gt;лс&gt;2&lt;br /&gt;4a&lt;br /&gt;Učila je Hercegu na mašinu za mlevenje mladog mesa; zagnjurivši se u njene šifre i hijeroglife, u taj zastrašujući matematički univerzum, činilo mu se da ga neki nemilosrdno precizni mehanizam zahvata zupčanicima i, ma koliko da mu se opirao, vukao ga je sve dublje u jednačinu, gnjurao pod liniju razlomka, gnječio zagradama, vadio mu kvadratno kore-nje iz grla, plašio nepoznatim, sve dok ga na kraju, izmrcvarenog i polomljenih kostiju ne propusti kroz znak jednakosti, pun olakšanja što će na kraju kao nula postati ravan nuli!&lt;br /&gt;Profesor Grahovac se odnosio prema njemu sa blagim sažaljenjem, baš kao slikar koji posmatra nesrećnog daltonistu, ili klavir-štimer ljude bez&lt;br /&gt;136&lt;br /&gt;imalo sluha, u čijoj kući upravo popravlja klavir. Taj dečak, po Grahovcu, nije znao kakvu zaštitu gubi u ovom haotičnom životu, gde je jedino matematika konačna, nepromenjiva i čista. Šezdeseto-godišnjak atletskog rasta i gegava hoda, sa predugim ručerdama koje su mu dosezale skoro do kolena, profesor Grahovac je ličio na plišanog medveda, kome su deca u igri izlizala dlaku pa se osuo i isfron-clao po rubovima. Lice su mu krasili bokserski slomljen nos i sitne oči krtice, koje su dobroćudno žmirkale ispod riđih trepavica.&lt;br /&gt;Po školi se pričalo da poseduje strahovitu fizičku snagu, preostalu još iz vremena kada je bio rvač. Stariji ljudi su se još sećali kada je kao suplent u Travniku izašao na dvoboj čuvenom pelivanu Kara--Musi iz Anadolije, koji je, kao i ostali istočnjački rva-či mazao telo zejtinom, tako da je postajao neuhvatljiv za protivnika, kao vlažan sapun u vodi. Taj meč je odlučivao mnogo više od odmeravanja dva čo-veka; jednog koji je živeo od nadmetanja po vašarima i saborima, i drugog što se za vreme studija matematike u Zlatnoj Prahi bavio usput grčko-rimskim rvanjem na akademski način - bio je to sukob dva stila, dve civilizacije, na kraju, dva različita shvata-nja fer-pleja, a čitava borba se odigravala pred očima travničke čaršije, za čiju su se naklonost i tukla dvojica atleta. Kara-Musa je trebalo da odbrani prestiž prastare pelivanske tradicije u kojoj je bilo neskri-vene svireposti, a mladi suplent s druge strane, zastupao je obnovljeni olimpijski stil prosvećene ^Evrope. Izazvan da izađe na ring (u stvari, običan krug gledalaca pred čijim je nogama ležalo izgaženo&lt;br /&gt;137&lt;br /&gt;šatorsko kriJo, koje je Grahovcu bilo neobično posle kožnih strunjača, u češkoj prestonici), mladi profesor je znao: izgubi li megdan sa Kara-Musom, gubi istog časa i sav ugled u ovoj bosanskoj kasabi, u kojoj je dobio svoje prvo zaposlenje. Započe borba! Nauljena Mala Azija iskliznula bi vesto iz svakog srednjeevropskog zagrljaja zbunjenog Grahovca. Njegovi učenici i njihovi roditelji već su se smijuljili kada je Kara-Musa, nalik na sklisku jegulju, izmicao, rugajući se profesoru. Najzad, Grahovac se toliko razbesne da upotrebi jedan nedozvoljeni tajni grif (otkrio mu ga je u Tunisu za vreme studijskog putovanja neki putujući rvač) - ispruži prste na obe ruke i ukruti ih kao ubojita sečiva, pa ih snažnim, iznenadnim udarcem žabi do zglobova u peli-vanove slabine iz kojih šiknu teška i masna, crna krv! Pričaju da je Grahovac držao sa obe šake Kara--Musinu džigericu i da mu je pelivan izdahnuo tako na rukama, procedivši samo jednu reč: "Pašče!". Sve Jo, kažu, dogodilo se davno, a jedini preostali svedok, sam profesor Grahovac, nije želeo nikad da govori o svojoj pobedi. Posle meča sa Kara-Musom napustio je zauvek rvanje i više nikada nije stupio nogom ni na jedan ring.&lt;br /&gt;Predavao je matematiku u Gymnasiumu kao da otaljava neki nižerazredni, mučan i pomalo dosadan posao. Sva njegova ljubav, čitav njegov život, bili su usmereni samo u jednom pravcu: već decenijama je luđački pasionirano pokušavao da resi neki, po svemu sudeći, potpuno nerešiv problem, koji je postavio još Karl Fridrih Gaus (1777-1855), jedan od najvećih nemačkih matematičara i astronoma.&lt;br /&gt;1.38&lt;br /&gt;Niko nije znao o kakvoj se enigmi radi, sem što se šuškalo da je reč o teoriji brojeva i metodu najmanjih kvadrata, dok su drugi, opet, tvrdili da je u pitanju korekcija Gausovog klasičnog metoda za određivanje putanje iz tri bliska pronađena položaja u to vreme tek otkrivenog planetoida Ceresa, čime se omogućuje njegovo ponovo otkrivanje u sledećoj vremenskoj poziciji. (Theoria motus corporum coele-stmm, 1804.) Njegovi učenici, koji, naravno, nisu imali nikakvog uvida u tajnu pasiju svog profesora, pojednostaviše stvar: razglasiše po gradu da Grahovac, u stvari, rešava kvadraturu kruga. Oni gluplji - da pravi planove za perpetum mobile!&lt;br /&gt;No, ma šta da je bilo u pitanju, profesor je u tihom, postojanom zanosu koji se graničio sa ludilom, ali i sa religijom istovremeno, ulagao u taj poduhvat čitav svoj život, bez i najmanjeg ostatka. U međuvremenu, napustila ga je porodica, pa je stanovao kao samac u blizini Katedrale, u devojačkoj sobici, koja je jedva uspevala da primi njegovo teško, glomazno telo. Niko Herceg je jednom prilikom nosio pismene zadatke bolesnom profesoru i tako imao retku priliku da izbliza razgleda taj matematički brlog. Zatekao je Grahovca kako, umotan u ćebe i svoj stari zimski kaput, sedi u krevetu i bulji u brdo hartija prekrivenih teoremama. Nije ni primetio dečakov dolazak, niti je obratio pažnju kad je ovaj posle nekog vremena izašao na prstima iz tog bednog sobička.&lt;br /&gt;Među svojim kolegama, profesorima Gymnasiuma, važioffe za nepopravljivog osobenjaka bez ikakvog ugleda. Stizao bi ujutru sa zakašnjenjem na prvi čas, očiju zakrvavljenih od noćnog rada uz lampu.&lt;br /&gt;139&lt;br /&gt;Nikog nije posebno iznenađivalo što su mu noge bile obuvene u različite cipele ili što je ispod umašćenog sakoa izvirivao gornji deo pidžame. Ogovarali su ga da kupuje samo ženske čarape, koje, kada se poce-paju na prstima, podseca makazama i podvija sve dok traju! Po izgledu je mnogo podsećao na odbeg-log robijaša - neku vrstu domaćeg Žan Valžana, čijem je opisu, inače, veoma odgovarao. Ma gde išao, spise je nosio uvek sa sobom, u velikoj kožnoj akn-tašni bez dna, koja je bila osigurana dvostrukim remenjem i zarđalim bravama. Sve je na tom čoveku bilo nekako glomazno i teško, pa i ta njegova torba ličila je više na putni kovčeg nego na tašnu koja se nosi na posao. U njenoj utrobi su se među hartijama vukli ostaci hrane, mrve i kožure od slanine, bilo je tu i prljavog rublja koje je profesor zaboravio da odnese na pranje, i pisama sa čudnim stranim markama. Grahovac se, naime, dopisivao sa mnogim sv"skim matematičarima i astronomima, a među njima su se nalazila imena uglednih akademika, ta-kođe zaraženih uzaludnim rešavanjem Gausovog problema. Probijajući se mukotrpno kroz svoj sizi-fovski posao, profesor je često nailazio na usputna otkrića, koja su svojom vrednošću mogla da ozare živote bar desetorice prosečnih matematičara. Te uzgredne plodove svoje muke on je poklanjao svima koji su hteli da ih uzmu, neprestano zagledan u sve udaljeniji cilj, kome je žrtvovao sve što je posedovao. Po Gymnasiumu se pričalo da je odbio mnoge pozive da otputuje u inostranstvo, gde mu je, navodno, mnogo toga obećavano i nuđeno: titule, razne počasti, asistenti, prostor za rad i gomila novca, ali&lt;br /&gt;140&lt;br /&gt;Grahovac je, kažu, sve to otklanjao od sebe i ostajao, ko zna zbog čega, sam i ubog u Sarajevu, gde ga je Herceg često viđao kroz stakla kafane "Central" kako, pokraj nedirnutog čaja koji se hladi, grozničavo nešto izračunava, sa večitom torbom pored nogu kao sa vernim psom - pratiocem slepih. Pričalo se još da mnogi čuveni matematičari - profesori univerziteta kojima je slao svoje radove - odbijaju da ga dalje prate, jer se pokazalo da zna mnogo više od njih! Šta je od svega toga bila istina, Herceg nikada nije doznao.&lt;br /&gt;Ulazio je na čas klimajući glavom, kao da se svima izvinjava zbog neke tajne krivice, i dečaci su to ose-ćali pa je zato na njegovim predavanjima vladao neopisiv metež. Jedanput je čak i sam direktor Gymna-siuma morao lično da uđe na Grahovčev čas, privučen bukom. Njihov profesor je tromo ustao sa stolice i uz dubok naklon nemoćno raširio ruke, izražavajući slikovito svoj poraz: radite sa mnom i sa njima šta hoćete! Dok je ispitivao kvadratne jednačine, ličio je na čuvenog virtuoza koji radi kore hleba nasušnog mora da podučava balavce solfeđu. Samo je jedanput izgubio na trenutak svoju blagost: onoga dana kada mu je mali Alić iz šale ukrao torbu sa hartijama. Tada je zanemeli razred imao i sam priliku da se uveri u njegovu užasnu snagu. Zgrabio je nasumice nekoliko najbližih dečaka (među kojima je bilo i vrlo krupnih mazgova) i podigao ih u bu-ketM"-isoko iznad glave, kao kakav Laokon. Koprcali su se gore ispod same tavanice zapomažući i mlatarajući nogama i rukama, sve dok neko ne vrati krišom torbu na katedru. Grahovac ih je tek tada&lt;br /&gt;141&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;nežno spustio na klupe i vratio se bez reci za tablu prekinutom zadatku.&lt;br /&gt;Tek mnogo godina kasnije, Herceg je počeo da shvata stvarne razmere profesorove avanture; njegovu usamljeničku borbu sa sredinom, način n"a koji je dostojanstveno izdržavao bedu u ime nekog teško dostiživog  cilja,   njegovo  potpuno  nipodaštavanje građanskog života, preziranje zbornice i sitnih profesorskih duhova koji su se gložili između sebe oko rasporeda časova i plata, taj neuporedivo plemeniti zanos, plaćan neprestano strašnom samoćom među ljudima koji nisu  poznavali jezik matematike I sve to profesor Grahovac je činio ne pridajući svom odricanju nikakvu posebnu  važnost - bez paćeničkog oreola, tako dragog asketama, baš kao da se radi o jedinom mogućem tipu života. Herceg je znao da nikada neće biti toliko snažan da postane ravnodušan prema ljubavi i priznanjima, nikada dovoljan sam sebi i nikada dovoljno lud da se zagreje za jedanttako neizvestan cilj. Zagnjurivši se u dubinu   Grahovčevog krtičijeg pogleda  ispod  riđih trepavica osmuđenih duvanskim dimom, Herceg je pronalazio neviđenu snagu i postojanost i nešto više od toga - zrelost koju poklanja saznanje da nije važno gde čovek živi, u Parizu ili Sarajevu, ako je do kraja predan nekoj velikoj tajni koja ga ispunjava značajem.&lt;br /&gt;"Sta imaš što nisi primio od drugih?"&lt;br /&gt;"Govorilo se da se na keju pojavilo novo lice: dama sa psetancetom."&lt;br /&gt;142&lt;br /&gt;Profesor ruskog jezika Dmitrij Gerasimovič Ko-roJjov tvrdio je da se u toj rečenici nalazi apsolutno sve ono po čemu se veliki pisci, kao što je Antoša čehonte, razlikuju od osrednjih i malih. Već u toj prvoj rečenici "Dame sa psetancetom", objašnjavao je na svom nemoguće umekšanom rusko-srpskom jeziku, potpuno je jasno da se radnja pripovesti dešava na obali nekog letovališta, na šta nas navodi postojanje keja, zatim, odmah se vidi da je to leto-valište pomalo dosadno jer se govori da se "pojavilo novo lice" - znači, prepričava se od duga vremena, a onda, ne pojavljuje se makar ko (jer, Anton Pavlovič je mogao napisati "žena" ih "devojka", ali ne! - On je rekao: dama!) I to verovatno veoma lepa dama, pošto je, inače, niko ne bi ni zapazio! Kako se oseća ta dama u Jalti (jer, to je Jaka, kako ćemo kasnije videti). "Kak ana čuvstvujet sebja?" - pitao je Koroljov dečake koji su ga tupo gledah kako, poput mađioničara, izvlači toliko stvari iz jedne, za njih sasvim obične rečenice: "Kak ana čuvstvujet sebja? Ana adinokaja . . ." odgovarao je sam na postavljeno pitanje. - Ona osamljena! I zbog toga što je osamljena, po Koroljovu, dama seta sama sa psetancetom izazivajući u nama, čitaocima, retko lepo uzbuđenje. Kakvo uzbuđenje? Ko je ona? Hoćemo li joj prići? Šta radi tu sama sa kuče-tom? "Možda bi mogla desiti se ljubav?" kao što je Jepo rekao^pesnik. Svi dečaci u razredu, skupljeni s koca i s Konopca, našli bi se tako jednog dosadnog sarajevskog popodneva u Jalti na obali mora i svi su zamišljali da rade dami razne bezobrazne stvari,&lt;br /&gt;143&lt;br /&gt;a kuće udaraju nogom: "Marš tamo, ne smetaj dok radim!"&lt;br /&gt;Dmitri; Gerasimovič bio je naprosto zaljubljen u tu čehovljevu rečenicu, i, zahvaljujući tome, predavao je svim razredima, bez obzira na uzrast, pa su mnoge generacije gimnazijalaca izašle iz škole, naučivši je napamet:&lt;br /&gt;"Govorilo se da se na keju pojavilo novo lice: dama sa psetancetom . . ."&lt;br /&gt;Dmitrij Gerasimovič Koroljov, spečen starčić ne-verovatno velikih, izrovašenih ušiju, mnogo je ličio na neku sićušnu šumsku životinjicu iz roda glodara. Ispod naboranog čela, bez prethodne opomene, sa lica mu je polazio oštar, kukast nos nalik na kljun. Dodamo li ovome i oči boje ćilibara večito u pokretu, kao dva titrava plamička iz kandila, opišemo li još njegove ruke hitrih prstiju posute pegieama i spletom finih žila i, na kraju, odenemo li profesora u stari sako od đavolje kože i pantalone čiji je tur kao kod staRh slonova tužno ispražnjen i kesast landarao levo-desno - dobićemo njegov portret u prirodnoj veličini. Hercegov Gymnasium angažovao je Dmi-trija Gerasimoviča da predaje ruski jezik još u prvim mesecima posle rata, smetnuvši sasvim s uma da se u svoje vreme borio na strani belih i da je zbog toga i napustio rodni Kerč.&lt;br /&gt;Koroljov je imao dve velike strasti: pušenje i kocku! čitava njegova majušna pojava kao da je do po-slednje krpice bila impregnirana dimom cigareta, a u njegovim starim žilama tekla je umesto krvi žućkasta nikotinska tečnost, iste boje kao i unutrašnjost njegovih muštikli od višnjeva drveta. Zloupotreb-&lt;br /&gt;144&lt;br /&gt;ljavajući do mile volje taj njegov porok, dečaci su slobodno pušili u poslednjim klupama za vreme časova ruskog jezika, čak i u proljetnim mesecima, kada nisu mogli da se pravdaju dimom iz "Kraljice peći" ako bi ih uhvatili na delu. Svaki profesorov ulazak u učionicu pretvarao je razred u pravu ložu tajnih pušača! Koroljov je, inače, često stizao pravo sa kartaškog stola za katedru, pa je jedanput, uzimajući naliv-pero od dežurnog redara, upitao: "Ko deli?" umesto: "Ko je odsutan?"&lt;br /&gt;Za Dmitrija Gerasimoviča se slobodno moglo kazati da živi u kuci od karata, a da to ne zazvuči kao metafora: svoju dvospratnicu u Skerlićevoj ulici ovaj časni starac zaista je dobio na kartama u čuvenoj partiji pokera 1923. u separeu kafane "Volga" od kožarskog trgovca Simovića, kada ga je poterala karta, pa dva puta za redom izvukao fleš-rojal. Neu-tešno daleko od svog Kerča, zalutao u ovu čudnu varoš sa podmuklom klimom: predugim kišama i brdima koja su je zatvarala sa tri strane, večito za nešto kriv pred svojom babuškom - "majčicom našom dobrotvorkom Stepanidom Viktorovnom"&gt; koja se danima, uvela i otežala, izležavala poput kakve istočnjačke odaliske u neopisivom neredu kroz koji su se vukle opale dlake domaćeg zeca, Koroljov je umeo da sačuva svoju dušu od spoljnjeg rasula. Tamo gde bi se zatekao, podizao je svoj dom u savršeno urednom poretku ličnih predmeta. Vadio je futrolu za naočjee, perorez na lančiću, džepni časovnik, paklo cigareta i jeftin upaljač sa štitnikom protiv vetra, kakav koriste još samo kočijaši i vojnici, i svaka od tih stvarčica zauzimala je precizan položaj&lt;br /&gt;145&lt;br /&gt;u odnosu na njegov kožni notes, čije je uloške redovno menjao, i svežanj olovčica zarezanih do nemogućeg, od kojih su neke bile toliko istrošene da ih je morao uvlačiti u produžetak od trske sa metalnim prstenom. Sve te sitnice, koje, trezveno gledajući, nisu mnogo vredele, kada bi se našle pred Dmi-trijem Gerasimovičem, izazivale su želju da ih čovek poseduje, jer su bile kao omađijane značajem što im ga je poklanjao stari profesor. Od njega je Herceg naučio da stvari ne vrede toliko kolika im je cena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.&lt;br /&gt;Sa izuzetkom večne "Dame s sobočkoj", na njegovim časovima govorilo se o svemu sem o lepoj književnosti. đaci su vesto umeli da prevedu Dmi-trija Gerasimoviča žednog preko vode i da od njega izvuku divne slučajeve iz njegove mladosti, od kojih se Hercegu najviše dopao onaj kada je profesor Ko-roljov dao da se porazbija dvanaest kristalnih ogledala u getrogradskoj "Astoriji".&lt;br /&gt;- Вут ja bogatim i, razumjejetsja . . . ludoj ma-ladjec! - pričao im je naslonivši se na prvu klupu. - A v Pitcjeru byla gastinjica "Astorija", gdje my prihodjili da ... kak vi nazivaete eta . . . nu . . . nu . . . bančimo! E, pa v gastinjice "Astoriji" byl adin separe, a v jemu dvjenacat hrustalnjih zjerkal . . . Ogljedala, kak vi eta nazivajete, panimajetje - ot kavra do patalka! A u minja krasivij čornij štap (ha-rašo li ja eta skazal?), čornij štap, a na jemu, kak nar-maljno, serebrjanaja galava ot lava! Cap! Kucnem adno zjerkalo, a ano v tisjač komat! Možno lji vam pjeredstavit eta? Prihodit maitre de salle: nužno platit! Nu, harašo, atvječaju i dam jemu djengi za&lt;br /&gt;146&lt;br /&gt;vsje ogljedala, a oficijentu, panjimajete - garso-nu . . . ko . . . konobaru pa vašemu, dam čornij štap čtob on razbyl ostaljnih adinacat! Vjes gorod ob etam raskazival! Eh, molodosti, ludosti!&lt;br /&gt;Dok je Koroljov pričao, u razredu se nije mogla ni muva čuti. Sirotu učionicu zasipale su krhotine polomljenog petrogradskog kristala. Gazili su srču do kolena!&lt;br /&gt;Voleo je još da priča i o dvobojima u kojima su se tukli, on i njegovi prijatelji, oflcjeri. Dečacima se najviše dopao onaj duel u kome dva protivnika sa pištoljima stoje s obe strane obešenog tepiha, tako da ne vide jedan drugog, već ispaljuju nasumice po tri metka "čerez kavjor".&lt;br /&gt;- V etam slučaje - podučavao ih je Koroljov, ako se nekad nađu u sličnoj situaciji - umno Iječ i streljat sa zemlji ... A slučalos čto duelante, ka-nječno, zapirajut v savsjem mračnuju komnatu i onji potom ostajut v tjemnote, paka cigarjeta nje dagarit do noktej. Kak v komnate tjemnata, anji streljajut, kak vam skazat? - Jest, prjama žaru ot cigarjeti i, kanječno, kak narmaljno, vsje djeržat cigarjetu pa-daljše ot sebja. I čto slučaetsja? Byl tak adin moj pri-jacelj, kamer-junker Šaša Plemjanikov, katorij mnoga Ijubilj pabitsja s Ijudmi ni za čto! Idjot, tak, Šaša, idjot iz duelji v duelj, a kak skazat pa sjerbski? - Padaždite, padaždite . . . mjetak ni hočet njega! Pitamo jevo: nuka, Šaša, a gdje ty djeržiš cigarjetu kagda v komnate? A, on ni pjat ni šest, gavarit nam: "V zuball^A, inače gdje?" V zubah, gavarit. . .&lt;br /&gt;Od Koroljova se Herceg učio ljepoti izgnanstva. Ovaj starac, siromašan kao crkveni miš, a uz to težak&lt;br /&gt;147&lt;br /&gt;srčani bolesnik, i u tuđoj zemlji, umeo je, kao niko koga je posle upoznao, da očuva gordost i drskost carskog oficira koji je izgubio i rat i mladost i zemlju i kuću i porodicu, sve! Tada još nije mogao da razume životnu lekciju koju mu je poklanjao Dmitrij Gerasimovič, ali doći će vreme kada će se i sam osetiti izgnanikom, i tada će taj časni starac rasporediti pred njim ponovo svoje lepe male stvarčice iz džepova, a iz neke već zaboravljene rečenice rascvetaće se sanjivi vrtovi nežnih godina.&lt;br /&gt;Na klupama su im ležale uvek otvorene ruske čitanke i, čim bi u njihov razred ušao direktor ili inspektor, Koroljov bi istog časa, kao kakav preko noći ostareli dečak kojeg su uhvatili u grešci, pro-menio glas i naredio da neko čita iz knjige. Tada bi unjkavi dečački glas počeo da sriče:&lt;br /&gt;"Govorilo se da se na keju pojavilo novo lice: dama sa psetancetom . . ."&lt;br /&gt;Jednog lepog prolećnog jutra 1950. profesor gimnastike Petar Besarabić, predratni šampion u bacanju koplja - peti na IX Olimpijadi u Amsterdamu 1928. - poveo je sve razrede izvan grada, na Jedine nedaleko od starog pravoslavnog groblja. Išao je sportskim korakom bivšeg sokolskog predvodnika, ponosan kao ostareli paun, na čelu odrpane đačke bulumente. Na prsima trenerke u koju je bio odeven pisalo je izbledelim slovima: YOUGOSLAVIE. U jednoj ruci nosio je svoje proslavljeno olimpijsko koplje oslonjeno na rame, a u drugoj disk. Iza njegovog paradnog trčećeg koraka vukle su se apatično&lt;br /&gt;148&lt;br /&gt;rasute gomile bledunjave gradske dečurlije, srećne što će izgubiti nekoliko časova u Gymnasiumu. Jedan deo onih slobodnijih razbeža se po sporednim prolazima, još pre nego što izađoše iz glavne ulice. Drugi bezvoljno nastaviše za svojim profesorom, opaljujući jedni drugima čvrge iza leđa. Prolaznici su u čudu gledali tu đačku armiju, sastavljenu od dečaka izmilelih iz gradskih rupa, prizemlja, udže-rica i vlažnih kućerina sa stanovima za izdavanje; decu baraka i čatrlja duž železničkih pruga, nevoljenu i neželjenu decu, koja, pošto su se već našla na svetu, nemaju ništa drugo sem svojih izgladnelih, rahitičnih tela i urođene drskosti uličnih punoglavaca.&lt;br /&gt;Već na prvi pogled, među njima su se rastom i snagom izdvajali naglo izđikljali momci iz sarajevskog Polja u prekratkim kaputima, iz čijih su rukava virili široki pomodreli zglobovi. Bilo je tu"i mladića sa obližnjih brda, što su se svakog dana spuštali peške do Gymnasiuma i posle se ponovo peli u svoja planinska sela; lako ih je raspoznati po trapavom brđanskom hodu, a uporedo sa njima koračali su mali šverceri sa Baščaršije, gospodska deca - sinovi inženjera i lekara - kuferaša, mlade ukoljice i prznice, uniformisani pitomci domova za nezbrinutu decu sa nečim utučenim na licima, albino-tipovi iks nogu, školske lude i stalne žrtve, štreberi i ulizice, i oni bez lica, koje nikada niko ne upamti posle školovanja - љш u šarolikom ruhu prekrojenom i nasleđe-nom od starije braće i otaca. Zajedničke su im bile samo đačke kape ukrašene bronzanim rimskim brojevima razreda i odelenja. Brđani, vozari i došljaci&lt;br /&gt;149&lt;br /&gt;nosili su ih ponosno na glavama, ostali, smotane u džepu.&lt;br /&gt;čim su stigla na cilj, deca se odmah razmileše po poljani, poput poleglog oblaka sivih skakavaca. Neki odmah legoše u travu, drugi izvadiše zgužvane karte a ostali povukoše crte te započe beskonačna svađalačka igra krajcarice.&lt;br /&gt;Predvođeni profesorom Besarabićem, oni žustriji su sakupljali plosnato kamenje, koje je trebalo da zameni diskove, i rezali čakijama koliko-toliko prave grane što će zameniti koplja, a odnekud, iz nekog starog sportskog magacina, pojavi se i nekoliko pravih kugli za bacanje, dva kladiva nalik na robijaške okove i desetak pari šprinterki za trčanje na sto metara. Pošto nije stigao da u opštoj gužvi zgrabi bilo šta od "kupovnih" stvari, Herceg se priključi grupi koja je skakala u dalj. Petar Besarabić im je objasnio pravila takmičenja, i uskoro Herceg zavole da skače; uživaa je u neizvesnosti hoće li mu se koraci podu-dudanti sa belom linijom u travi; voleo je rizik od-skoka i kratak, a opet tako napet let kroz vazduh - onu divnu nadu da će nadskočiti samog sebe, preskočiti svoje mogućnosti i iz sve izmorenijeg tela izvući još nekoliko nedostižnih santimetara. Voleo je taj samozaborav u letu, a glad za uspehom gonila ga je da sa nestrpljenjem i drhtavicom očekuje svoj red za skok.&lt;br /&gt;I već tog prvog dana na ledini izvan grada, sportski stručnjaci koje je pozvao Petar Besarabić izme-riše metrom i štopericama nekoliko republičkih i dva jugoslovenska rekorda: u trčanju na sto metara i u skoku uvis. Ovi dečaci, kojima se prvi put pružila&lt;br /&gt;150&lt;br /&gt;prilika da se pokažu, prosto su gutali prostor i vre-me; bacali kuglu sa očajanjem nekoga ko gađa nevidljivog mučitelja! Siromaštvo ih je gonilo na podvig, a mnoga bekstva pomagala su im da pretrče sportsku stazu brže od srećne dece. Niko N. Herceg uspeo je da skoči oko tri i po metra slabije od jugc-slovenskog rekorda. Uverio se da sport nije disciplina u kojoj može bilo šta postići, pa je, gladan priznanja, njušio raširenih nozdrva neki drugi prostor u kome će moći da nadskoči i preskoči i najsnažnije momke - tamo gde će ga najzad pohvaliti i zavoleti. A na onom mestu gde je profesor Petar Besarabić žabo svoje olimpijsko koplje u travu, nikao je nekoliko godina kasnije velelepni betonski stadion.&lt;br /&gt;I ostale stare ptice iz Gymnasiuma živele su kao Koroljev (koji je zaista bio stranac i to s ponosom svaki put isticao), u nekoj vrsti unutrašnje emigracije; ne samo u gradu, već i u svojim rođenim porodicama sa kojima su imali sve manje dodira i ra-zumevanja. Školovani po tuđini, u Minhenu, Kra-kovu, Pešti, Pragu, Beču i Gracu, zauvek zadržaše manire stečene u mladosti, kad je grad u kome im je bilo suđeno da prožive svoj vek, bio još kasaba, a oni retki Evropljani u njemu.&lt;br /&gt;Po načinu odevanja i po ponašanju, a najviše po svom uspravnom držanju - svojevrsnoj disciplini duha - činilo se da je njihova generacija, školovana na početku veka, sazdana od nekog posebno čvrstog maffnjala. I najmanji ustupak levantinski opuštenoj čaršiji i njenim tromim navikama, značio bi za njih&lt;br /&gt;151&lt;br /&gt;priznavanje poraza, uzaludnost dugog obrazovanja, reklo bi se: potpisivanje bezuslovne kapitulacije!&lt;br /&gt;Oni su u Sarajevo doneli prve futbalske lopte i naučili mahalske dečake maksimi da nije važno po-beđivati, nego učestvovati! Pošto je grad, kao što je poznato, okružen planinama, prvi su natovarili na leđa rančeve, uzeli u ruke alpske štapove donesene čak iz Štajerske, prvi na noge nazuli teške "gojzerice" za penjanje po stenama i krenuli kraticama da osvajaju Trebević. Ta lepa navika ostade im do po-slednjeg daha: već odavno grad je povezan sa pitomom planinom modernom žičarom u čijim se kabinama izletnici, snabdeveni košarama sa jelom i pićem, penju bez ikakvog napora ka vidikovcima - ne, poslednji Mohikanci još uvek pešače i u znoju lica savlađuju uspone i vododerine, dok im sa neba mašu nedeljni izletnici. U zimske dane, Herceg ih je viđao kako se spuštaju niz trebevićke serpentine, zvane "osmice", na sankama od kuvanog hrastovog drveta la izukrštanim platnenim trakama. Zvali su ih "rodle"! Više se nigde ne prave slične. Smejao se gledajući sa koliko ozbiljnosti ulaze u krivine napuštenog puta. Ti ludi, mudri starci!&lt;br /&gt;Kada bi s vremena na vreme navraćao u svoj rodni grad, uvek bi ga bolno iznenadilo koliko su u međuvremenu propali. Oni najuspravniji šepesali su ulicama presamićeni i drhtavi, a od njihove nekadašnje elegancije nije ostalo ni traga: karirane "pumperice", alpske vunene čarape i duboke kožne cipele na šnjiranje, francuske beretke i smelo zabačeni šalovi oko vrata iščezli su bez traga. Viđao ih je kako nogu pred nogu oprezno koračaju u kućnim&lt;br /&gt;152&lt;br /&gt;papučama, plašeći se da ne padnu na klizavici. Staračke kosti tako teško zarastaju! Ali, i u poniženju koje sa sobom donose pozne godine (hoćemo li pristati i mi na njih, ili ćemo iskoristiti neku lepu priliku da klisnemo neopaženo?), zadržali su onaj svoj stari mir. Kao da su dostojanstveno čekali svoj red za večni počinak, propisan pravilima nekog već davno ukinutog liceja, čiji su verni pitomci ostali do kraja.&lt;br /&gt;Hercegove gimnazijske godine proteći će u slepoj ljubavi za Linu Koen. Viđao je veoma retko, uvek okruženu svitom tetaka u crnom. Nadnosile su se nad njom poput krivaca kad žele da se iskupe za sve propuštene nežnosti. Tamnokosa Lina ličila je Hercegu na malu nesrećnu princezu, i baš taj tako tužni nevidljivi beleg na njenom bledom licu privlačio ga je više od svega. Osmehnula bi mu se u prolazu, kao da se budi posle duge bolesti. Možda se više nije ni sećala njihovog zajedničkog bekstva u Dubrovnik, ali Herceg je ipak bio jedno od lica iz dugogodišnje more iz koje je upravo isplivala, pa je u njenom osmehu bilo i nešto od zajedničke tajne i prepoznavanja - istovremeno i nečeg što mu je jasno govorilo da više ne pripadaju istom snu.&lt;br /&gt;Cenio je lepotu drugih devojčica po tome koliko su joj bile slične. Prateći Linu Koen i njene večne tetke, otkrio je i gde stanuje: bila je to jedna gospodska kuo| građena pred sam rat, sa holom u mermeru i prozorima koji su gledali u mali park. Kroz navuče-ne zastore na prvom spratu prodirala je u zimskim&lt;br /&gt;153&lt;br /&gt;danima topla, ružičasta svetlost koja je nagoveštavala raskoš i udobnost. Nepogrešivo je znao da Lina stanuje baš iza tih zavesa! Smešno, ta kuća i ti prozori ostaće zauvek za Niku Hercega uzor otmenosti koju nikada neće uspeti da dosegne i, mada će se probiti do najzatvorenijih apartmana i vila, plivati u tirkiznomodrim bazenima, biti pozivan kod naj-uspelijih i najbogatijih ljudi svoga vremena, njegov dečački san nikada neće biti prevaziđen.&lt;br /&gt;Lina Koen je za Hercega bila drugarica iz zlih vremena, koja je pre njega imala sreću da se izvuče iz bede. On je još uvek bio u nevolji i, razumljivo, očekivao je od svoje male dobre vile da mu pruži ruku,  kaže,  možda,  neku  reč svojim  zaštitnicima da i njega izbave. Verovao je da ga neće zaboraviti. Imao je već petnaest godina i stideo se što, izgleda, jedino on još nije imao ženu. Jedanput mu se pružila prilika, ali je nije iskoristio. čuvao se za Linu Koen. Iskusni Lončar, ponavljač, stariji tri godine od ostalih *z razreda,  odveo ih je zapletenim sokacima   Kujundžiluka   do   neke   straćare,   kroz   čije je zidove oblepljene blatom provirivala trska. Ušli su u tu kuću sa stražnje strane, kroz avliju u kojoj su hamali ostavljali preko noći svoje dvokolice, a seljaci prazne sepete. Bio je novembar mesec, jedan od onih maglovitih dana kada se čini da su oblaci zauvek pustili korenje u podrumima i da se više nikada neće popeti na nebo. Herceg se seća da su na petama pregazili široku lokvu masne crne vode po-mešanu sa naftom i prišli podnožju klimavih drvenih stepenica po kojima su trunule krpare. Lončar ih je&lt;br /&gt;154&lt;br /&gt;puštao jednog po jednog gore na sprat, odakle je dopirao zarđali ženski  kikot.  Sumrak je obavijao ovu prljavo-vlažnu scenu skidanja nevinosti. Najzad, dođe red na Hercega i Seada da se popnu do vrata erotskog raja; bili su uplašeni i stalno su se osvrtali prema dvorištu gde su čekali njihovi drugovi u nevolji. Pređoše dugi hodnik sve do nekih poluotškri-nutih vrata kroz koja se videla soba osvetljena slabašnom sijalicom od dvadeset i pet sveca. U prvom trenutku Herceg ništa ne razazna,  sem olupanog lavora i gomile sivih krpa na gvozdenom krevetu, a malo kasnije shvati da u tim ponjavama leži nešto dlakavo i belo. Jedna gola ženska ruka prokrči put kroz stare zimske kapute i pocepanu ćebad upletenu u plahte prljavo-žućkaste boje: "Hodi ... ne ujedamo!" - pozva ih ženski glas pa Sead prvi priđe ovoj dvoglavoj nemani (Niko shvati da se u krevetu nalaze dve žene!), a ona ruka raskopča vesto kaiš na njegovim pantalonama i one skliznuše na cipele kao zastava.  Zanemeo  od  straha,  nesposoban  da  napravi ma i jedan korak, Herceg je užasnut gledao kako se iz prljave gužve izdvaja raščupana ženska glava i približava stenjući dečakovom stomaku; čuo je kako nešto šljapka, kao da se neman oblizuje i škriguće zubima. U sobi je bilo neutešno pusto - eto, tako je najzad otkrio mesto gde se izvodi najvažniji od svih tajnih muških rituala. Sead se odvažio da prođe kroz ispit muškosti, a on? Grudi mu se ispuniše prkosom: "Ako se na ovaj način dolazi do žene i postaje muškarcem - mislio je - onda sam zauvejf^Pfca suprotnoj strani!" Dok je tako stajao, bilo mu je potpuno isto kao kad je na Cirkus-placu platio&lt;br /&gt;155&lt;br /&gt;da vidi ženu sa tri noge - nekakvu polugolu jadnicu umotanu u komade jagnjeće kože. Okrenuo se i štrcao niz stepenice čela orošenog hladnim znojem.&lt;br /&gt;-  Sto je bilo? - upita ga Lončar, iznenađen tako brzim povratkom.&lt;br /&gt;-  Ništa . . .&lt;br /&gt;-  Kako ništa, pederu jedan? - vrisnu mali posrednik između nevinosti i bluda. - Zar sam te džabe dovodio čak vamo?&lt;br /&gt;-  Pusti me! - vrisnuo je i odgurnuo ga u onu lokvu.&lt;br /&gt;Sutradan je ušao sa strahom u svoj razred i ne gledajući nikome u oči, seo u klupu pokraj prozora. Klub malih mužjaka oko "Kraljice peći" hvalisao se svojim sinoćnjim podvigom. Šta je imao zajedničko sa tim dečacima koji su bučno slavili svoje posvećenje? Posiveli od oblačnog jutra, lica prekrivenih bubuljicama i prištićima, slepljenih frizura, krivih nogu i nečeg podmuklog u pogledu, stajali su cerekajući se; opisivali šta su im sve radile one dve nesrećni-ce u krevetu" čak i oni koji su gajili neke simpatije prema njemu (Sead, na primer) nisu smeli da pokažu da li su na njegovoj strani: poštujući zakon gomile, održavali su na licima pritvoran izraz: "Snađi se kako znaš, ali ne bismo voljeli da smo sada u tvojoj koži!" Još nisu govorili o njegovom slučaju, ali on je znao: Lončar, taj rafinirani mučitelj slabih i usamljenih, namerno je odgađao zadovoljstvo, da bi ga što više izmučio.&lt;br /&gt;U pola osam ujutru, ulica ispod Gvmnasiuma vrila je kao mravinjak. Među tamnosivim đačkim kaputima blesnule bi povremeno bele bluze jutar-&lt;br /&gt;njih prodavača pereca i kikirikija; promakao bi žurno po koji jarko obojeni devojački kaput, pramen svede kose u turobnom jesenjem svitanju ili crvena beretka u bujici crno-modrih đačkih šapki sa brojevima . . . Na vratima je tog jutra dežurao neumoljivi Latinac i nikoga nije puštao u Gymnasium bez propisne đačke kape sa širitom. Okrenut leđima zgradi, on, naravno, nije mogao da vidi kako sa svih prozora pljušti kiša šapki; oni koji su već ušli unutra, dobacivali su svoje kape drugarima napolju.&lt;br /&gt;Najzad, napetost, koju je podgrejavao Lončar, dostigla je vrhunac: sve glave okrenuše se prema njemu - mučenje je trebalo da otpočne!&lt;br /&gt;Ustao je iz svoje klupe, mirno složio sveske u torbu i otvorio prozor. Opkoračio je prozorsku dasku i našao se tako u hladnom jutarnjem vazduhu na visini trećeg sprata, tačnije, na simsu po kome su ležali izmrvljeni komadi opalog maltera sa krovnog venca, golubiji izmet i rasuto perje. Stajao je jedno vreme na klizavom limu koji mu je pucketao pod stopalima, oslonjen leđima o zid između dva prozora od kojih je jedan bio šlep - samo ud ubijen je u žućkastom rapavom zidu! U početku ga niko nije pri-metio. U dubini ispod vrhova njegovih cipela monotono je žuborila sivkasta đačka reka, ostavljajući u razmicanju prazne mrlje mokrog asfalta. Najpre se začuše pojedinačni povici - primetili su ga - a onda ka njemu polete nekoliko usamljenih krikova, sve dok ćelu jKfcu ne poplavi strava. Profesori za-ustaviše đake - neko je izbezumljeno vikao da se utišaju, jer će se dečak na trećem spratu uplašiti i pasti! Vikali su mu: "Ne gledaj dole! Ne gledaj dole!"&lt;br /&gt;156&lt;br /&gt;157&lt;br /&gt;Zaustavilo se kretanje. Svi su stajali kao ukopani. Na mestu gde se očekivalo da će pasti, napravi se čistina. Herceg oprezno zakorači po simsu. Osetio je kako ga dubina neodoljivo privlači, odjedanput strašno požele da bude dole - samo skromni delić bezbedne sive mase! Sakupi snagu, pa se odlepi od zida. Sada mu je desno rame dodirivalo malter, a levo ništa - samo prazan hladan vazduh. Sims nije bio toliko uzan da neko vitak ne bi mogao da korača po njemu, i on krenu. Bilo ga je strah. Šaputao je: "čuvaj  me,  Lina!"  Uputio  se  prema  ljubičastom brdu što se videlo u perspektivi zgrade. Nije smeo da pogleda dole na ulicu. Trudio se samo da prati svoje korake po razmrvljenom malteru - ništa drugo. čuo je kako se za njim redom otvaraju prozori na Gymnasiumu,   osluškivao   potmulo   šištanje   ulice ispod sebe. Stigavši tako do kraja simsa, nastavi da se kreće bočnom stranom zgrade, pređe zatim na stražnji zid i obišavši severni bok, ponovo izbi na fasadu odakle je krenuo, stiže do prozora svoga razreda, sa koga se povukoše njegovi drugovi da mu ne zasmetaju, opkorači ga i uđe unutra, zatvori krila pa mirno sede, kao da se ništa nije ni dogodilo.&lt;br /&gt;Ulica zažagori sa olakšanjem.&lt;br /&gt;Ispitivali su ga direktor, razredni starešina i sekretar Gymnasiuma.&lt;br /&gt;-  Niko Herceg?&lt;br /&gt;- Ja-&lt;br /&gt;-  Zašto si išao po simsu? ćutao je.&lt;br /&gt;-  Je li on gluv?&lt;br /&gt;158&lt;br /&gt;-  Izgleda da jeste . . .&lt;br /&gt;-  Pitam te, zašto si išao po simsu?&lt;br /&gt;-  Je l"čuješ? Direktor te pita zašto si išao po simsu?&lt;br /&gt;ćutao je kao zaliven i u toj nemoj brani nalazila se njegova jedina odbrana.&lt;br /&gt;-  Zašto si išao po simsu?&lt;br /&gt;-  Ne znam . . .&lt;br /&gt;-  Ne znaš?&lt;br /&gt;-  Ne znam.&lt;br /&gt;-  Šta ti je Niko Herceg?&lt;br /&gt;-  Ja sam Niko Herceg!&lt;br /&gt;-  Budalo! Znam da si to ti! Pitao sam te šta ti je bio drug Nikola Herceg?&lt;br /&gt;-  Otac ... - odgovorio je umesto njega razredni starešina.&lt;br /&gt;-  Otac? Stid da te bude! Sramotiš uspomenu na svoga oca!&lt;br /&gt;I dalje je ćutao, gutajući pljuvačku.&lt;br /&gt;-  Pa? - nastavi direktor. - Šta ćemo sad s tobom? A? Slegnuo je ramenima. Direktor je zveckao ključevima:&lt;br /&gt;-  Šta da radimo s tobom?&lt;br /&gt;-  Da me kaznite ... - predloži tiho.&lt;br /&gt;-  Da te kaznimo? Da te kaznimo ... - ponavljao je direktor. - Nego šta, nego da ćemo te kazniti! I to primerno. Odlazi! . . .&lt;br /&gt;Prvi čas je bio geografija. Qpfcgi i treći - pismeni iz francuskog. Na velikom odmoru kaznili su ga ukorom direktora i nulom iz vladanja.&lt;br /&gt;159&lt;br /&gt;To što je osećao da se razlikuje od svojih drugova iz razreda, od vršnjaka iz ulice, od profesora i, uop-šte, činilo mu se, od svih ostalih u gradu, tištalo ga je kao prokletstvo. Nije nikako mogao da se uklopi. Nisu ga više dirali, jer su počeli da ga poštuju: obilazak Gymnasiuma po simsu na trećem spratu pribavio mu je slavu očajnika spremnog na sve, a nula iz vladanja potvrđivala je taj visoki ugled. Ipak, osećao se prokazanim i često je hvatao ispitivačke poglede ostalih iz razreda. U njima nije bilo ni sažaljenja, ni pretnje, ni saučesništva - ničega! Samo su ga gledali kao čudnu zverku.&lt;br /&gt;Napravljen nekom zabunom od drugačijeg materijala nego njegovi bližnji, morao je plaćati cenu različnosti, koja će tek kasnije postati privilegija. Profesori su držali stranu većini dečaka, podilazeći gomili. Pomagali su obilato njegovo osećanje izo-lovanosti. Lovili ga često u greškama koje je činio iz rasej*nosti:&lt;br /&gt;"Hej, Herceg! Odakle si pao? Sa mjeseca? Razbudi se već jedanput! Ponovi o čemu smo upravo govorili? Ne, ne pomažite mu! Neka kaže šta sam sad pričao! Hajde! Ne znaš? Sjediš na ušima? Ne zanima te što cijepam grlo zbog takvih malih ušljivaca? Spusti se malo iz oblaka, ili ću te ja lično spustiti, pa ćeš da vidiš kako to onda izgleda!"&lt;br /&gt;Ratna sekira bila je iskopana i proteći će mnogo vode dok je ponovo zakopa. Njegovo malo srce tuklo je u osamljeničkoj bici sa četrdesetogodišnjacima što su čvrsto držali uzde života u svojim šakama. Mislio je: ". . . Sada gubim, gubim, gubim, gubim, gubim; uskoro ću biti sasvim na dnu; evo, stopala&lt;br /&gt;160&lt;br /&gt;mi ga već dodiruju - dublje se više ne može pasti! Ovo je kraj patnje, gotov sam! Zbogom!"&lt;br /&gt;Još nije znao da oni koje gnjuraju prema dnu isplivaju obično dva puta brže od ostalih! Zar nisu i za njega zavidno govorili "da je relativno brzo isplivao na površinu"?&lt;br /&gt;"Ne ostaje mi ništa drugo - mislio je - nego da se smotam u klupko i izdržim sve udarce; oni me neće uvek držati na oku. Ali, ipak su priglupi i jednostavni: napiće se, spavaće posle ručka, doći će raspust, državni praznici, nedelje - iskoristiću svaki čas njihove nepažnje da me zaborave. Ukloniću im se sa očiju . . . Njihova tortura ne može trajati večno, jer se brzo zasite slomljenih igračaka i životinja koje su izmučili; pažnju im odvlači neka nova žrtva . . . Odrašću i vratiću im milo za drago! Biću strpljiv i čekaću, a onda im naplatiti sve svoje dugove! Hoću, tako mi Bog pomogao!"&lt;br /&gt;S vremenom, iskustvo ga je naučilo mudrosti da ne uleće u otvorene sukobe sa okolinom. Spolja gledano, pomirio se sa životom. čak i po svom izgledu približio se sasvim štrkljastom tipu dečaka iz 1953. Da nije njegovih čudnih očiju, koje svetle sa zajedničke fotografije šestog će razreda, ni najpa-žljiviji posmatrač ne bi mogao da otkrije budućeg miljenika nacije. Lice, već obraslo svilastom pahuljastom bradom (uskoro će početi da je brije), ni po čemu^e ne odvaja od ostalih dečaka. Nikakav poseban"zrak na toj zelenkastoj fotografiji nije osve-tlio negativ, razvijen kod onog istog "Foto Korza",&lt;br /&gt;161&lt;br /&gt;koji je u svoje vreme snabdevao porodičnim slikama album Hadži-Banjca.&lt;br /&gt;Hercegu je šesnaest godina i pohađa šesti razred gimnazije.&lt;br /&gt;A kroz sve to tužno vreme njegovog sazrevanja provlači se, nalik na ljupku temu, odsviranu na starom hebrejskom instrumentu od plemenitog drveta - Lina Koen. Naravno, Herceg krije svoju tajnu ljubav jer je već svestan da bi ga zbog nje rastrgli na komade. Ljubav je slabost, a slabi privlače mržnju gomile. Ispoljavanje nežnosti kao da je uskraćeno Hercegovoj generaciji. O ljubavi se ne go-go vori drukčije sem kao o životinjskom parenju.&lt;br /&gt;U gimnazijskim klozetima dečaci se uče veštini zavođenja. Dok puše u reskom vonju mokraće, a amonijačna isparenja im grizu oči i štipaju nozdrve, Hercegovi vršnjaci izmenjuju prva ljubavna iskustva. Proučavaju već potpuno blede pornografske fotografije zamagljene od mnogih kopiranja i povećanja. Na njima, koščate žene bestidno pokazuju tela. Jašu ih sredovečni muškarci sa brkovima; goli i dlakavi, vode ljubav ne skidajući jedino cipele i ručne satove. Sobe u kojima se sve to odigravalo podsećale su na zatvorske ćelije. Obično se u njima nalazio samo krevet potpuno golih madraca, nekoliko peškira i obavezna pepeljara iz koje su se još dimili opušci. Ima nečeg rastužujućeg u tim raspusnim prizorima gde se muškarci i žene spuštaju na samo dno kloake, otkrivajući tajne ljudskog parenja. Na slikama što su kolale od ruke do ruke, kao da su fotografisani pre-deli s onu stranu nemoćne požude. Video je naj-različitije kombinacije i položaje tela: dva muškarca&lt;br /&gt;162&lt;br /&gt;obrađivala su jednu ženu, a dve žene svoga zavodnika. Svojim kravljim jezicima one su lizale jedna drugu, a crna doga njihovu prijateljicu - iz grupe tela zavezanih u nerazmrsiv čvor virile su mršave noge i prljavi tabani. Učio je geografiju razvrata u tom klozetu, gde su se dečaci zatvarali u kabine da upo-rede svoje male mužjačke alate. Na licima pojedinih žena - gotovo devojčica - otkrivao je zapanjujuće čedan izraz! Kako su se navikle na poniženja? Jesu li pristale dobrovoljno, ili ih je neko naterao, ucenio? Ko su one? Ko su ti muškarci što imaju neograničenu vlast nad njihovim telima? Najviše su ga razdraživale žene koje su nosile naočare, ne gubeći ni u bludni-čenju stroge izraze profesorki. Herceg se pravio da ga fotografije uzbuđuju kao i ostale dečake, jer nije smeo da rizikuje isključenje iz muškog krda. No, ako ga je nešto zaista golicalo na njima, to je onaj nevidljivi čovek iza aparata koji je sve to fotografisao. Svedok! Da.li je bio nag kao i ostali, ili odeven, sabran, cinično usredsređen na scenu koju je gledao kroz objektiv?&lt;br /&gt;Dečak je shvatio poruku tih slika: muškarac mora da poseduje uspravnu, nabreklu žilu u rukama da bi vladao ženama. Svaka od njih pristaće tada na sve, čak i da bude fotografisana dok joj se to radi. Pristaće da izigravaju krave, zauzimaće dobrovoljno poze pune mučnog poniženja; same će se truditi da ih izmisle i izvedu! Pristaće da ga dudlaju. Da se raskreče i pokažu dubinu svoje rascvetale utrobe. Da se igraju sa njim. Da čuče kao kučke, da puze četvero**ške i dube na glavi, sve. Herceg je primetio da su im oči u tim časovima zastrte poročnim zano-&lt;br /&gt;163&lt;br /&gt;som, nekom mrenom, kao da ih već sam pogled na ukrućeno božanstvo baca u razvratno ropstvo, puno neiskazanog bola i strasti. Hipnotisane su alatima svojih mučitelja! Pitao se posle danima da li ih je možda nekad sretao po ulicama? Sigurno da jeste. Samo nije mogao da ih prepozna jer bi se preko dana prerušile u "poštene" žene bez mane. Vukao se tako gradom, unoseći im se u lica. Je li to ona raspusna crnka sa fotografije? Odakle li mu je poznata ova što se pretvara da je niko u ulici ne zanima, ili ova što skrušeno nosi svoj puni,  blagosloveni  trbuh  trudnice (prethodile su mu, sigurno, slične zabave!), i ova što se obrecnula na njega: "Balavce, jedan!" kad je pokušao da joj neopaženo zaviri u grudi? Kao da su sve do poslednje krile neku strašnu tajnu muških postelja  kroz  koje  su  prošle  prethodne  noći. . . Na onim fotografijama, lica im se nisu jasno videla zbog mutnih i neveštih snimaka - sumnjao je zbog toga na^ve! Ulice se pretvoriše u opštu orgiju iz koje je satno on bio isključen. Plašio se žena i njihove spremnosti da se sa spuštanjem noći potpuno izmene i pretvore u odane robinje nepoznatih muškaraca, da se odaju poroku i poniženjima o kojima ranije nije mogao ni da sanja. Postade sumnjičav prema njima, ljubomoran na sav muški rod.&lt;br /&gt;Pokriven gustim crtežima koji su do najsitnijih pojedinosti prikazivali "spolno općenje", gimnazijski klozet je sve više ličio na razbludni ikonostas. Bolesna fantazija puberteta urezala je, ugrebala i ucrtala u vrata i zidove Strašni bludni sud na kome su se grčila u mukama sladostrašća ženska tela sa glavama 164&lt;br /&gt;sićušnim kao vrhovi čioda, dok su im noge, bedra, stomaci i grudi bili predstavljeni beskrajno velikim i oblim, baš kao u vrelim snovima nadražene đačke mašte. U centru uvek isti metafizički kosi romb, obrastao runom i svetim recima pohote.  Seks je, zahvaljujući pričama iz toaleta, za Hercega poprimio miris mokraće, izmeta i duvanskog dima - sve to gledano kroz raster zabranjenih slika, čiju su površinu prekrivali bezbrojni otisci prljavih jagodica.&lt;br /&gt;Postojala je samo jedna stvar na svetu, koja je mogla da ga izbavi iz te svakodnevne kloake: mazni zvuk imena Line Koen, čijih je osam slova ispisivao manijački   po   svim   sveskama   i   udžbenicima,   po zidovima raskrsnica, kredom po tarabama, u pesku i  na  površini   vode,   na  zamagljenim  kuhinjskim staklima i zaleđenim prozorima februara, u snegu i po slanicima, pa čak i po vazduhu - dimom cigarete!&lt;br /&gt;Došao je na more po svoj drugi veliki poraz, 1953. Stigao pred Vilu Kaboga u Rijeci dubrovačkoj u ranu zoru desetog jula, posle dan i noć putovanja uskotraćnom prugom preko Ivana, kroz duge tunele oko Popovog polja po kome su se caklile ustajale vode.   Usput,  ta  kompozicija  puna  neuhranjene i bolešljive gradske dece dreždala je satima po sporednim kolosecima, čekajući da joj se priključe novi vagoni sa besprizornim i pitomcima domova za ratnu siročad. yTOe puta su obletali obe  strane zastalog voza,  terajući  od važnije  dečake natrag  u   vagone. Na stanici u Humu - osamljenoj kamenoj zgradi&lt;br /&gt;165&lt;br /&gt;usred užarenog kamenjara koji su poput dva blistava sečiva parale šine - deo vagona se odvoji i bi odvu-čen ka Zeleniki. Neobičan zvuk imena Trebinjske šume, Huma, Zelenike, dubrovačke Rijeke i Gruža izazivao je u Hercegu podozrenje.&lt;br /&gt;"Zar je moguće da se ovo zapenjeno more sa galebovima u niskom letu nalazilo sve vreme na istom mestu - plavo i raznodušno, dok sam ronio kroz ledene kiše koje kao da nisu ni prestajale da sipe sve ove godine gimnazijskog zatočeništva?" - mislio je dok su pešačili vukući svoje kofere od Gruža, ka krivini Rijeke dubrovačke. Prvi put oseti nepravdu koja nam ne dozvoljava da sami izaberemo mesto rođenja. "Ovde čak i velika nesreća mora da izgleda manje teška!" - pomisli, gledajući zanjihane barke pored kojih su se vukli, nalik na blatnjavu, sivu kišnu glistu, zalutalu u neki svetli predeo kome očigledno, ne pripada, baš kao ni severna kiša. Vila Kaboga iskrsnu^red njim iz raskošnog zelenila kao vlastelinska utvara.&lt;br /&gt;Bio je pocrneo od gara mnogobrojnih tunela. Odeća mu je bila izgužvana, jer je spavao na prečkama za prtljag, a ruke ulepljene sokom smokava--petrovača, koje je kupovao kroz prozor od seljaka na usputnim stanicama. Njegova beda izgledala mu je još beznadnija pred ovim skladnim kamenim zdanjem, na čijim je svedenim lukovima lebdela terasa u senci rastinja i cveća opojnog i uspavlju-ćeg mirisa. Naravno, Herceg nije mogao da zna da je ovaj plemićki letnjikovac stare dubrovačke porodice Kaboga pamtio i bolja vremena, pre nego što ga sveopšta nesreća ne pretvori u dom za oporavak&lt;br /&gt;166&lt;br /&gt;siromašne dece, sa dve spavaonice na spratu i blagovaonicom u prizemlju, gde se Hercegu dobro poznati zadah geršle i kiselog kupusa borio na život i smrt sa prodornim mirisima kiparisa i oleandra iz vrta.&lt;br /&gt;čim su se raskrilile vratnice Kabogine vile, jurnu ka spavaonici, nemilosrdno obarajući druge dečake, vesto izbegavši da sam bude srušen i izgažen topotom nogu. Iskustvo malog robijaškog pripravnika nalagalo mu je da zauzme što bolji ležaj, po moguć-stvu neki pokraj prozora i u uglu sobe. Kreveti su, inače, bili na dva sprata. U njegovoj spavaonici, nekadašnjoj dvorani za prijeme, bilo je smešteno dvadeset i osam kreveta. Uspeo je da zauzme donji ležaj - njegov drug Sead ubacio se na gornji. Dobili su po solju gustog kakaoa po kome su plivale gromulji-ce. Trampio je odmah svoj kakao za komad hleba.&lt;br /&gt;Tog leta, omladinski rukovodilac Hercegove grupe bio je neki Šaša Gajdar - kratko ošišan momak od dvadesetak godina, strog i nemilosrdan prema dečacima, udvorica prema svima starijim po činu od sebe, kojeg je Herceg mrzeo više nego ikog živog na svetu, dok su mu obrazi goreli od kratkih, preciznih šamara kojima ga je ovaj neštedimice obasipao u svakoj prilici. Naravno, krišom i obično u prolazu bez svedoka, jer je bilo strogo zabranjeno tući pi-tomce. Zahvaljujući uhranjenom telu sportskog predvodnika, Gajdar je mogao bez muke da savlada tuce izgladnelih dečaka u bilo kojoj prilici, kada bi se zapodenula kavga. Pošto se poput kakvog vojskovođe šejiirio jedno vreme ispred stroja, on komando-va mirno! - baš u onom trenutku kada na terasu Kabogine vile izađe Lucija, njihova letnja bolničarka.&lt;br /&gt;167&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;Izgledala je još sanjiva u nežnom oklopu svog belog uštirkanog mantila. Njene drvene sandale kuckale su istovremeno i u njihovim srcima i po kamenim pločama terase.&lt;br /&gt;Dečaci su stajali mirno na jutarnjem suncu, bolno razotkrivajućoj svetlosti Rijeke dubrovačke. Odble-sci talasa treperili su na njihovoj tako očiglednoj bedi, kao da im se šeretsko more opet izruguje, bacajući odseve nevidljivih ogledala u oči. U raskošnom opojnom jutru ličili su na denjkove nesreća, koje je neko zapakovao i uvezao u iznošenu odeću, išarao ožiljcima i poslao da se resi bede. Kao mali brodolomci, isplivali su iznenada na neku srećnu obalu i otkrili na njoj, posle mnogih muka, izgubljenu majku i više od toga - tamni ljubavni zov svojih tek razbuđenih tela, nedostižan predmet obožavanja, meko-tu i ženstvenost.&lt;br /&gt;Već prve večeri, Herceg je rastopio u vodi dve kockedšećera, koje je sačuvao od čaja, i tim rastvorom namazao pažljivo kosu, pustivši da mu svetli pramen mangupski padne na čelo. Drugog dana namerno je skočio potrbuške u plićak i zaradio dve duge plitke ogrebotine, samo da dospe u Lucijine ruke. Trpeo je stisnutih zuba bol dok mu"je ona nežno prevlačila jod preko rana:&lt;br /&gt;"Siroti dečko, siroti dečko . . ." šaputala je nagnuta nad njegovim golim telom u ambulanti, a on se trudio da zapamti što više stvari za sledeću noć: njenu tamnoputu kožu posutu zlatnim dlačicama na stomaku, koji je provirivao i iščezavao u razrezima između dugmadi mantila, i zrelo talasanje grudi što su podrhtavale otkrivajući povremeno dve duge,&lt;br /&gt;168&lt;br /&gt;mrke bradavice - iznenadne bleskove njenih puna-čkih nogu dok se premeštala i tražila neupotrebljen komad vate; zasenčenu dubinu skrivenu belom tkaninom od koje ga je hvatala vrtoglavica, i sjaj beo-njača pun samilosti - topao kao obećanje, opor miris ženskog znoja i daha, vlažne bičeve njene raskošne smeđe kose koja ga golica po trbuhu . . .&lt;br /&gt;Te noći, pošto je otkrio Seadu tajnu da Lucija ne nosi ništa ispod svoga mantila, u šta se sam uverio rođenim očima, dugo je gutao plevu i prašinu koja je padala iz strunjače sa gornjeg kreveta. Sead se uvijao i tresao kao u nekom zanosu, a onda se uz uzdah smirio i zaspao.&lt;br /&gt;Medicinska sestra Lucija umnožavala se svake noći u šezdeset i četiri male Lucije u svakom od kreveta vile Kaboga i sve one, te male Lucije, raskopčavale su dugme po dugme bele mantile i uvlačile se pod plahte, razbludne i tople, vrele od sunčanja - još mokre od noćnog kupanja, svilene i gipke kao da su od gume, sa gustom Trebinjskom šumom među nogama i šumarcima Huma pod pazuhom. Njihov vreli jezik palacao je po telima dečaka, stomaci su im se dodirivali u znoju, a ruke pipale na-slepo svoj put, spuštajući se niz grudi sve do vlažnog dna. Požudno su sisali nabubrele bradavice iz kojih je curio mlak kakao oblivajući joj čitavo telo i snažna, a opet tako mekana leđa; curio niz kičmu, lepljivo sladak i mlak - nežno dlakav! I sve te šezdeset i četiri Lucije nestajale bi kao po dogovoru jednako jedna pred zoru, izmamivši iz šezdeset i četiri dečaka mlečni sok prve muškosti.&lt;br /&gt;Kasnije je Herceg doznao da se ljubav u snu na-&lt;br /&gt;169&lt;br /&gt;ИИИИЈЈЈИ&lt;br /&gt;učno naziva polucijom i da ne predstavlja nikakav greh. Osećao je celog tog leta strašnu grizu sa vesti kad bi se zatvarao na skrovita mesta prizivajući sklopljenih očiju luciju-poluciju, sve dok se ne bi smilovala da dođe i izmigolji se iz bele uštirkane pustinje. Niz leđa mu je klizila hladnoća keramičkih pločica ili kakvog betonskog zida. Posle mnogo muka, uspevao bi da raspomami svoju Luciju, a onda bi ona odlepršala odnoseći svoja erotska snoviđenja - ostavljala ga je samog da pati i da se stidi, jer još nije znao da su usamljenički bludni snovi kojima se prepuštao stvar poznata svim muškarcima i ženama, a ne samo teret njegove strašne protivprirodne, izopačene krivice.&lt;br /&gt;Ujutro bi se opet gledali oči u oči izlomljenih tela: mlada žena i šezdeset četiri dečaka koje je sa njom povezivala noć protekla u tajnoj orgiji.&lt;br /&gt;Herceg je,utvarao sebi da je Lucijin miljenik. RAmatrao je po ko zna koliko puta u glavi svaki njen slučajni pogled ili gest, dodir u prolazu ili možda samo obilatiju porciju čorbe, okrajak kolača od jabuka (zašto baš meni okrajak, a ne običnu krišku?), pa je s vremenom odnjihao kao neko svoje pravo na nju, u kome se velika ljubav mešala sa bolesnom ljubomorom na svaku reč koju bi Lucija uputila drugome.&lt;br /&gt;Zaslepljenost je otišla toliko daleko da je sam sebe ubedio kako Lucija, u stvari, veoma liči na Linu Koen - nije, dakle, izneveravao svoju staru ljubav - ako je čeznuo za nekim ko joj je bio sličan!&lt;br /&gt;"Ona predoseća da sam zabunom stigao u ovu sirotinjsku armiju, mislio je, i zna da će greška ubrzo&lt;br /&gt;170&lt;br /&gt;biti ispravljena; oni koji me godinama već uporno traže pronaći će me i izbaviti - ona to mora da vidi po mom svetlom pramenu, jer to je očigledan znak po kome svako može razlikovati princa od podanika - taj svetli pramen koji niko u Kabogi ne po-seduje sem mene . . ."&lt;br /&gt;U njegovoj uspaljenoj mašti, koju je obilato potpirivalo zaslepljujuće sunce Rijeke dubrovačke, Lucija je predstavljala čas majku, čas stariju nepostojeću sestru, a onda bi se te dve Lucije izmešale kao dame u špilu karata u Luciju-majku-sestru-prijateljicu--Ijubavnicu. Ova poslednja reč bila mu je potpuno nerazumljiva, ali tako puna razvrata! Zalutala je slučajno odnekud u njegov skromni rečnik, ko zna, možda iz svezaka u nastavcima o neustrašivom detektivu Tomu Hunteru, koje je odmah posle rata do-bijao menjajući se za lampe izvađene iz starih ne-mačkih radio-stanica.&lt;br /&gt;Jedne od poslednjih mlakih noći u Vili Kaboga, iskrao se kroz prozor, provukavši bez većeg napora mršavo telo između rešetaka, skočio u vrt i odšuljao se do male sporedne zgrade koja je služila kao ambulanta. Još u vrtu čuo je neke čudne, nerazgo-vetne zvukove, koji kao da su dolazili iz grla davno izumrlih životinja pri parenju: u njima je bilo strave i patnje, a što je prilazio bliže, raspoznavao je i iskeženo cerekanje puno obesti i groktanja od zadovoljstva. Smenjivalo ga je stenjanje nekog ko je prenosio prevelik teret, zasopljen škrgut zuba, ne-i^eciva muka . . . Provirio je plašljivo u ambulantu Tcroz širom otvoren prozor zastrt žicom protiv komaraca i, pri ljubičastoj svetlosti džepne lampe, čija&lt;br /&gt;171&lt;br /&gt;je sijalica presvučena prozirnom hartijom u boji pakla, ugledao je svoj nekadašnji san - golu Luciju kako u samnabulnej, ponoćnoj igri vila i vilenjaka jaše Gajdara, zabacujući glavu unazad; kako se trese među svim onim blistavim instrumentima, epruve-vetama i metalnim loncima za iskuvavanje zavoja i injekcija, a lice joj izobličeno i jedva poznato Hercegu - potpuno drukčije od one ljupke radoznalosti sa kojom je dolazila svih četrnaest noći u njegovu postelju; laka i bestelesna, jedva dodirljiva, nalik na sanjivu paučinu. Gajdarevo lice nali se krvlju; grudi mu rasparaše beli tragovi njenih obojenih kandži, a onda, potpuno obnevideli, oni promeniše položaj, tako da je Gajdar sada obgrlio s leđa, pa su povijeni, uzdrhtalih slabina i napetih tetiva na nogama, spojeni kao krpelji, kože uz kožu, teturali je-čeći i cvileći kroz ljubičastu prostoriju, sve dok ne stigoše do umivaonika: Lucija tada odvrnu slavinu obuhva^ši požudno usnama njen grlić - pila je vodu ne prestajući ni časa da uvija bokovima, a onda su se oboje srušili na svežnjeve avetinjski belih plahti i potonuli u pomrčinu, dogovarajući se isprekidanog daha o nečem što treba upravo da se dogodi: sad, ne još, sad, hajde, sad, sad, saaaaaaaad! I onda, se to, po svemu sudeći i dogodilo - smirili su se van domaka Hercegovog pogleda, uz Lucijin prigušen krik.&lt;br /&gt;Vratio se u spavaonicu, ovaj put kroz glavni ulaz, a ne kroz prozor, jer mu je bilo svejedno hoće li ga ko uhvatiti. Video je kako se noć digla sa voda.&lt;br /&gt;Očajanje mu je potpuno rasteralo strah da će biti kažnjen zbog nedozvoljene noćne šetnje. Pokušao&lt;br /&gt;172&lt;br /&gt;je da dozove Luciju pod plahte, ali više nije išlo; nije mogao da je zamisli uz sebe posle onog oživljenog prizora sa fotografija iz klozeta! Ona ga je podmuklo izdala; kao i ostale žene i sama se nalazila pod hipnozom isukane svemoćne muške žile; bila je u vlasti nečeg mračnog i nepoznatog, podzemnog i podvodnog - sužanj nekog tamnog vilajeta u koji Herceg nije imao pristupa. Probudio ga je rezak miris paljevine. Otvorio je oči i video svoje noge u plamenu - neko mu je zatakao među prste smotanu novinsku "hartiju i zapalio je kao baklju. Krevet je bio okružen iscerenim dečačkim glavama. U magno-venju, opipa kosu, i ono najstrašnije - dogodilo se! Dok je spavao, neko mu je odsekao njegov svetli pramen.&lt;br /&gt;Rane sarajevske kiše poznog avgusta udaviše to lepo leto koje se očajnički otimalo gimnazijskim danima. Utehu su pružale još jedino subote i nedelje, kada su se u Fiskulturnom domu održavale igranke. Tom svečanom, šest dana čekanom provodu, prethodile su brižljive pripreme. Najpre, trebalo je pomoću pegle i vlažne krpe isterati dva nemoguće oštra brida na hlačama. Satima je izvlačio iz dubine dotrajale kože svojih jedinih cipela tamni sjaj, upo-trebivši na kraju čak i sopstveni dah, da posle dugotrajnog glancanja četkom i trljanja krpom od somota istera onaj sumanuti, nemogući refleks, u kome se ogledalo njegovo zabrinuto lice. Doterujući kosu, često Iflga obuzelo duboko očajanje što mu je vrat tako tanak, pa izviruje iz široke kragne kao ptičije&lt;br /&gt;173&lt;br /&gt;goluždravče iz gnezda. Sledio je čitav niz sitnih lu-kavstava da se prikriju nedostaci pohabanog, su-botnjeg kostima. Ukočenog držanja (da ne bi slučajno pokvario neki nabor na odeći), Herceg je kritički pratio svoje lice u ogledalima usputnih frizerskih salona, dok se približavao Fiskulturnom domu.&lt;br /&gt;Danas je skoro nemoguće zamisliti tu dirljivu scenu: u oznojenoj šaci, dečak stišće dvadeset papirnatih dinara i primiče se u dugom redu blagajni, gde mu u zamenu za novac daju žutu ulaznicu. Vratar - zdepast momak opasnog izgleda, obično bokser ili džudista, i obično ljut što mu je život tako rano dodelio ulogu Kerbera - razgleda pažljivo izumbani komadić hartije (trenutak neizvesnosti) ispitujući da nije možda falsifikat, a onda gjj, bez reći gurne rukom unutra, u topli zagrljaj nevešto podražavanog glen-milerovskog zvuka iz pete ruke. Ostali još dugo pocupkuju na snegu ili kiši. Oni čekaju da se dogodi neko čudo, da se vratar najzad smiluje i pusti ih bez ulaznice. Ponekad, drežde pred vratima sve do poslednje igre, kad cepač karata odlazi sa svog svetog mesta. Devojke stižu dve po dve - mladići sami ili u manjim grupama. Kaputi se ostavljaju u garderobi, uvek sa malim strahom da ih ko ne ukrade, zameni ili da se slučajno ne izgubi dragocena hartijica sa brojem. Ostati bez zimskog kaputa u to vreme bilo je ravno osuditi samog sebe na tri meseca kućnog zatočeništva! Ovalno stepenište predratnog Sokolskog doma odvodi ove mladiće i devojke do predvorja sa velikim ogledalima iz kojeg se ulazi u gimnastičku dvoranu. Njen parket je još neoskrnavljen potpeticama igrača.&lt;br /&gt;174&lt;br /&gt;Dečaci se u početku oprezno drže rubova dvorane: polumrak im uspešno prikriva tremu. Na punom svetlu videle bi se "uštopane" partije na rukavima i kolenima, postale bi očigledne smicalice kojima se sakrivaju fleke - požuteli okovratnik bele košulje, koji je u poslednjem trenutku neoprezno izgoren vrelom peglom. Bilo je suza i svađa. Majka im je na brzinu "prevrnula" kragnu, tako da je nemoguće zakopčati gornje dugme! Ipak, sad su tu i za njih je ova sirota dvorana dotrajalog parketa obećana zemlja. Orkestar udesava instrumente, fiskulturna sala se puni nežnim obećanjima . . .To je gradski padok - krug određen zbog toga da bi se mladi mužjaci dva puta nedeljno sreli sa mladim ženkama; da se onjuše i dodirnu, omirišu različitost svojih polova, iskušaju moć sopstvene privlačnosti - postanu svesni svojih dojki što bubre pod zategnutim puloverima, snage svojih mišića, lepote zuba, kose, hoda i zaljuljanih bokova . . . Tu će dečaci prvi put osetiti kako se u njima budi želja, kada im uz butine klizne mlado devojačko telo i propne se u jednom jedinom drhtaju, tarući se trbuhom o trbuh na vrh zapenjenog vala muzike, baš kao patrolni čamac kad kidiše na talas . . . Samo malo tkanine razdvaja njihove obostrane želje što se magnetski privlače, dok su im grudi učtivo razdvojene. Sporazumevaće se karličnim kostima dok budu mucali uobičajene tričarije, jezikom otvrdlim od uzbuđenja.&lt;br /&gt;"Tu nema nikakvog društvenog lukavstva - rru-sli Herceg - i nema lažnih povoda kojim se ogrću koktelifi prijemi otmenog sveta." Deca ovog grada ne kriju da dolaze jedni zbog drugih i plaćaju to&lt;br /&gt;175&lt;br /&gt;.&lt;br /&gt;svojim sirotinjskim novcem (iskamčenim od roditelja, prišteđenim od bioskopa i knjiga, čak i pozajmljenim, iskukanim i ukradenim parama), plaćaju to malo naivno subotnje i nedeljno bekstvo iz čamotinje u neodoljivi zvuk džez-orkestra, čiji su muzičari samo pomoću vlastitog sluha uspeli da se koliko--toliko približe svojim filmskim uzorima iz obećane zemlje S-A-De, pa iz petnih žila duvaju "Američku patrolu", na čije će se prve taktove najpre zavrteti oni najveštiji i najdrskiji parovi, luckasto smelim figurama "skinutim" iz prošlonedeljnog filma sa Ester Vilijams i Redom Skeltonom - pro-vlačiće se jedno drugom ispod ruke, leteti po parketu do same granice centrifugalne sile, a onda, privučeni spasonosnim stiskom ruku, leteti, leteti, leteti, ah, leteti jedno drugom u zagrljaj . . . Oni stidljiviji, još nesigurni u svoju igračku veštinu, načinju sumra-čne ivice sale držeći se oprezno kraja - kao, i igraju&lt;br /&gt;ijie igraju! - sve dok rojevi mladih plesača ne ispune ceo prostor u vrištećem prasku linije duvača sa denferima, koji slave subotnju ljubav i ples.&lt;br /&gt;Kao neka epidemija, ludilo igre zahvati te zime šesti će i brzo se proširi na ostale razrede Gymnasi-uma. čim bi profesor izašao sa časa, za katedru bi istrčao mali uigrani orkestar. Pokazalo se da je katedra idealan timpan: akustična šupljina ispod gornje daske, zatvorena sa tri strane, bila je u stanju da izazove neočekivano zvučne odjeke, vrlo bliske afro--kubanskim udaraljkama. Predajući se sklopljenih očiju nevidljivim sinkopama koje je pratio udarcima&lt;br /&gt;noktiju, nadlanice i dlana (Taptaara-ra! Tap-tap!) razredni Džimi Krupa - riđi Cerim, zamenjivao je sam čitavu ritam-sekciju. Njegovi hitri muzikalni dlanovi obrađivali su ritmove rumbe, sambe, slo-foksa, svinga ili begina koji kao da su kuljali iz čitavog dečakovog bića, sustižući zagrcnuto jedni druge. Na češlju presvučenom prozirnom hartijom u koju su se nekada umotavale cigarete, pratio ga je kao solista Hozn, prozvan tako zbog ljubavi prema očevim hozn-tregerima. Pupa-Hava (na sarajevskom žargonu: Prazan Vazduh) lepršao je oko melodije na svom "pikolu" koji mu se uopšte nije video iza krupnih šaka, dok je harmonijsku podlogu muziciranja činilo unisono mumlanje razreda, koji se najozbiljnije pripremao za subotnji ples. U to vreme, naime, svaka igra imala je stroga pravila, a najteži je bio takozvani "ingliš-valcer", kod kojeg se pomoću lakog i klecavog sagibanja u kolenima, što je igračkom paru davalo izvestan zaljuljan ritam, postizala neu-porediva don-žuanska sanjivost. Trebalo je, dakle, u sebi odbrojavati korake, a istovremeno slediti zah-tev melodije koja se njihala kao cirkuski čamac-lju-Ijaška u nekom luna-parku! Razredni parovi bi se potpuno zaneli brojanjem: jedan je koristio ženske, a drugi muške korake. Svađe, koje su se često završavale opštom tučnjavom, otpočinjale su najčešće oko toga ko će biti "dama", a ko će da vodi! Herceg i danas sa osmehom osluškuje u sebi tugaljivu melodiju "Tenesi valsa" i vidi svoje nekadašnje drugare: sirove obućara, piljara, železničara, trafikanata, sit-гЖп činovnika i samohranih udovica, kako izvode pokrete pune ljubavne patetike u sumračnom gim-&lt;br /&gt;176&lt;br /&gt;177&lt;br /&gt;nazijskom kazamatu, a svaki od njih zamišlja da drži u naručju svoju damu-san, sve dok ih zvonjava ne razbudi i tako ne utvrde da im je partner neka mala bitanga iz razreda. Koliko su samo puta šokirani profesori zaticali čitave razrede kako se potpuno odsutno njišu u zanosnim talasima begina "Besame, besame mućo . . ." Vratili bi se posramljeni u svoje klupe, odgurnuvši sa gađenjem partnere. Jedanput su tako ostavili na cedilu bubnjara čerima: misleći da su mu se drugari utišali da mu pruže priliku za solo partiju, on je, ne otvarajući očiju, izveo pravo malo čudo bubnjarske veštine! Oh, kako su samo le-teli njegovi prsti po staroj katedri, kako udarale potpetice pod stolom i zvonile nevidljive činele u vazduhu! Uzviknuvši jedno: "Jeeeeeh, je, je, jeeeee-eeee!" Cerim je na kraju otvorio oči i ugledao profe-sorku biologije kako ga posmatra sa znatiželjom.&lt;br /&gt;Ali ništa nije moglo da zaustavi rad ove velike škole igranja. U uličicama oko gimnazije odjekivali su tupi udarci o katedre, a kroz prozor se prelivalo mumljanje malih igrača. Mario Griner donese jednoga dana ispod kaputa mesinganu trubu. Sin vatrogasca Rudolfa Grinera iz Novog Sarajeva svirao je od malih nogu u duvačkom orkestru Vatrogasnog doma. Na velikom odmoru, prekrasan visok ton njegovog instrumenta raspara hladnu akustiku hodnika. Griner je svirao temu iz filma "Mladić s trubom". Ovaj ljubavni zov iz srca sirote mladeži kolao je jedno vreme Gymnasiumom, sve dok u razred ne utrča zadihani dežurni profesor i ne oduže im na neodređeno vreme trubu. Ali njen preostali zvuk još je odjekivao u njihovim srcima, budeći&lt;br /&gt;čežnju prema nekom sasvim neodređenom nežnom cilju.&lt;br /&gt;Muzikalni Herceg veoma brzo savlada osnovne korake pojedinih igara. Naročito se izveštio u argentinskom tangu i umeo kao niko od njegovih drugova da sačeka onaj odsudni trenutak kad tela, zaustavljena prekinutom sinkopom, zastaju u napetom iščekivanju da bi se čas kasnije otkinula sa povoca melodije i survala u sladostrastnu provaliju "Ljubomore". Savladao je i najtežu stvar: okretanje u valceru na levu stranu, što se smatralo virtuoznošću i lepom pažnjom prema partnerki, koja je, može biti, dobila vrtoglavicu od stalnog okretanja u istom sme-ru. Savladavši tako i poslednju igračku prepreku, Herceg se osmelio da zamoli svoju prvu devojku u životu za ples. Prišao joj je i stavio joj ruku na rame uz lagan naklon. Šteta! Tu igru su birale dame, pa je dobio korpu.&lt;br /&gt;Osmelivši se malo-pomalo, Herceg je već lovio uplašene amaterke po zabitim uglovima dvorane. Držao se dalje od zatvorenog kruga jastrebova i njihovih dama, što su godinama vladali središnim delom sale. Tu, oko stolica ispod podijuma za orkestar, rojile su se najpoznatije gradske devojke, okružene živim zidom stalnih partnera. Diktirali su modu i stil ponašanja čitavom korzu i svim ostalim igrankama po varoši. Prvi put, tu su se pojavili čuveni "pepita" kaputi sa dva razreza na leđima, tu su vezartfnajmanji mogući čvorovi na kravatama isli-kani ručno havajskim palmama, Ajfelovim kulama&lt;br /&gt;178&lt;br /&gt;179&lt;br /&gt;ispod kojih je pisalo SOUVENIR DE PARIŠ, "modernistički" razbacanim violinskim ključevima i notama, slovima CONGO JAZZ i iscerenim crnačkim glavama sa nizom belih zuba . . . Ovi neprikosnoveni vladari Fiskulturnog doma kretali su se gipko na debelim donovima od sirove gume, opletenim sa tri sprata izolirband-žice u boji (crvena, žuta, zelena) uvek spremni da zapodenu tuču i tako osvoje nove poene kod svojih dama. Devojke su se trudile da izazovnim ponašanjem pokažu svima da su već postale žene. Kroz njihove himene provalila je i neslućena ženska gordost. Uveliko su šminkale usne i senčile oči, preobražavajući se tako iz zubarskih pomoćnica i prodavačica po trgovinama u barske dame sa filma. Njihov raskalašni, izazivački hod preko parketa kao da je govorio ostalim, plašljivi-jim devojkama: "Pa šta? Ništa nije bolelo . . . Sada smo najzad i mi žene; otkrile smo i tu tajnu, i šta л nam ko može?" Menjale su momke i oni njih, tako da je u tom zatvorenom i samom sebi dovoljnom društvu svako od mladića makar u jednom razdoblju druženja "išao" sa svakom devojkom iz kruga. Možda je i to razlog što su u tom delu dvorane najčešće izbijale tuče. Najpre bi se obično začuo pljusak šamara, neko bi prigušeno kriknuo, a pauzu bi probušio usamljen ženski vrisak. Kroz igranku je tada proletao oblak nabijen elektricitetom. Svi su trčali ka uskovitlanom viru tela gde je započela kavga. Tuče su, inače, trajale veoma kratko; završavale su se isto tako iznenadno kao što bi i buknule. Orkestar bi zasvirao nešto "vruće", a dva sekundanta odvlačila su svog okrvavljenog druga ka toaletu da&lt;br /&gt;180&lt;br /&gt;opere krv. Prećutna pravila su nalagala da pobeđeni što očiglednije pokazuje trzajima tela kako želi da se vrati i nastavi tuču.&lt;br /&gt;-  Ma, pustite me ... Pustite me! - vikao je propinjući se. - Jebaću mu majku! Ma, pustite me da mu jebem majku!&lt;br /&gt;-  Neka . . . Neka ... - smirivali su ga drugari kližući se po parketu. - Ima vremena . . .&lt;br /&gt;-  Što ga ne pustite? - dobacivao bi pobednik, gladeći ponosno izgrebanu desnicu.&lt;br /&gt;Ponekad bi momak ipak uspeo da se otrgne i ustremi ka grupi koja je nastavljala da igra. Fijuk-nuo bi kroz igrače sa očajanjem ranjene zveri. Njegovo katapultirano telo zarivalo se u skoku nasumice u gužvu: začulo bi se nekoliko kratkih, muklih udaraca u slabine i rebra, škrgut zuba i škripa donova po lakiranom drvetu . . . Metež borbe izbliza! Bio je to povratak kamikaza. Ostali igrači uplašeno su razgledali posledice tuče: otcepljeni rukav sakoa, krvave mrlje na beloj prazničkoj košulji.&lt;br /&gt;-  Ljudi, gde mi je cipela? - cvileo je neko razmičući igrače u potrazi za svojim izgubljenim blagom.&lt;br /&gt;Herceg se klonio tuča i nikada nije prilazio "tabu" devojkama, već je lukavo prebirao po odbačenim slučajevima, nadajući se da će pronaći nešto za sebe. Upoznao je različite tipove igračica. Saznao da su neke devojke "teške" u igri, jer im se čitavo telo oslanja kao kamen na partnerovu ruku, dok su neke ruge, opet, bile gotovo bestelesne; predviđale bi unapred svaki njegov pokret sledeći ga pre nego što bi i sam postao svestan svoje namere. Neke su se&lt;br /&gt;181&lt;br /&gt;priljubljivale, tonule mu u zagrljaj predajući se do kraja da ih vodi, a veoma često između njega i de-vojke stajao bi neosvojiv bedem građanske čednosti, tako da je morao da upotrebi krajnju snagu da mu partnerka sasvim ne ode iz zagrljaja! Bilo je i takvih koje su toliko lako igrale da ih je pri nekom naglom okretu povremeno gubio - odvajale bi se od njega i, obrćući se oko svoje ose, iščezavale u zbijenoj masi igrača. Takjve su obično plesale na vrhovima prstiju; od njih čovek nije mogao da očekuje baš nimalo erotike, samo čisti balet! Herceg je ubrzo otkrio da pokretljivost jedne igračice uopšte ne zavisi od njene debljine ili vitkosti - vretenaste devojke pokazale bi se ponekad teške kao tuč! - već od neke unutrašnje lakoće i spremnosti da se predaju muzici, da zaborave ko su, šta su i odakle dolaze. Upoznao je devojke iz strogih patrijarhalnih porodica, koje su jedva prihvatale poziv na igru, da bi se samo čas iasnije već pri prvim taktovima "Dana i noći", potpuno izgubile, opijene muzikom i koracima. Male periferijske faćkalice, koje su izazovno mamile partnere, postajale bi u igri iznenađujuće odbojne i čedne. Jedne su vodile Hercega stišćući mu dlan policijskom čvrstinom, druge su se prepuštale da ih povede u luckaste zavrzlame "Kontinental-bu-gija".&lt;br /&gt;Ali, ma šta činio, ma koliko uspevao da savlada pravila igre i pronađe, istina sasvim skromno, ali ipak svoje mestašce u Fiskulturnom domu, Herceg nije nikada do kraja pripadao tim dečacima i devojkama što su se voleli, varali, ulagivali, tukli i do posled-njeg daha borili za svoj kvadratni metar prostora za&lt;br /&gt;182&lt;br /&gt;igru. Kao da je njegovo srce već predosećalo da neće skončati u tom mrestilištu ljubavi i zavisti. Šunja-jući se kroz igrače, shvatao je deo po deo ustrojstva ove male planete. Video je slavne igrače "bez kostiju", egzibicioniste, prznice i one druge, plašljive i odbačene što su se pravili da im nije do igre i uspeha; one što su po ćelo veče zurili iz senke balkona proklinjući svoj loš izgled, rahitična ramena ili kokošija prsa, siromaštvo, nedovoljno razvijene grudi, naočare velike dioptrije; one hrome, razroke, stidljive, bubu-Ijičave i proćelave već u ranoj mladosti u čijem je setnom pogledu čitao pomirenost i zavist - neiscrpne naslage tuge. Jedna obična gimnastička dvorana na kraju sveta predstavljala je Definitivni Svet u koji će stupiti kao fajter na arenu, tek kasnije, kada, naoružan svim potrebnim trikovima naučenim na subotnjim plesovima, bude već otrovan iskustvom. I pored nezadovoljenih želja koje su ga ponekad gušile i terale da i sam postane sličan onim obesnim i tako sigurnim u sebe, momcima u modi, ipak se osećao strancem, koji zna da je tu samo privremeno, mada još nije umeo da objasni gde, u stvari, pripada i kako da pronađe svoj put kroz maglu.&lt;br /&gt;A za sve to dugo i mučno vreme, kopkala ga je jedna tajna: kuda odlazi L ina Koen, kad je nikada nije video na igranci gde dolazi sav mladi gradski svet? Ulazio je subotom u dvoranu Fiskulturnog doma, nadajući se da će je tamo zateći. Postavio je zasedu svojoj ljubavi. čekao je strpljivo želeći po-"tajno da nikada ne dođe, jer niko nije bolje od njega poznavao sve opasnosti neprijateljskog tabora u kome&lt;br /&gt;183&lt;br /&gt;je bio uhoda. I ne znajući, Lina Koen mu je pomagala da preživi čamotinju gimnazijskog života, a da se pritom ne uprlja i ne izgubi ono dragoceno svetio zapreteno negde duboko - ono svetio što iznutra ozaruje sanjare, bez kojeg su ljudi samo sumorni pre-živari.&lt;br /&gt;Lina je bila taj svetli trag prema kome se kretao . . .&lt;br /&gt;U decembru 1953. čitav Gymnasium odvedoše na zakupljenu predstavu baleta "Bahčisarajska fontana" u Narodno pozorište. Omamljeni istočnjačkom muzikom zurli i timpana, gimnazijalci su požudno piljili u mišićave noge balerina u trikoima boje mesa. činilo im se da su igračice iz harema potpuno nage iza velova. Na pozadini modrog tila koji je predstavljao noć, palili su se i gasili električni svici. Dok je izdisala na proscenijumu, (primabalerini puče triko među nogama. Razvodnici izbaciše sa galerije malog Pufka, jer su ga uhvatili kako se samozadovoljava. Dvoje dece iz nižih razreda upisa se od straha. Nešto mlako curilo je sa balkona u parter.&lt;br /&gt;I mada su se za sve vreme predstave gimnazijalci gađali zrnima graška iz trščanih pucaljki, kreveljili se i podrigivali pri najnežnijim ljubavnim scenama, Hercegu se teatar učini kao kakav san; kao da je najzad isplivao na obojeno ostrvo iz močvare crno-belo-sivih dana! Pozorište, je, inače, ličilo na plišanu bombonjeru. Ušuškane lože, baršun i pozlata po gipsanim ukrasima na tavanici - sve to zadivi malog Hercega. Sa stropa su se, poput istopljenog šlaga na rođendanskoj torti, zaplitali jedni u&lt;br /&gt;184&lt;br /&gt;druge secesionistički ornamenti - fantastični krem puzavica, grbova i dežmekastih heruvima . . . Zarazi se pozorištem. Gledao je po nekoliko puta Prodanu nevestu, Labudova jezero, Žizelu, Rigokta i dve prešećerene drame Tenesija Vilijamsa koje uopšte nije razumeo. Posle nekog vremena, otkri da glumci nakon predstave odlaze u kafanu s druge strane reke. Pođe za njima.&lt;br /&gt;Pozorišna kafana ličila je na havarisanu deregliju koja je ostala nasukana na obali posle povlačenja neke velike reke u plitko Miljackino korito. Njen ulaz okrenut vodi podsećao je na krmu, pa se činilo da je taj bivši brod greškom pijanog kapetana izgubio orijentaciju i zaplovio punom parom pravo u brda. Ova časna lađa pružala je decenijama utočište glumcima, pesnicima i boemima bez određene profesije, šarolikim sudbinama što nisu umele da pronađu svoje mesto u svakidašnjem životu.&lt;br /&gt;Naručio je čokolad-liker, misleći da je to najot-menije piće na svetu. Kafana je bila dupke puna, pa se uskoro sastaviše stolovi u opštem slavlju neke premijere, tako da se dečak nađe stešnjen veselom glumačkom družinom. Najzad, mogao je da ih izbliza razgleda! Muškarce su krasile nešto duže kose nego što je to uobičajeno u gradu i široke leptir-mašne, šalovi, umetničke beretke . . . Istina, bili su bučni, ali u toj njihovoj galami nije bilo ni pretnje ni mržnje - ne samo da su se odevanjem razlikovali od Hercegovih vršnjaka, profesora, suseda i prolaznika, već i po svemu ostalom; izgleda da uopšte nisu priznavali drugih zakona sem svojih sopstvenih. Herceg se oslobodi teskobe koja ga je godinama pritis-&lt;br /&gt;185&lt;br /&gt;kala: sve je odjedanput bilo moguće i lako izvodljivo! Primili su ga za svoga i u tom ulasku u veliku porodicu pozorišnih otpadnika, bilo je nečeg od onog blagoslovenog susreta ružnog pačeta sa labudovima. Posle nekoliko nedelja sasvim se navikoše na malog gimnazijskog begunca. Umeo je već da razlikuje bučne karakterne ljubavnike po razmetljivim glasovima i nečem kraljevskom u ponašanju, od balet-skih igrača koji bi ljupko prekrstili noge i, na užas kelnera Pozorišne kafane, naručivali čaj u pet sati. Odevali su se obično u rebrasti somot i svoje tajne poroke. Znali su da i drugi za njih znaju. Oko vrata su vezali lepršave svilene marame upadljivih boja. Najčešći gosti bili su penzionisani epizodisti, koje je uprava povremeno zapošljavala u naročito velikim predstavama. Kafana je predstavljala neku vrstu glumačke berze. U nju su često svraćali ljudi sa radija da pokupuju glasove za "vesele večeri" i radio--drame. Herceg je upoznao i muzičare iz operskogi orkestra. Skloni piću, a opterećeni velikim porodicama koje su izdržavali svojim instrumentima, ispijali su na brzinu, s nogu, po nekoliko čaša, podizali ovratnike zimskih kaputa, pa sa večitom crnom futrolom u ruci odlazili kućama kao da idu na odsluženje zaslužene kazne. Posle mnogo potucanja po malim provincijskim pozorištima, u kafani su se sakupljali glumci u potrazi za novim angažmanom; progonjeni godinama lošom srećom, ipak nikada nisu gubili nadu da će publika jedanput upoznati njihovu pravu vrednost! ćelu tu porodicu održavala je u životu i dobrom raspoloženju zajednička strast sa kojom su čekali svoj trenutak (a on jedanput mora doći,&lt;br /&gt;jer stiže svakome) kada će najzad stajati sami na osvetljenoj sceni - oči u oči sa publikom. U međuvremenu, gotovo da nisu ni primetili kako sa sobom vuku i nekakvu dečurliju, preko noći odebljale, nezadovoljne i razočarane žene, probuđene već odavno iz šiparičkog zanosa (smrtno su se zaljubile u svog lepotana na jednom davnom gostovanju u rodnoj palanci, pa odlučile da otputuju za njim u beli svet). Šta im je drugo ostajalo sem da beže u bratski zagrljaj Pozorišne kafane, u piće, izmišljene probe i alternacije bez budućnosti, i u smele planove bez ikakvog stvarnog osnova? Niko od njih nije hteo da se pomiri s tim da mu je život u nepravednoj podeli dodelio zauvek ulogu epizodiste osrednjeg talenta. Ipak, kod svih njih, pa i kod onih retkih, uspelih dramskih prvaka, tinjao je ispod spoljne sigurnosti neki strah zbog toga što se razlikuju od običnog sveta. Ta senka sumnje i nezaštićenosti terala ih je da piju više od ostalih, da se razmeću zvonkim, dubokim basovima iz Sekspirovih komada i teatralno ljube u oba obraza, upotrebljavajući široke, patetične geste. Zamenjivali su pozornicu kafanom. Kao da su po njuhu pronalazili svoju umetničku sabraću po nesreći i zanatu, u kafanu na Obali sletale su i druge noćne ptice sa svih strana zemlje. Bilo je među njima otpuštenih glumaca (žalili su se na spletke i "podmetanje nogu"), ostarelih predratnih trubadura sa citrama i gitarama čija muzika dobro dođe pred zoru uz poslednje piće; stizali su pesnici bez ličnih isprava i novaca za kartu kojom bi nastavili putovanje; lažni pisci, akviziteri bez knjiga i promukli tenori bez glasa, što bi posle prvog litra dobijali&lt;br /&gt;186&lt;br /&gt;187&lt;br /&gt;želju da se još jedanput uvere u svoju nesreću, ispuštali krljav i šištav zvuk umesto zauvek izgubljenog visokog i kristalno čistog će, pa se očajni rušili natrag, za sto među staklo - i obolele balerine bi ponekad zalutale među svoju braću: žalile su se na proširene vene i kratak staž u svom zanatu, ogovarale bivše drugarice iz baletske škole kako su uspele na velikim scenama vezama i kurvanjem, a jedanput Herceg je upoznao i neku ludu riđokosu Ofeliju, koja je pisala sonete i prodavala se za deset ćevapčića i pivo. Upoznao je tako jedan deo ukletog udruženja očajnika što se potucalo od jedne do druge poziirišne kafane u zemlji, tražeći mesto na kome će se najzad skrasiti.&lt;br /&gt;Stalni gosti Pozorišne kafane naučiše Hercega da pije rum, koji je tih godina bio jako u modi. Objasnili su mu da čokolad-liker, koji je prijao njegovim nepcima, piju samo dame, a da je za njega oštro, mu^ko piće! Posle nekoliko čaša ruma potpuno su se&lt;br /&gt;1ШК&lt;br /&gt;riSal&lt;br /&gt;brisale razlike za stolom, pa više nije bilo važno što Herceg ima samo šesnaest godina, a neki od njegovih zaštitnika i učitelja već načinju šezdesete, što su prošli sito i rešeto pre nego što postaše stalni inventar Kafane u gradu, iz kojeg, oh, to su već i sami znali! - nema više izlaska na druge osvetljene pozornice! Oponašao ih je u svemu, a rum je bio ulaznica u to visoko društvo pozorišnih labudova; gutao je tamnu tečnost oštrog mirisa, gadeći se svakog novog gutljaja - trudio se da ostane uspravan na stolici što duže može i da, koliko-toliko stabilan, izađe zajedno sa ostalima iz kafane.&lt;br /&gt;Prolaznici su se sa zgražanjem osvrtali za tim krh-&lt;br /&gt;188&lt;br /&gt;kim dečakom nežna izgleda, koji je u rana poslepod-neva teturao mrtav-pijan. Pridržavao se panično za kamenu ogradu keja, samnambulno se smešeći svom košmaru. Iz dana u dan morao je da dokazuje pripadnost umetničkom jatu novim i novim čašama ruma "Patria", od kojeg su mu gorela nepca, grlo, trbušna duplja, mozak, sve . . . Umnoženi grad se iskrio i vrteo na cirkuskom zidu strave. Na njega su se rušila obližnja brda. Reka je disala i prelivala ivice svog korita, penjući mu se neviđenom brzinom prema licu. Zažmurio bi i tako naivno pokušavao da pobegne vrtoglavici; ali tek tad potiljak mu se istog časa punio zveckavim olovnim kuglicama, a mučnina pela iz trbuha u grlo. Teturao je samo sa jednom mišlju u glavi: dovući se nekako do postelje i tamo na miru umreti. Povraćao je satima utrobu u klozetu nagnut nad kliski beli bezdan keramičke šolje. Mislio je da umire, da je svemu došao kraj. Bilo mu je krivo što će završiti na jednom tako bednom mestu, sa pogledom uprtim u natrulu drvenu dasku. Sutradan se budio u bunilu - bled i uzdrhtao, creva zavezanih u nerazmrsiv čvor. Usne su mu bile izgo-rene alkoholom i dimom, dah kiseo. Providan od slabosti, vukao se do Gymnasiuma i kunjao satima u poslednjoj klupi sa glavom na rukama, osluškujući udaljene, jednolične glasove čitača.&lt;br /&gt;". . . Njiva iza laza nema više od dana oranja. Zemlja potakla; kad je dobra godina, rodi dve-tri krstrne jarice.&lt;br /&gt;^Ognjen taman obrazdio prvu brazdu, pa hoće da ovrati . . . kad eto ti mu majke.&lt;br /&gt;189&lt;br /&gt;-- Nut o moga mat or c a kako mi radi! ... - kliknu Miona radosno, pritrčavši, pa uze grliti i ljubiti Ognjena.&lt;br /&gt;Ognjen se malo iznenadi.&lt;br /&gt;-  Pa srećan ti rad, domaćine moj - nastavi Miona. - Gle, gle! Kako je to krasna brazdica, pa kako je duboka! ... O, mene lude! Govorim koješta, a ti si umoran, rabotniče moj! . . . Dela, evo . . . evo ti seja spremila ručak! . . .&lt;br /&gt;Tu Miona brzo povadi iz torbice sto je spremljeno. Prostre torbicu, pa razredi po njoj: malo soli, luka, nekoliko pečenih krompira, tanku pogačicu, zastrug mežgamka.&lt;br /&gt;-   Ustavi ralo, sine! Dosta si mi radio! I suze joj grunuše.&lt;br /&gt;-  Sta ti je, nano? - reče Ognjen sednuvši. - Ti places?"&lt;br /&gt;-JDobro je, dosta! - kaže Kolarevićka čitaču i on se spusti u klupu, odahnuvši s olakšanjem. - Ko će nam sad nešto reći o ovome što smo čitali? Ko to spava u poslednjoj klupi? Herceg? Hajde, ti!&lt;br /&gt;"Zašto mi stalno govore ti? - mislio je, ne podižući otežalu glavu sa klupe. - Kakav prostakluk! U Tolstojevom liceju decu su oslovljavali sa vi, jer su to bili mali plemići . . .&lt;br /&gt;-  Nije  mu  dobro . . , - vadi  ga  iz  neprilike Sead, koji sa njim deli klupu. - Molim, nešto mu nije dobro!&lt;br /&gt;-  Ako mu nije dobro, neka ide lekaru! Ako je došao na čas, onda znači da je spreman i da odgovara! Šta je pisac hteo da kaže?&lt;br /&gt;190&lt;br /&gt;Učionica se krivi najpre na jednu, a zatim naglo, okrećući se oko svoje ose, na drugu stranu. Začudo, putnici na ovoj tako kliskoj palubi ne primećuju ništa neobično.&lt;br /&gt;-  "Prva brazda", Milovana Glišića! - šapuću mu sa strane.&lt;br /&gt;-  U ovoj, prvoj  brazdi Milovana Glišića, koji je jedan od naših najvećih, mislim, pisaca . . .&lt;br /&gt;-  Dobro, dalje . . .&lt;br /&gt;-  ... Vidi se, ovaj, eksploatacija, mislim, kapitalista nad teškim stanjem, ovaj . . . hoću da kažem . . . seljaka . . . kao što i samo ime kaže ... - muca umorno Herceg oveštale reci koje se valjaju, naglo uvećavaju i pretvaraju u glatke sivomaslinaste kugle, pa se kotrljaju preko učionice. - ... U to vre-me . . .   seljaci,   naime,   nisu . . .   mislim . . .   imali, ovaj, nikakvih prava . . .&lt;br /&gt;-  Tačno - ponavlja Kolarevićka kao eho - nisu imali nikakva prava! A kako se zove inokosna seljanka - majka,  koja sinu nosi ručak u polje? Mi ... Mi ... Mio . . .&lt;br /&gt;-  Miona! - šapće mu Sead nagnut nad knjigom, zaklonjen čerimovim leđima.&lt;br /&gt;-  Inokosna Miona ... - muca Herceg.&lt;br /&gt;-  Tačno: Miona ... - ponavlja pevušeći Kolarevićka, a onda ga zaboravlja i vraća se tabli njišući svojim roditeljski steonim bokovima nalik na trokrilni orman. - Danas ćemo preći na glagolski prideiLtrpni! Oblici glagolskog prideva trpnog ogra-dem^zasadena, netaknuta (ne okreći se tamo, misliš da te ne vidim!) znače radnje koje su izvršene na&lt;br /&gt;191&lt;br /&gt;l&lt;br /&gt;predmetima (brazda, voćke, grana). Glagolski pri-dev trpni je, šta? Oblik koji znači da se radnja vrši na bi ... bi ... bićima i predmetima i da predmeti "trpe", koga? - Glagol . . . jeste, glagolsku radnju. Pronađite i podvucite sve oblike glagolskog prideva trpnog u odlomku koji smo pročitali. . .&lt;br /&gt;Ponovo san i opet luda slika od prošle noći: Drugi grobar raširenih ruku prelazi kao pelivan zaleđenu ogradu gvozdenog mosta kod pozorišta, dok mu retka kosa leprša na ponoćnom vetru.&lt;br /&gt;Zahvaljujući svojim čestim mamurlucima, Herceg je stekao izvesnu reputaciju u Gymnasiumu kao pijanac. Poštovali su njegove noćne izlete.&lt;br /&gt;Spašavala ga je samo mladost, što je svakim novim danom punila njegove žile, kosti i meso nekim divnim sokovima. Uz to, upoznao je pomalo svog protivnika - rum, pa je znao da mu se odupre. Izgradio je čitavu malu taktiku: prosipanje pića ispod stola, nerujimetnu zamenu punih i praznih čaša, razvučen ritam gutljaja . . .&lt;br /&gt;Odlazio je svakog dana do Pozorišne kafane da se priključi glumcima, ali, avaj, oni često nisu bili tamo; imali su probe (a, Hercega portir nije puštao na glumački ulaz, ma koliko puta da je pokušao da se uvuče) ili bi im sto već bio zauzet pa ga ne bi pozivali, a on sam bio suviše ponosan da im priđe nepozvan. Glumio je u takvim prilikama da je u Kafanu ušao slučajno, onako usput, da potraži nekog poznanika, a onda je izlazio napolje i šetao do besvesti, čekao u senci nekog drveta na obali da protekne pristojno vreme, pa da pokuša sa ponovnim ulaskom.&lt;br /&gt;192&lt;br /&gt;U svakom manjem gradu pozorište, slično petrolejki, prastarim sjajem privlači leptire određene osećajne vrste. Kasnije, u toku svoje reporterske karijere, Herceg se mnogo puta uverio u tu fatalnu privlačnost. U dalekim provincijskim mestima, koja su imala samo poluamaterska pozorišta, znao je gde će zateći dečake slične sebi od pre dvadesetak godina. I zaticao ih je. Sedeli su u pozorišnim bifeima. Trudili su se da izgledaju što ležernije (odavala ih je odeća i način na koji su češljali kosu), bio bi uvek ponovo raznežen i dirnut tom starom pričom koja se ponavlja. I uvek bi zaticao u stolicama, preostalim posle Bog zna koje predstave, isti tip devo-jaka što su išle od ruke do ruke gostujućih režisera, preko glumaca do scenskih radnika i rasvetljivača, postavši već deo scenografije. Verne robinje teatra! Odspavao bi jednu noć sa njima u mesnom hotelu ili u sobi određenoj za umetnike na gostovanju i budio se zgađen sopstvenom okorelošću. Nije ga veselilo to osvajanje bez odbrane! Znao je unapred sve o njima, njihove male biografije nesvršenih gim-nazijalki i frizerskih pomoćnica, koje je jedanput zauvek zaveo otrovni dah pozorišta. Obećavali su im male uloge, zaposlenja na filmu i televiziji, a ujutru bi ih zaboravljali i posle dugo izbegavali taj grad. I one su plaćale svoju cenu za izuzetan život u pozorišnom azilu kao Herceg, nekad. I svugde je zaticao blede pozorišne afiše proteklih sezona i gostovanja, požuteli sjaj premijera od kojih se očekivalo jfMko toga, imena umrlih i zaboravljenih glumaca, kiselkastu paru male čajne kuhinje iza šanka, gde je vredno poslovao kakav zakupac u beloj&lt;br /&gt;193&lt;br /&gt;bluzi, a kafa kipela po rešou sa tri zapečene ringle. Ležale su tu umotane u kockaste salvete i tri stare kifle na okrnjenu tanjiru (kraljevski obed!) - konzerva sardina i "Zdenka"-sir u zlatnom staniolu. Znao je, svi su bili dužni zakupniku bifea, koji je i sam bio već zaražen pozorištem.&lt;br /&gt;Šta ga je teralo da, čim stigne u neku varošicu, smesta potraži mesno pozorište i njegov bife ako ne pramen stare ljubavi, koja je spašavala njegovu tužnu mladost?&lt;br /&gt;Zašto su glumci primali u društvo tog bledunja-vog dečaka?&lt;br /&gt;Verovatno im je bio dragocen kao publika, u nedostatku pravog gledališta. Mogli su da pred njim beskrajno izvode svoje monologe koje su pripremali u alternaciji, da se žale na zlu sudbinu i lošu sreću - uvek bi u Niki Hercegu nalazili strpljivog slušaoca. S droge strane, bilo je u tom dečaku nečeg što je obećavalo da neće pristati na prosečnost. Skloniji instinktima nego razumu, glumci su to osetili sebi urođenim njuhom. Taj dečak je obećavao! Šta? - to ni njima nije još bilo jasno, tek, bio je njihov mlađi brat po nesanici. Družeći se danima i noćima sa njima, Herceg je ispekao visoku školu kafanskog sedenja. Zapustio je gimnaziju, ali, kako se kasnije pokazalo, vreme provedeno u Pozorišnoj kafani nije bilo izgubljeno. Svako se, i ne hoteći, obrazuje u onom pravcu prema kome ga vuku njegove slutnje i tako dobija baš ono što mu je potrebno - korisne lekcije kao da same pronalaze budućeg vlasnika!&lt;br /&gt;Herceg se tako naučio da bude strpljiv slušalac ispovesti (umeće koje često krči puteve tamo gde brbljivost ostaje nemoćna), naučio je mnogo o mržnji, zavisti i spletkama koje prate umetnički zanat i one što se penju ka uspehu. Naučio se umeću glume! Od mnogih usmenih književnika za čijim je stolovima gostovao slušajući bez daha vatromete njihovog raskošnog duha, naučio je sve o lepoti ljudskog govora; naučio je kako da u običnim, na prvi pogled svakodnevnim stvarima otkrije neslućene dragocenosti pored kojih drugi prolaze ravnodušni. Slušajući istorije karijera mnogih slavnih ljudi u tumačenju njihovih vršnjaka, koji su propali i zaboravljeni trunuli za stolovima Kafane, dečak je saznao da niko u početku nije tako velik kao što kasnije izgleda u punom ornatu svog uspeha, i da svaka čuvena ličnost krije u svom životu mnoga tamna mesta i senke, zbog kojih više zaslužuju naše sažaljenje, nego divljenje. Saznao je sve o ranjivosti sujete, o porazima i srećnim okolnostima koje treba umeti iskoristiti kada se jedanput ukazu, na kraju, o dobrim i rđavim godinama u svačijem životu. Sve te lekcije iz stare zadimljene Pozorišne kafane na Obali pomogle su mu da ga kasnije ne zbuni veliki svet, tamo napolju. Njegovi učitelji bili su već odavno mrtvi, zaboravljeni i rasuti po tamnom vilajetu, i mnogi od njih nikada nisu videli kako se iz skromnog slušaoca pretvara u veštog sagovornika, i kako pod osvetljenjem reflektora postavlja u studiju uvek jedan ц|| sto, sličan onom za kojim je nekada pekao zanarradoznalca.&lt;br /&gt;194&lt;br /&gt;195&lt;br /&gt;Jedne obične subotnje večeri koja nije ništa posebno obećavala, Lina Koen plašljivo zakorači u Fiskulturni dom. Osetio je potrebu da je zaštiti dok je prolazila kroz parove što su igrali bugi-vugi i one druge, koji su stajali sa rukama u džepovima posma-trajući igrače. Ali već tada sumnjao je da je to moguće. U bademastim očima i telu Line Koen mogla se, istina, prepoznati ona nekadašnja devojčica u žutoj haljini od padobranske svile, ali sada je u njoj bilo i nečeg drugog - neke nestrpljive gladi da bude uvedena u tajnu ostalih devojaka (zašto bi inače došla na igranku?) - kao da je nešto mnogo snažnije od bajke koju je s vremenom ispleo Herceg vuklo malu Linu u zagrljaj poroka.&lt;br /&gt;Podrezala je svoju tamnu kosu i produžila haljinu boje trule višnje. Njena skladna figura se izdužila; nesumnjivo, Lina je od male izgubljene princeze postala prava gradska devojka čije su se bradavice uzbudljivo ocrtavale pod napetom tkaninom.&lt;br /&gt;Zbog svega toga, u trenutku kada joj je prišao s leđa i položio ruku na rame pozivajući je na igru ("Volim Pariz kad je jesen . . ."), bilo je sem ljubavi i mnogo očajničkog poziva da je spasi pre no što bude isuviše kasno i ona ne postane slična drugim devojkama u dvorani. Prepoznala ga je i zaplesala u njegovom zagrljaju i ne sluteći da je u igri odvlači neprimetno što dalje od poročnog centra dvorane; što dalje od gospodara igranke i njihovih sveštenica, zamki i nasilja, u zaklon polutame, u bezbednost. . . I pored savladane veštine, dok je igrao, molio je Boga da mu zaustavi drhtanje ruku i spreči slabost što se širi iz klecavih kolena: uzbuđenje koje je osećao&lt;br /&gt;za vreme ove prve igre sa svojom ljubavlju, činilo je da potpuno zaboravi na korake laganog slofoksa i uobičajene reci koje treba izgovarati dok se igra. Lina je igrala nevešto, ali izuzetno lako. Nije bila "teška" na ruci, nije pokušavala da vodi, već se prepuštala da bude vođena. Držao je u naručju predo-sećajući da je isuviše lepa za njega, koji je niko i ništa. Prepuštao se bolu u ovom času dok je još bio neizrecivo srećan, pateći unapred zbog cene koju će morati da plati jednoga dana, kada njena lepota bude otkrivena i svima poznata. U to vreme još nije naučio da se nesreće ne treba plašiti pre nego što sama stigne. Da je ne treba uzalud prizivati! Nisu pomi-njali vreme iz kasarne u Svetom Andriji; Lina Koen je, izgleda, sve zaboravila ili, jednostavno, nije htela da se seća. Uzbuđena zbog svoje prve igranke, radoznalo je zirkala po dvorani.&lt;br /&gt;Posmatrao je u pauzi njen ljupki profil i otkrio u njemu čežnjivo iznenađenje zbog otkrića sopstvene lepote koju je prepoznala u dečakovim zadivljenim očima. Herceg nije ni slutio da je već progutao otrov neodoljive jevrejske ženstvenosti. Nije ni sanjao šta je sve bilo potrebno da bi se baš na taj način oblikovale raširene nozdrve ove ljupke mlade životinje. Koliko stoleća progonstva, pogroma i potucanja, koliko nostalgije za starom španskom postojbinom, da bi se od mnogih generacija sefardskih žena na-sledio taj bolno senzualni pogled očiju, u čijim zeni-cama još tinjaju odsevi davnih požara! I koliko tajno ^gomilanih bogatstava pod zemljom i u magazama, * koliko bala plemenitog baršuna, svile i kadife, da bi se baš na taj nehajni način ponela jedna sasvim obi-&lt;br /&gt;196&lt;br /&gt;197&lt;br /&gt;čna haljina od jeftinog ljubičastog materijala . . . četiri stoleća prizivanja izgubljenog zavičaja kroz tminu, čulna mekota jevrejskih i mavarskih bajalica nad zanjihanim kolevkama njenih dedova i prade-dova - pepeo istorije, krvi i znoja, ljudske muke i poniženja, koliko rastanaka, krikova i smeha, da bi na kraju čitave te istorije, a na početku Hercegove, iz jedne sasvim obične sive sarajevske ulice procvetao jedan ovako nežan sefardski cvet?&lt;br /&gt;Smela je da ostane samo do devet sati, pa je otpratio kući. Nije joj otkrio da bi i sklopljenih očiju umeo da pronađe taj put! Stajali su u kapiji ne znajući šta da kažu jedno drugom. Na Lininom licu topili su se mali ledeni kristali.&lt;br /&gt;-  Hoćeš li da se zabavljamo? - promuca.&lt;br /&gt;-  Hoću ... - odgovorila je Lina Koen. - Da, hoću. Baš hoću!&lt;br /&gt;Tri meseca pred svršetak školske godine ukraden je i spaljen dnevnik sedmog će. Zajedno sa tom svetom knjigom, konačno je izgorela i profesorska nada da će divlju đačku šikaru kultivisati u botaničku baštu. Rat je bio dug i iscrpeo je obe strane. U zimskim mesecima (iz kojih su upravo izašli bledi i klecavih kolena) dečaci su u "Kraljicu peći" ubacivali komade automobilskih guma, pa bi čitav Gymnasium ispunio gust i lepljiv, smrdljiv dim, zbog koga je prekidana nastava. Vrlo često je nestajalo struje - neko bi odvrnuo osigurače ili bi ubacivali komadiće kartona u grlić "fasunga" tako da su propadali šesti i sedmi časovi, jer se sijalice nisu mogle&lt;br /&gt;198&lt;br /&gt;da zapale, stavljali eksere na sedište stolice ili pakleno ložili peći, do usijanja, tako da su mlade nastavnice na kraju bile prisiljene da ipak svuku kapute i najzad pokažu raskošne grudi. U ovom bespoštednom ratu, upotrebljavana su sva raspoloživa sredstva: staklena vuna koja izaziva svrabež, prašak za kijanje, bombice koje eksplodiraju kada se na njih nagazi, sumpor dioksid ukraden iz hemijskog kabineta, koji je bazdio na pokvarena jaja i leševe u raspadanju, krađa knjiga i kvarenje učila . . . Palenje dnevnika bio je poslednji, očajnički potez! Napad je otpočeo bez prethodne objave rata. Stigla je kaznena ekspedicija, Gymnasium  preplaviše ljudi  gradskog kriminalističkog odseka. Posuli su nekim belim praškom prozorske daske, brave i zelenu čoju dugog stola za većanje u profesorskoj sobi. Doveden je i dresirani nemački ovčar, kojeg je jedan čo&gt;ek s mukom zadržavao na dužini kratkog kaiša. Kao da su životinja i njen gospodar bili jedno, kao da je ker bio neka vrsta ljudskog produžetka na kaišu, čovek je preko vučjaka neprijateljski njušio jednog po jednog dečaka iz sedmog će. Bili su postrojeni u vrstu ispred pocrnelih ostataka dnevnika, hrpe pepela na ostrvcetu izgorene čoje.&lt;br /&gt;"Zar je moguće da sam toliko strepeo od te uglje-nisane gomilice hartije? - mislio je Niko Herceg dok mu se pas lagano približavao. - Podigli su ovoliku uzbunu zbog toga, što ćela njihova škola, čitav sistem vaspitanja počiva na toj knjizi sa štam-&lt;br /&gt;.nim rubrikama. Sve dok mi srce jače zakuca i sve fok oči prate svemoguće naliv-pero u profesorskoj ruci hoće li krenuti uzbrdo pa onda naglo naniže&lt;br /&gt;199&lt;br /&gt;\&lt;br /&gt;(kec!) ili će izvesti spasonosnu labuđe blagu krivinu (dvojka), od toga će zavisiti moj život, slobodno vreme, način na koji će se prema meni odnositi oni od kojih zavisim, sve dok budem u ropstvu te tako kratke, a opet tako beskrajno spore linije u jednoj od trideset šest rubrika koja nosi moje ime, oni će neograničeno vladati nada mnom. Nad svima nama . . ."&lt;br /&gt;činilo mu se da njim već dugo ne vladaju ljudi, već ta omrznuta knjiga zelenkastih korica koju su godinama prenosili, donosili u razred, knjiga za koju je napravljen i naročit postament, baš kao nekom spomeniku strahu i bezumlju, uzdignuti oltar katedre na podijumu, da se i visinom pokaže kako je onaj ko četrdeset i pet minuta poseduje dnevnik nosilac apsolutne vlasti - posvećen čuvar trezora znanja . . . Prenosili su tu dobro čuvanu knjigu hodnicima poput svetih mosti, a već samo njeno listanje izazivalo je strah kod dečaka; na kom li će se unenu danas zaustaviti slučajni pogled?&lt;br /&gt;"Eto, sada je čitav taj sistem ispario u dimu! - mislio je - Izgubili su glavu jer je temelj njihove zgradurine spaljen! Pozvali su u pomoć i ljude i pse, ali šta to vredi? Svi moji strahovi, sve noći u bunilu i užasi od jutra koje se neopozivo približava, sada su samo gomila pepela! čega sam se toliko plašio sedam dugih godina?"&lt;br /&gt;Ovčar je dugo njušio Hozna, boreći se sam sa svojom psećom dušom. Hozn je, opet, gledao preko profesora i kriminalista kroz prozor, istražujući spokojno jezikom neki šupalj zub. Pas je nastavio njušenje. Uzalud! Kilo, Pupa Hava, Hozn, Aladin, mali Griner, Pavlović, Pufko i ostali glumili su&lt;br /&gt;spokojstvo, zbunjujući i samog psa, koji je u nedoumici mrdao ušima. Dali su mu pretežak zadatak. Vatra u kojoj je izgoreo dnevnik uništila je usput i sve mirise što su ga mogli navesti na neki trag, sem kiselkastog zadaha katranisanog platna kojim su bile oblepljene korice. Začudo, na crnoj podlozi paljevine još uvek su se iskrili rimski brojevi: VII/č u koje je bila utisnuta knjigovezačka pozlata.&lt;br /&gt;Dečaci nisu verovali da će vučjak pronaći krivca (smatrali su njegovo dovođenje u Gymnasium čistim profesorskim trikom, običnim zastrašivanjem), ali su se ipak plašili pseće pogreške. U to vreme, naime, grešili su mnogo i ljudi, a kako ne bi običan pas! Videlo se dobro, životinja se strašno mučila. Podrhtavala joj je svaka tetiva. U tišini se lepo čulo njeno uzbuđeno dahtanje dok joj se slina slivala niz njušku. Postrojeni dečaci bazdili su joj svi na male lopove, ali bilo je teško da se odluči. S druge strane, učenicima se činilo u tom trenutku da imaju u sebi dovoljno krivica da ih zvanični pas rastrgne, a ne samo da zalaje u njihovom pravcu. Izmešani u grupama, ispred njih su stajali profesori i ljudi iz policije, motreći pažljivo na osumnjičeni razred. čekali su da neko od dečaka izgubi živce i oda se makar najsitnijim pokretom, grčem, tikom ili bekstvom, ma čim što bi prekinulo ovu nemoguću pat-poziciju koja ih je mučila. Meke pseće šape tapkale su po linoleumu. I baš kada se svima činilo da će zbornica eksplodirati od napetosti i razleteti se u milion kriiotma, sa začelja začu se kako neko tiho vabi psa: *- Mac! Mac! Odi, mač . . .&lt;br /&gt;Dečake obuze luđački smeh koji više niko nije&lt;br /&gt;200&lt;br /&gt;201&lt;br /&gt;mogao zaustaviti. Previjali su se histerično pred potpuno unezverenim psom i još zbunjenijim gospo-darem.&lt;br /&gt;-  Oh, upišaću se! - vrištao je Cerim, držeći se obema rukama za trbuh. - Bogami ću se upisati . . .&lt;br /&gt;Pas poče da laje i pokuša da se otrgne od gospodara. Tek kada se propeo skočivši prednjim šapama na Hercegova ramena, videlo se koliko je to krupna i opaka životinja. No, smeh više niko nije mogao da spreči. Bilo je u tom luđačkom cerekanju, u tom groktanju i cicanju, ogromnog olakšanja što je zakazala moćna mašinerija odraslih, mada je, pozvala u pomoć čak i životinjsko carstvo.&lt;br /&gt;-  Vodite ih u razred! - naredi direktor, dok su tri čoveka s mukom smirivala razbešnjelu životinju.&lt;br /&gt;Na velikom odmoru donesen je potpuno nov dnevnik - mlađi brat onog izgorelog, pa su profesori počeli da unose ocene po sećanju. л Grahovac je svima podelio dvojke iz matematike, što je izazvalo žagor i proteste odličnih učenika. Hteli su natrag svoje zaslužene četvorke i petice; bogoradili su i kukali, pretili i preklinjali da ih ponovo pita.&lt;br /&gt;Herceg je takođe podigao ruku.&lt;br /&gt;-  Sta je? Ni ti nisi zadovoljan ocenom? - za-brunda dobroćudni Grahovac.&lt;br /&gt;-  Nisam.&lt;br /&gt;-  A koliko si, po tvome, imao u starom dnevniku?&lt;br /&gt;-  Jedinicu.&lt;br /&gt;Razred se zakikota, Grahovac je slegao ramenima i zaključio jedinicu preko već upisane dvojke.&lt;br /&gt;Latinac je, naravno, sve ocene imao prepisane u mali kožni notes i sada ih je samo, uz ciničan osmeh, uredno preneo u svoju rubriku. Baš kad je završio posao i pažljivo sklopio notes, zatvorio penkalo obrisavši ga prethodno upijačem, u razred uđe poslužitelj sa kapom u rukama. Herceg nije čekao da ga pozovu; presavio je dve sveske i stavio ih u džepove, a onda izašao iz klupe.&lt;br /&gt;- Herceg, kod direktora! - kazao je Latinac. - Od vas ostalih očekujem, dok se ne vratim, pri-mernu disciplinu! Da vam ne bi bilo dosadno, pre-pisaćete po šezdeset puta sledeću rečenicu . . .&lt;br /&gt;Uzeo je kredu i napisao kapitalom ćelom dužinom table:&lt;br /&gt;CANIS OPTIMUS AMICUS HOMINI EST.&lt;br /&gt;Kada je Herceg uveden posle kraćeg čekanja u zbornicu, svi profesori poustajaše sa svojih mesta, odajući tako neku vrstu počasti njegovoj lošoj sreći. Poslednji je ustao sam direktor, koji iz rastvorene "Službene knjige obavijesti i naredbi", čiji je svaki pasus po
